U fokusu

Goran Sekulović

Crnogorsko ORO i svesrpski sabor

Jun 10, 2024 1 Komentara

(15 riječi)

Poslije još jednih izbora u Srbiji, ovoga puta lokalnih, i dalje ostaje gorak i mučan utisak u svakom iole objektivnom i nepristrasnom posmatraču. Naravno da pri opet iole regularnim uslovima, izbori – pa čak i oni na državnom nivou – u nekoj zasebnoj, odnosno suverenoj i nezavisnoj, pa i susjednoj, zemlji, i ne bi trebali da nas nešto posebno zanimaju. No, naravno, zbog kompleksnosti dugotrajućih, viševjekovnih, gotovo hiljadugodišnjih!, odnosa Srbije i Crne Gore (Raške i Zete-Duklje), to ovđe nije slučaj. A čini se na mah kao da je riješenje tako blizu ako bi poštovali jedni druge i držali se etičkih i ljudskih principa. No, surova i ponižavajuća stvarnost u liku i upravo završenih lokalnih izbora u Srbiji nas odmah prene iz utopijskog sna o boljim odnosima Crne Gore i Srbije. Jer, ovo podrazumijeva, dakle, elementarne pretpostavke jedne regularne, demokratske i civilizovane, uljuđene i moralne predizborne i izborne atmosfere, a svega toga je i ovog puta izostalo u Srbiji. Iako se zna da i aktuelna vlast (a bogami i dobar dio opozicije) u Srbiji, kao i njeni ‘’naši’’ navijači i emisari, propagandisti i baštinici, nastavljači i obožavaoci u liku prije svega dvije ovdašnje ‘’crnogorske’’ političke stranke, dakle, svi zajedno, imaju jake i dalekosežne korijene upravo u onim već spomenutim istorijskim  gotovo vječnim ‘’spojenim sudovima’’ sa čuvenim Načertanijem kao samo vrhom ledenog, zamrznutog (baš tako!?) brijega (veliko)srpsko-crnogorskog, moramo njih sada, u ovom trenutku, posmatrati i ocjenjivati i zasebno, odnosno odvojeno od cijelog toka stvari koji ih je porodio.

          Već sam pisao da je stvarnost u Srbiji takva da se skoro više i ne postavlja pitanje kvaliteta politika koje se nude, već da je u pitanju elementarna ravan jedne etičko-moralne situacije u kojoj se nameće prosta stvar: da li se može prihvatiti i učestvovati na tako pripremljenim i režiranim izbornim  uslovima sa stanovišta poštovanja sopstvenog integriteta i dostojanstva? Vidimo da u Srbiji i ne mali dio iz raznoraznih razloga mogu i dalje to da rade, mada ima primjera da ti isti ljudi ipak u konačnici shvataju koliko je sve to neljudski, nemoralnoi koliko unižavaju i svoje i opšte ljudske standarde. To je uočljivo kada se stideći pokušavaju zakloniti lice (čak i ključnim dokazima krivičnog djela koje vrše, tj. papirima sa duplim biračkim spiskovima i slično!) ili pobjeći od onih svojih sugrađana koji s pravom pokušavaju da ih suoče sa onim što rade i posljedicama po čitavu Srbiju svih tih nečasnih i nepoštenih, nedostojanstvenih i unižavajućih rabota (koje se pretvaraju i u ne samo verbalne već i fizičke obračune), a sve za opstanak na vlasti jedne nedemokratske, imperijalno-asimilatorske i krajnje nemoralne i bezskrupulozne necivilizovane politikantske grupacije. I nametne se čovjeku misao da neka na izborima, samo ako su pošteni i regularni, pobijedi ko hoće, nijesu bitne partije i njihovi programi čak, ali da makar ljudi u većini ostanu dostojanstveni i pokušaju da i onog drugog ispoštuju i ostave mu tu tako ljudsku i slobodnu mogućnost da zaokruži onog koga hoće i za koga smatra da će donijeti boljitak i dobro državi, svom narodu, svim narodima, lokalnim zajednicama…

Ne, naravno da ne može biti o tome govora u ovakvoj vučićevskoj i može se slobodno reći putinovskoj Srbiji (a takvih je ‘’predstavnika’’ i u Crnoj Gori i upravo je tu sva naša realna zebnja!?), u režimima koji na loš i zao glas ‘’promovišu’’ i ‘’predstavljaju’’ tako dragocjene istorijske i civilizacijski gledano veličanstvene zemlje kao što su Srbija i Rusija – i koji žele da istu takvu Crnu Goru unište i obezglave i ostave bez svega onoga što je njeno autohtono i suvereno i kao takvo utkano u kulturno biće čovječanstva. A opet nekako moramo biti ponosni i zadovoljni što makar tih najgorih i najmračnijih vrhova jedne totalitarističke prakse nemamo mi u našoj zemlji i gotovo da bi bili zadovoljni da vlada ko hoće samo da se poštuje ljudsko dostojanstvo i lični integritet svakog pojedinca, a to su – možda i najdragocjenije u istorijskom, antropološkom, ontološko-filozofskom pa i u teološko-religijskom smislu čovjeka kao čovjeka – sada nažalost tako tamo daleke stvari, tj. u Srbiji.

Naravno, tu i jeste kvaka, jer upravo ti koji žele da vladaju na taj i takav način i ne daju nam da koraknemo ni jedna korak ka boljem i pristojnijem, kvalitetnijem i demokratskijem društvu. Mislim prije svega na ‘’naše’’ Vučićeve potrčke, koji neka što sebe unižavaju, već ostavljaju jedan izuzetno loš utisak i o samoj zemlji i narodu kojemu etnički pripadaju. Pošto je tu dakle ‘’kvaka’’, u Crnoj Gori to se i ovih dana prepoznaje i o tome odlučuje u skladu sa time, odnosno u skladu sa svojim autohtonim crnogorskim istorijskim, državnim, narodnim i otadžbinskim tradicijama, što su pokazali i izbori u Andrijevici, u kraju đe nacionalno preovladavaju Srbi. Dakle, nije bitno kako se ko osjeća u etničkom i nacionalnom smislu, već da li se želi pošteno i ljudski živjeti i dati koliko se može za izgradnju bolje i uspješnije svoje rodne zemlje i države. Vasojevići su to još od Mojsija Zečevića i Miljana Vukova znali što i kako treba da se radi i gradi opštecrnogorsko državno i domovinsko jedinstvo i sloga, i Andrijevica je kao istorijski vasojevićki centar upravo na tome tragu dala veliku nadu da se u Crnoj Gori može postepeno uzdići društvo i država koji će poštovati prije svega sebe a onda i sve ostale – to znači prvo državu i sve građane, dok stranačke razlike mogu i trebaju da ostanu.

Nada se ovih dana desila i u Nišu – za ukupni region posebno dobra vijest! – sa pobjedom tamošnje antivučićevske političke grupacije na čelu sa jednim osvjedočenim ljekarem i humanistom koji ističe da ovim gradom više neće upravljati ‘’nevidljiva ruka’’ iz Beograda. Za razliku od njega ‘’naši’’ vlastodršci su svoju ‘’ruku pravde’’ poistovjetili sa sasvim vidljivom rukom iz Beograda. Viđelo se to i na ‘’Svesrpskom saboru’’ ovih dana u Beogradu đe se citirao Adolf Hitler u svim ključnim stavovima i porukama domaćoj, svesrpskoj, susjedsko-regionalnoj, evropskoj i međunarodnoj javnosti. Da se zna!? Na saboru se igralo i crnogorsko ORO, a baš i ono pokazuje da se radi o dva naroda koji kao takvi imaju i posebne nacionalno-folklorne igre. Evo što i kako Mihailo Lalić piše povodom ovoga u ‘’Ratnoj sreći’’ kada opisuje scene ispraćaja crnogorskih mladića i rezervista odmah nakon aprilskog bombardovanja 1941.g. u ondašnju jugoslovensku vojsku:

‘’… Počinje sitno, najsitnije ‘vranjsko kolo’… tri koraka naprijed pa dva unazad, dva u mjestu pa tri naprijed... Od glavnog kola odvajaju se neki što znaju, još više oni što tek žele da nauče, te pletu nogama… prema zvucima harmonike, sitno, brzo i sve brže, tako da ih oči jedva prate. ‘Vala, ove cike i muzike nije bilo’, kaže Arso Mirujević prijekorno. Obro pita: ‘Kad nije bilo?’ ‘Kad smo na Skadar polazili, a ni poslije kad smo k Bosni.’ ‘Ni prije je nije bilo’, kaže Vojkan. ‘Nikad!’ ‘E, to nam je došlo iz tvoje Srbije’, kaže Božo. ‘A drugoga ćara otud ne imasmo’, dodaje Petko Goričić, ‘Osim što nam je Vojkan stigao sa te strane’, sprda se Arso. ‘A zar su se oni od vas ofajdili?’, pita Vojkan.
Ne ni oni. Izgleda da od ujedinjenja korist imaše samo oni što pokradoše ratnu odštetu, niko drugi. Niti nama od njih prionu, osim što naši činovničići prihvatiše ekavicu; ni njima od nas, osim sklonosti da dokoliče, u kojoj su i prije bili dovoljno jaki. I još je kolo srbijansko kod nas prodrlo bez otpora, odmah poslije prošlog rata. Naše ne uspje u Srbiji, iako ga naše oaze, naseljeničke i pečalbarske, uporno drže. Prosto, rođaci Srbijanci nemaju čula za naše skokove praćene kricima samo se okupe da se čude i da se podrugnu sa sažaljenjem ludoj braći i sestrama: „Ala ripa!" Zaista je njihova igra tiša, finija, ženstvenija, ali zato ne bi trebalo da se toliko uobraze: nijesu je oni izmislili, nego im je, vjerovatno, ostala od Dardanaca, od plemena čiji su se ljudi samo triput u životu umivali, ali su davno prije Plinija znali za flaute, duduke i instrumente sa žicama.’’

A šta reći na Lalićeve sljedeće rijeći o crnogorskom ORU u istom romanu: ‘’… Ta nam igra pokazuje da imamo korijene negdje duboko u vremenu, a time nam daje nadu da ćemo još potrajati ako nam vratove ne zavrnu kao što su zamalo uspjeli prošlog rata. U svakom slučaju, kolo crnogorsko jednom stranom je sinteza i simbol životnih svečanosti prilagođen da im posluži, a drugom stranom slika naroda, toga velikog hermafrodita što vojuje s vječnostima, talasa se i obnavlja muškoženskim susretima.’’ Ništa do da se samo podsjetimo i tog prošlog, tj. i te 1918.g., ali i ovog nesumnjivo aktuelnog pokušaja već duže vremena koje će potrajati, te da se ne damo, nikako ne damo da nam – vratove (ne) zavrnu.