Piše: Milorad Minjo Ražnatović

KNJAZOVA MUDROST

I DRŽVNIČKA DALEKOVIDOST

Zahtijevalo je novo mirnodobsko doba, nova razmišljanja, novu organizaciju i nove potrebe, ljudske, državne,  i civilizacijske, kako bi naša zemlja uhvatila priključak sa Evropom, osavremenjavajući i olakšavajući tegoban život Crnogoraca. Shvatajući te potrebe i zahtjeve novog doba, crnogorski vladar – knjaz Nikola, je svojim inteligentnim vođstvom, lucidnošću i državničkom dalekovidošću ulagao sve svoje umne i vladarske snage na što bržem, temeljnijem i savremenijem razvoju Crne Gore. Kao da je znao da u uzburkanoj Evropi mir neće dugo trajati i da će Crnogorci ponovo morati uzeti oružje u ruke, bojnim poljem zamijeniti svoje pašnjake, vinograde, zgradice i polja zasađena raznim uśevima, da bi ponovo branili svoja ognjišta i državu. Nicali su u tom periodu mnogobrojni značajni/svevremeni građevinski objekti, kako se to danas kaže, infrastrukturni, ali i oni  u kojima će se opismenjavati i obrazovati ljudi, kao i oni u kojima će se kulturno uzdizati i zadovoljavati svoje vjerske potrebe. U tu svrhu su dovođena izvana značajna imena: prosvjetna, naučna, ljekarska, a posebno iz oblasti graditeljstva i arhitekture, da duh Evrope Crnoj Gori podare. Podignuti su u tom periodu ratnog zatišja mostovi, putevi, škole, crkve, pozorišta..., čime je Crnoj Gori udahnjivan duh moderne savremene evropske gradnje. Razvijalo se: rječno brodarstvo; saobraćajna povezanost; trgovina – koja je zahvaljujući prethodnom izdignuta na jedan mnogo veći nivo; organizovani ribolov itd. To novo doba je zahtijevalo i nove vještine i zanate, tako da su u tom periodu Crnogorci istovremeno učili i gradili, jer nije bilo vremena da se natenane izučavaju zanati. Argatujući  izvanjcima majstorskog kova i uz velikane graditeljstva, savladavali su Crnogorci i građevinski zanat gradeći sopstvene graditeljske vještine, a istovremeno i građevinske objekte prijeko potrebne tadašnjoj Crnoj Gori.

            Posebna pažnja posvećena je izgradnji puteva i mostova u koju svrhu knjaz Nikola, znajući da u Crnoj Gori nema stručnjaka za tako zahtjevne poslove planiranja i projektovanja, angažuje hrvatskog graditelja i arhitektu trogiranina Josipa Sladea. Pred njim je bio nimalo lak i jednostavan zadatak, jer je trebalo izgraditi desetine i stotine kilometara puteva; povezati Cetinje sa Kotorom, a preko Rijeke Crnojevića sa Podgoricom, kao i Rijeku sa Virpazarom; projektovati i ograditi mnoge mostove i objekte kulture. Ispostavilo se da je Knjaz napravio genijalni izbor, jer je Sladeova graditeljska ingenioznost zablistala najsjajnijom svjetlošću. Sve ono što je projektovao i gradio bilo je sjedinjenje ljudske mašte i kreativnosti sa onim „božanskim“, odnosno „utapanjem“ čovjekovog stvaralačkog proizvoda, sa jedinstvenošću krajolika i ljepotama što nam ih je priroda podarila. A Slade je to radio s ośećajem da vaja najsloženije vajarsko djelo. Posmatrajući ta njegova arhitektonska djela ne možemo raspoznati granice skladnosti i ljepote, između njegovog i prirodno oblikovanog djela. Śetimo se samo nekih građevinski izvajanih objekata: starog puta od Cetinja do Kotora preko Njeguša i Krstca i nestvarnih serpentina, koje su u jednom prirodno izvajanom krajoliku, ljudskom maštom umjetnika i rukama crnogorskih neimara „izvezeni“, predstavljajući neponovljiv „mozaik“, koji djeluje kao jedna umjetnička cjelina na platnu oslikana i u jednom dahu stvarana, izmamljujujući uzdahe divljenja prema nesvakidašnjem prizoru gradnje, svih onih koji su pejzažno posmatrali, ili prolazili tim putem; Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“, građenog u neoklasicističkom stilu, koji je preovladavao u evropskoj arhitekturi  toga doba, i izuzetne funkcionalnosti, što će mu obezbijediti svevremenost i nadživljavanje mnogih epoha i bezbrojnih generacija umjetnika i stvaralaca; Carev most u Nikšiću, koji zrači svojom ljepotom i gracioznošću.

Pored ovih, mnogo je objekata u tom periodu izgrađeno, pod „dirigentskom palicom“ Josipa Sladea i blistavošću promišljanja knjaza Nikole, a jedan od njih je i Novi most na Rijeci Crnojevića.

            Znajući značaj riječkonahijske „prijestonice“ koji je imala kroz istoriju – razvijenu jezersku trgovinu sa  reputacijom najbogatijeg crnogorskog pazarišta, te prepoznajući neophodnost njenog putnog povezivanja, ne samo sa Kotorom i Podgoricom, već i sa crmničkom „prijestonicom“ Virpazarom uspostavljanjem saobraćajne veze dvije stare crnogorske nahije, Knjaz se nije dvoumio, već je pregnuo na realizaciji tog projekta. U tom poduhvatu najveći izazov je bio izgradnja mosta u Rijeci Crnojevića i premošćavanje istoimene rijeke, koja je već jednom bila premoštena Starim mostom, što je bila tema prethodnog eseja[1], ali koji nije zadovoljavao potrebe novog doba, jer su se njime mogli kretati samo pješaci.

ŽIVOPISNOST

OBODSKOG IZVORIŠTA

CRNOJEVIĆA RIJEKE

Crnojevića rijeka svoj tok započinje iz Obodske pećine. Zapravo, rijeka koja protiče kroz ovu pećinu podvodnim putem kao ponornica izlazi izvan nje i nastavlja svoj dalji tok živopisnim predjelom. Premda, u kasnim jesenjim i zimskim periodima kad obilne padavine zahvate ovo područje, ponekad toliko nadođe da u bujičnom mlazu izvire iz pećinskog otvora. Od otvora,  podnožjem stjenovitog brda Obod, rijeka, kamenitim, strmim i stepenastim kanjonom, pravi sebi korito, „razmičući“ brdski vijenac na „dva dijela“. Spuštajući se tim strmim koritom obrađivala je kamenitu podlogu „vajajući“ neuobičajeno glatke „stepenike“ ovalnog oblika,  pored koga su se izdizali – od vremenskog protoka i pritiska vode u bujičnim periodima – izbrušeni i „izbušeni“,  kameni „blokovi“, na kojima se, prilikom povlačenja rijeke u prirodno korito, hvatala zelena mahovina, dok su šupljine u kojim je ostajala voda, predstavljale pravi raj za rječne žabe.  Završetkom strmog kamenog korita, pruža se, u nepravilnom pravougaonom obliku, zaravan zvana Brodske njive, sa tada lijepo uređenim imanjima na kojim su preovladavali vinogradi, kao i zasadi smokava, trešanja, slatkih šipaka..., u čijem je podnožju, ispod puta, rijeka sebi načinila korito za nesmetani dalji ravničarski tok prema gradiću. Ispod same strmine, na početku ove zaravni, gledano od pećine, je bio još u funkciji posljednji mlin (Simonov mlin). Koristeći tu pogodnost koja se ogledala u veoma strmom terenu, izdašnosti vode i njene snage, nešto niže od mlina izgrađena je i nova hidrocentrala (nekih 150 – 200 metara od nje prema Obodskoj pećini do 1951. godine je radila stara hidrocentrala mnogo manje snage), koja je od 1951. godine kada je počela sa radom, do sredine šezdesetih godina sama zadovoljavala potrebe za električnom energijom stanovnika i riječkih preduzeća, čak su „viškovi“ struje proslijeđivani  Cetinju. Naravno ovakav strmeni dio toka rijeke je bogom dan za izgradnju mlinova, kojih je na tom potezu u prošlosti bilo nekih šest, a njih su podizale i crnogorske vladarske porodice – Crnojevića i Petrovića, ali je samo pomenuti odolijevao zubu vremena i radio do sredine sedamdesetih godina prošlog vijeka.

Na ovom strmom izvorskom dijelu, rijeka je  zimi plahovita i bujična, zadivljavajuće i zastrašujuće odišući „punoćom“ svoje snage, a ljeti skoro presahne, lijeno se „valjajući“ od stepenika do stepenika sa kojih žuborno padajući „hvata zalet“ da bi se „dogurala“ do onog sljedećeg i tako nastavila kontinuitet svoga toka. Tu snagu ljeti joj oduzima veliki sušni period – bez kiša, a donekle i voda koja je od pećine kanalom usmjerena prema hidrocentrali i mlinovima. Ona je u  ovom dijelu igra moćnih i divljih razornih zimskih brzaka; proljećnih i jesenjih idiličnih,  slapovsko pjenušavih, hukom praćenih, impresivnih i neprekidnih rječnih obrušavanja i o stjenovito korito udaranja; ljetnjih plićaka i „nježnih“ milovanja izglačanih  ovalnih stijena, te puževskih klizenja niz njihovo stepenasto korito. Izlazeći iz tog strmenog, ponekad i bujičnog toka, rijeka ulazi u jedan mnogo mirniji ravničarski tok, oivičen sa jedne i druge strane raznovrsnim vrbovim stablima. Nastavljajući svoj put širi svoje korito u pjeskovitom i zemljanom terenu, „probijajući“ se poneđe i kroz dosta gusta vrbova stabla, i tako ga sve više šireći i dubeći, protičući  ispod brdskog vijenca sa lijeve strane i makadamske džade koja je povezivala gradić sa Brodskim njivama i hidrocentralom, te ispod brda Obod sa njene desne strane, prateći njegove svodove sve do Starog mosta – na tom putu ostavljajući gradić sa lijeve strane, na čijem samom ulazu brda se razmiču, tako da „ustupaju“ prostor, kako širenju korita rijeke, tako  i livadama, voćnjacima i  čvrstom kameno-zemljanom terenu na kome je i nikao ovaj gradić –  đe se i završava obodski brdski vijenac. Prije mosta, ispod riječke česme đe se nalaze takozvana krakala (tu je voda najplića, pa su u prošlosti na svaki metar postavljene velike kamene ploče, kako bi se kada vodostaj rijeke bude manji, prelazilo preko njih i skratio put prema livadama, Fabrici bisera i Riječkom gradu), rijeka se od njih još više širi i postaje dovoljno duboka da njome mogu ploviti i veći brodovi. Svoj dalji tok nastavlja ispod Palaca sa lijeve strane i brda Jovanov brijeg, Velja strana ..., sa desne, do „predavanja“ svoje vode Skadarskom jezeru. Na svom putu do podnožja Jovanovog brijega njen vodeni potencijal dopunjavaju mnogobrojni potočići i potoci od kojih su najveći Crni potok, koji se u nju ulijeva sa lijeve strane njenog toka u samom gradiću – između bivšeg hotela i šegarnice, kao i onaj po imenu Grabovački potok, koji se ulijeva ispod Jovanovog brijega sa desne strane, naspram Palaca – ispred Novog mosta, a nešto dalje od njega Mali potok sa rječne desne strane... Strmi dio rijeke od pećinskog izvora, kao i dio njenog ravničarskog toka sve do Đevojačkog vira, Vrućih krša i Ploče – nekih dvjesta metara iznad hotela, zove se Obod, tako da ova kao i mnoge druge rijeke, ima dva imena, jedno na svom izvoru, a drugo kada postigne dovoljnu dubinu, širinu, dužinu i plovnost.

                                                                                             Nastaviće se