Biti časno čeljade, kako su govorili naši stari, odnosno biti onaj koji ima sojski i čojski karakter, nije lako, ma koliko, možda, to nekome izgledalo. To znači biti osoba koja vodi računa da svojim ponašanjem i postupcima ne naruši lični ugled i u tom smislu porodično naslijeđe, niti povrijedi moralni lik drugome. A to traži određeni napor. Jasno je i zbog čega. S druge strane i kontra tome stoje oni koji imaju nesojski karakter što takođe nije ni malo prijatno, ali samo gledano iz vizure soj čeljadeta koje zgranuto i u nevjerici promatra ono što nesoji rade. Dok samom nesoju takvo ponašanje ne predstavlja ni najmanji problem, jer je on to što jeste, rasterećen svih obzira i lišen samopoštovanja. Nesoj ne razmišlja mnogo o svojim postupcima, niti ga to interesuje, budući da je samo usredsrijeđen da izvuče neku korist za sebe. Pri tome ne libeći se da bude na usluzi i onima koji su ga, znajući dobro da je nesoj, angažovali za neku svoju mutnu rabotu.

No, čak i među nesojima se može napraviti komparacija, stupnjevi poređenja, bez obzira što riječ nesoj nije pridjev već imenica. Neka mi na ovoj proizvoljnosti ne zamjere gramatičari, jer ponekad cilj opravdava sredstvo, posebno ako je bezopasno. Tako među nesojima (“pozitiv”) ima onih koji ne bi, na primjer, lažno svjedočili, ali i onih koji bi to lagano učinili, koji su, znači, “nesojskiji” (“komparativ”) od “običnih” nesoja. No, opet, među njima ima i onih koji, iako takvi kakvi jesu, ne bi, recimo, izdali svoju domovinu za interese tuđe i zbog ličnih benefita. E, tu dolazimo do trećeg stupnja poređenja imenice nesoj (“superlativ”). Tako dobijamo “najnesojskije nesoje”, dakle, sve one koji su u stanju da i takav pokvanrenluk, nastrašniji i istovremeno najbjedniji od svih, čine i učine. Pri tome ponižavajući sebe do mjere koja goni na povraćanje čak i same nesoje, pa i pojedine od onih “nesojskijih” od njih.

Vidimo, dakle, da u ljudskom rodu imamo sve tri grupe nesoja, ali da u brojno maloj Crnoj Gori danas postoji baš toliko “najnesojskijih nesoja”, ipak, nijesmo znali.  

Što da se radi, neka ih nek nesojluče, sve im je uzalud, jer se na kraju, u atmosferi dobra koju stvaraju čeljad sojnog karaktera, uvijek utopi, obesmisli, te izloži javnoj poruzi i preziru, sav nesojluk koji proizvode. Dobro ne pobjeđuje zlo samo u bajkama, već i u realnom životu, iako tada sporije i bez mnogo romantike.