Piše: Milorad Minjo Ražnatović

            Ljepota i bogatstvo jednog mjesta, može se slobodno reći, određuje broj izgrađenih mostova u njemu. Mostovi ne samo da spajaju obale i ljude, već spajaju vjekove i generacije koje su živjele kroz vrijeme njihovog trajanja. Oni su donosili lakši život premošćavajući ono do tada „nepremostivo“, ljudskom bitisanju nedokučivo – čemu su ljudska duša i um težili, a znatiželja pokretala, da saznaju ono sa druge strane, đe njihova noga nije krakala i um dopirao. Činili su oni komunikaciju  među ljudima bližom, prisnijom, intezivnijom i toplijom. Oni i njihovi stvaraoci/graditelji sa gradnjom su donosili novu kulturu i arhitekturu, povezujući je sa arhitektonskim stilovima raznih epoha, udahnjujući joj tako univerzalnost i ljepotu, podarujući te vrijednosti i malim mjestima koje su je krasile i činile urbanijim, skladnijim, estetski doćeranijim i uređenijim. Mostovi su građeni građevinskim materijalom – drvetom, kamenom, malterom, betonom, željeznom armaturom ..., a najviše sopstvenim/individualnim pregalaštvom, društvenim i državnim potrebama, kao i osvajačkim zahtjevima i neophodnostima. Upravo je ta raznolikost „potreba“, uz kreativnost projektanata, ostavila  bogatstvo arhitekturskih ostvarenja u oblasti mostogradnje i na ovim prostorima. Jer, gradnja mostova je „igra“ ljudske kreativnosti sa prirodnom neobuzdanošću. To je igra ljudskog uma, mašte, pregalaštva i stvaralaštva sa prirodnim „vajarstvom“ i njenim ljepotama. U toj „igri“ čovjek stremi da se približi tome „božanskom“ kreativnom i nenadmašnom činu – „stvaralaštvu prirode“. Čovjekova upornost na tom putu je dovela do gradnje manjih, naizgled jednostavnih, većih i zahtjevnijih do u novije vrijeme, velelepnih mostovskih ostvarenja koja se pružaju desetinama kilometara povezujući tako, ne samo obale jedne države (kopna i ostrva), već države i kontinente/Evropu i Aziju... Pritom, ovi veliki arhitekte/maštari, umjetnici/kreativci i vizionari su sve to radili poštujući geografske karakteristike i prirodni ambijent na kojem su izvođeni radovi, uklapajući svoje ostvarenje u njegovu nenadmašnost, priznajući i povinujući se toj prirodnoj nadmoći. Svi oni zajedno, od onih građenih u orjentalnom stilu, do onih u stilu najmodernije evropske arhitekture – od onih najprimitivnijih, napravljenih od čelične žice za koju se kačilo drveno śedište, pa onih drvenih, željeznih, kamenih i betonskih sa pilonima i zateznim čeličnim užadima – slikovito śedoče  o istorijskom i razvojnom putu jednog mjesta i države. U  metaforičnom/prenosnom smislu i iskazu mostovi predstavljaju uspostavljanje veza i prijateljstava između ljudi, gradova, država, raznolikih kultura, nacija i vjera, o čemu sam u knjizi Združeni udar, napisao i sljedeće: „Oni su u simboličkoj ravni  paradigma onim stvarnim  čvrsto sazdanim životnim mostovima stvorenim među ljudima, raznolikim kulturama, nacijama i konfesijama. Spajajući ljude i epohe,  doprinose da različitosti kultura, nacija i konfesija doživljavamo kao vrijednosti kojima se treba ponositi. Upravo ti životni mostovi, stvarani vjekovima, omogućavaju da u različitosti skladno živimo. Da razumijemo jedni druge, da jedni drugima priteknemo u pomoć kada je to potrebno, pružimo riječ utjehe i ohrabrenja. Tako je bilo od vajkada na ovim prostorima, tako će biti i u budućnosti. Ta tradicija suživota na ovim prostorima ima duboke korijene zasnovane na istorijskim i etičkim vrijednostima, koje je na najbolji način opisao znameniti crnogorski vojvoda Marko Miljanov u Primjerima čojstva i junaštva“.[1] Može se komotno reći da ono što je priroda zaboravila, ili namjerno ostavila da spoji/uobliči, kako bi „testirala“ ljudsku misaonost , estetsku nadarenost, radni elan i spremnost da se „prirodni nedostaci“ dovrše, to je ljudskom maštom i rukom uobličavano, „vajano“, spajano i dovršavano.

 VRIJEDNOST I VAŽNOST MOSTOVA

U LJUDSKOM BIVSTVOVANJU

Koliku su vrijednost i važnost imali u ljudskom bivstvovanju i razvoju, śedoči i to da gotovo nijedna ljudska djelatnost, stvaralaštvo i umjetnost  nije više i ljepše pjesnički dočaravana, prozno opisivana, filmski dramatizovana, muzički obrađivana i likovno izražavana, nego što je slučaj sa mostogradnjom i mostovima. O tome najslikovitije govori ljepota pisanja nobelovca Iva Andrića o mostovima koji kaže: „Od svega što čovjek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji  od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno zlo“[2]. Potvrđuje ovo stanovište i roman Iva Andrića „Na Drini ćuprija“, za koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost, kao i roman Holanđanina A. Den Dolarda „Zemlja iza  božjih leđa“ posvećena mostu na Đurđevića Tari i „graditelju koji je srušio svoje najljepše životno djelo“[3], uz to bio jedan od najčitanijih u Holandiji. Takođe, to potvrđuju najpoznatija filmska ostvarenja: „Most na rijeci Kvaj“ o izgradnji željezničkog mosta od drvene konstrukcije koji su gradili i ogradili britanski zarobljenici – vojnici i oficiri, da bi ga nakon izgradnje i prije prolaska prve željeznice, isti graditelji i porušili; partizansko filmsko ostvarenje „Most“ jugoslovenske produkcije, koji opisuje rušenje najmanjeg luka mosta na Đurđevića Tari od strane partizana pod nadzorom inženjera Lazara Jaukovića, koji je i sam stradao na njemu, kako bi bio onemogućen prijelaz njemačkih okupatora preko njega. A slavni glumac Harison Ford je takođe snimao filmske kadrove na ovom velelepnom mostu, jednom od najljepših i najkomplikovanijih u vrijeme njegove izgradnje, u filmskom ostvarenju „Sila sa Navarona“, što je zapravo nastavak filmskog ratnog spektakla „Topovi sa Navarona“. Nijesu  u svojem umjetničkom izrazu zaostajali ni likovni umjetnici koji su ljepotu mostova prenosili na slikarsko platno. Tako su crnogorski, pa i svjetski likovni umjetnici slikali ljepote Starog mosta na Rijeci Crnojevića, koji je na taj način dospijevao u mnoge domaće i inostrane galerijske prostore, a završavao i u mnogim domovima, kao i na razglednicama i poštanskim markicama. Na isti način je i onaj u Mostaru ukrašavao mnoge domove i galerije tadašnje Jugoslavije i šire. Mostovi su bili tema i mnogih muzičkih umjetnika. Samo da se podśetimo  divne pjesme, muzički obrađene o Starom mostu u Mostaru,  one o mostovima na Morači, sevdalinke o ćupriji na Miljacki itd. Dakle, oni su doživljavani i doživljeni, ne samo kao puke građevine koje su povezivale obale, već su budili umjetnička nadahnuća i njihova stvaralačka pregnuća. Bivstvovali su kao simboli vjere i nade u bolje śutra, veze među ljudima i uspostavljanja prijateljstava, te simboli ljepote, gracioznosti i gizdavosti. Oni su otvarali nove vidike  ljudima i vladarima, unoseći radost u njihove domove i otvarajući nove perspektive državama.

            Te nove vidike,  nadu i jedan ljepši san  koji je sanjan u godinama velikih ratova, pogibija i nemaština, želio je narod crnogorski  pretvoriti u javu. I taman kad bi mu se činilo da je na pomolu njegovo ostvarenje, desio bi se neki novi ratni okupatorski pohod i potreba da se od tog zla brani. Da se brani goli  život, ali i sloboda i dostojanstvo države, svoje i svojih predaka koji bivstvovaše i sa mukom stvaraše na ovom surovom kršu i posnoj zemlji koja mu je jedva omogućavala opstajanje na njoj. Stalni ratovi, bojevi i megdani, te uslovi življenja su ondašnje Crnogorce oblikovali u gorštake i neustrašive ratnike, koji su malo toga zanatskog  i graditeljskog, osim onog primitivnog, imali priliku da uče i nadograđuju. Zato je u vremenima ratnog zatišja trebalo obučiti Crnogorce  građevinarstvu i drugim vještinama i zanatima, koje od ratova ne mogaše naučiti. Tih zatišja je bilo malo u crnogorskoj milenijumskoj istoriji, posebno onih dužih u kojima se moglo stvarati nešto novo, neka nova dobra za kojim je Crna Gora čeznula. No ipak, svako je korišćeno da se Crna Gora obnovi i da se izgrade prosvjetne i kulturne institucije, kao i veliki infrastrukturni objekti. Posebno su u te svrhe korišćena ona duža primirja i prestanak ratnih dejstava, kakvo bijaše ono od dobijanja nezavisnosti 1878 godine do prvog Balkanskog rata, nekih trideset i nešto više godina, kada je tada knjaz Nikola vizionarski pregnuo da Crnu Goru ekonomski osnaži, putevima premreži, željeznicu uvede, prosvjetno proširi,  kulturno uzdigne i produhovi, te narod opismeni.

                                                                                                                                 Nastaviće se