Piše: Željko Rutović

Globalni kapitalizam svojim raznim pojavnim formama, strategijama i ciljevima, današnjem čovjeku nametnuo je iskustvo i ulogu potčinjenosti. Čak šta više, takvo iskustvo pomoću  manipulativno – propagandnih obrazaca uspješno prevodi u čovjekovo (ne)svjesno  samo – zadovoljstvo, takvog mu nametnutog i namijenjenog statusa. Takvo društvo, kazali bi, postmoderno, svemedijsko, digitalno, potrošačko, nameće imanentnu prinudu same stvari gdje, kako Gadamer ističe “ljudi sve manje donose odluke, a sve više samo opsluzuju aparate”.

Konačno, sve tako besprekorno upakovano djeluje i izvodi se zakonito, po modelu Fukoovog nadziranja i kažnjavanja. U ovom duhu tim postmodernim konzumentima, sloboda i individualizam manje su bitne vrijednosti. Gotovo nebitne.Konzumerizam i individualizam baš i ne idu zajedno. Konflikt je to interesa. Konflikt vrijednosti. Daleki su to svjetovi. I nema tu dileme, ideologija konzumerizma uspostavila je skup vjerovanja i vrijednosti kao dio sistema globalnog kapitalizma koji ljudima uspješno kreira vjerovanje da se vrijednost čovjeka i njegova sreća najbolje postižu kroz konzumerizam. Tek, nametnuti statusi samo su konstrukti današnje projektovane stvarnosti čiji je cilj, finalni, u upravljanju ponašanjem i mišljenjem pojedinca. Disciplinovanje tog karaktera je, fukoovskim jezikom rečeno, institucionalizovano i ne manje radikalno.

Tek progresija popkulture conzumensa zakonito regresira u kulturi kritičkog mišljenja. U tom duhu čovjekova “sloboda” manifestuje se u potrošačkim izborima kolektivnog duha i ukusa dirigovanog tržista, čiji se “robovi” bezpogovorno navikavaju na njegov diktat, koji će u konačnom, u novim oblicima socijalnog diktata kontrolisati i granice dozvoljenog i poželjnog mišljenja.

Voljno saučesništvo u diktatu tržista kao “mišljenja” zakonima prinude, homo ludensa transformirali  su u homo conzumensa, čija je uloga dobila značenjske modele  savremenog roba, vrijednog upravo onoliko kolika je njegova stvarna zamjenska moć nametnutih uloga na tržištu širokih roba i robova šoping rijalitija.

U postkapitalizmu nije više riječ samo o klasičnom materijalizivanom radu, za koga radnik razmjenjuje svoju radnu snagu. Danasnji robovi potrošači besplatno proizvode akcijski kapital velikih transnacionalnih korporacija i to svaki put kada postave svoje objave na društvenim mrežama.

Elem, kako stvari stoje, a stvar je postao i sam čovjek, sve više postvaren, a manje ostvaren, ovovjekovni “robovi potrošači”, pod vlašću gospodara novog sistema, žive i živjeće u svijetu spektakla i globalizujućim gradovima konzumerizma u kome će biti “srećni”, a neće imati gotovo ništa. Pa ni sebe. To je taj ultimativni postkapitalistički “napredak”, u kome će mediji i mreže, banke i krediti, virtuelni svijet, algoritmi, brendovi, moda, rijaliti, šoping molovi i njihove “akcije” napraviti  neupitani poredak nekih novih “srećnih ljudi”, čija maksima, kupujem – dakle postojim, predstavlja radikalni raskid sa svakim mogućim oblikom misaonih slobodnih prostora kritički  angažovanog duha i mišljenja.