Kultura

U srijedu 15. maja promocija knjige ‘’Svemoć partitokratije’’ Milorada Minja Ražnatovića.

Maj 13, 2024 0 Komentara

(15 riječi)

U srijedu 15. maja u Kući Čubranovića u Staroj Varoši u Podgorici sa početkom u 18 časova održaće se promocija knjige ‘’Svemoć partitokratije’’ autora Milorada Minja Ražnatovića. O knjizi će govoriti mr. sc. Dušan Duško Simonović i akademik dr. sc. Goran Sekulović. Moderator je dramski umjetnik Vukan Pejović. Ražnatovićeva knjiga je izdavački prvijenac elektronskog portala ‘’Crnogorski portal’’ koji djeluje u okviru NVO ‘’Crnogorski medijski forum’’. Suizdavač je NVO ‘’Crnogorski kulturni forum’’ sa Cetinja. Za izdavače se potpisuju Ranko Kovačević i Borislav Cimeša koji je ujedno i recenzent knjige.

Autor predgovora knjige naslovljenog ‘’Politički crnogorski brevijar’’ je akademik Goran Sekulović iz kojega ovom prilikom dajemo nekoliko citata.

U pitanju je jedna neobično zanimljiva i inspirativna studija o – kako glasi naslov rasprave objavljene prije pune tri decenije jednog italijanskog teoretičara –  Tiraninu nazvanom partitokratija, odnosno treća teorijska knjiga Milorada Minja Ražnatovića, višedecenijskog političkog aktiviste i funkcionera prisutnog u ranijem periodu vrlo živo na sceni političkog i stranačkog života u našoj zemlji, tako da slobodno možemo reći i političara, ali prije i iznad svega nepristrasnog i objektivnog, gotovo ‘’neutralnog’’ (po dosljednom i apsolutnom, u isto vrijeme i suptilnom, akribičnom poštovanju činjenica i fakata, te nepoštednom kritičkom sagledavanju cjelokupne političke i društvene zbilje), posmatrača i analitičara političkih, ideoloških i društvenih gibanja, događaja i procesa. U ovom smislu on je svakako i to već u dužem vremenu iza nas i pisac-autor i publicista sa jakim stvaralačkim pečatom, pa se može ubrojiti i kao jedan od vrlo malog broja crnogorskih kontinuiranih političkih i teorijskih i praktičnih analitičara, samim tim i teoretičara. To da je Ražnatović politički teoretičar koji na osnovu najrelevantnije teorijske analize sagledava i promišlja, kritički i argumentovano preorava (u pozitivnom utopijskom duhu nadamo se i –  preobražava!?) crnogorsko društveno i političko tkivo, bjelodano dokazuju sve tri njegove dosadašnje knjige – ‘’Združeni udar’’, ‘’Prividi suverenizma’’ i ‘’Svemoć partitokratije’’ (koja je na ‘’Crnogorskom portalu’’ ranije objavljena u većem broju nastavaka, a evo sada kod istog izdavača i kao zasebno štampana publikacija).[1] Svakako treba reći da je on i kolumnista i esejista, jer njegova publicistička interesovanja dosežu i do esejističkih i dokumentovano-memoarsko-lirskih prezentovanja određenih temata – ovđe mislimo na njegovo već publikovano (donekle i istorijsko-geografsko-etnološko) štivo o Rijeci Crnojevića.

Bez sumnje, partitokratija je potpuno razorila crnogorsko društvo. Ono što je započeto u vlasti suverenističkih stranaka, nastavljeno je – dakako s krajnjim i toliko, gotovo jedva i na samom izmaku snaga,  dočekanim ushićenjem i oduševljenjem, udarnički, dobrovoljno i entuzijastički – i preko toga!?, svom žestinom u posljednje dvije godine. Partitokratija i njeni predstavnici i nosioci, tj. predstavnici i suverenizma i unionizma, i suverenističkih procrnogorkih i unionističkih prosrpskih stanaka na čelu sa SPC-om, dakle, aktuelne većinski udružene klerofašističke stranke, sve su učinjele  i to u dužem vremenskom periodu u različitim svojim ulogama, i kao vlast i kao opozicija, da razore i podvrgnu sebi i svojim partikularnim interesima cjelokupno civilno društvo (čiji su neki čelnici u međuvremenu postali političari visoko kotirani u aktuelnoj tehničkoj Vladi i u strankama vlasti i većinske pozicione političke nomenklature nakon 30. avgusta 2020.g.), i da sebi, svom apsolutističkom konceptu o državnom i društvenom  ustrojstvu – oličenom ne samo već poznatom sintagmom ‘’država to sam ja’’, već i onom ‘’država to smo mi’’, dakle, dodajući klasičnom odnosu podanika spram apsolutnog vladara, i onaj novi, savremeni, moderni, koji pripada totalitarističkom XX-om vijeku staljinizma i fašizma i nacizma, đe se nište i bukvalno do istrebljenja i genocida brišu svi oni neprihvaćeni i zato i odbačeni ‘’drugi’’, tj. đe se ‘’ostvaruju’’ kolektivni zločin(c)i-negatori kolektivnih identitetskih, uopšte elementarnih, i fizičkih i duhovnih, čitavih populacija – podrede sav njegov potencijal bogatstva i različitosti.

Partitokratija je na ovaj način  urušila ne samo tzv. ‘’ustavni patriotizam’’, tj. ‘’ustavnu demokratiju’’ koja nikako nije dovoljna za konstituisanje jednog kolektivnog identiteta, o čemu govori i Jirgen Habermas, već i suprotstavlja i dovodi u konflikt temeljne i bazične društvene konstituente jednog državnog organizma oličene u viševjekovnim identitetskim značenjima i habitusima, rušeći tako ne samo dakle temelje društva, i njihovu pluralističnu, civilizacijsku – rođenu i nadopunjavanu, građenu i razvijanu međusobnom interakcijom, jer  se sve konstituiše evolutivno jedno iz drugoga i unutar međusobnih dodira, uticaja i preplitanja – strukturu, konkretno našu crnogorsku interkulturalnu, multivjersku, multietničku i multikulturalnu prirodu i  orijentaciju i kao takvu jedino izglednu i održivu budućnost našeg ukupnog postojanja, već trenutno, danas, i sami sebe, i svoju cjelokupnu moralnu, političku, ljudsku, državnu i civilizacijsku, da ne spominjemo evropsku i demokratsku, supstancu i biće.

Partitokrati i partitokratske političke stranke ne uviđaju jedini modus vivendi i svog i cijelog društvenog i državnog crnogorskog postojanja, a to je dolaženje do minimalno kritične, održive i izgledne argumentovane alternative koja je zapravo i bila i jeste i jedino može postati i ostati budućnost ako se želi mirno i tolerantno, bogato i civilizacijsko, tzv. ‘’pitomo’’ i ‘’pristojno’’ društvo, a ta alternativa je sljedeća: ‘’Istoriju možemo ispričati i tako da otkrijemo kako ‘neprijatelji’ imaju zajedničke korijene’’, kako to ističe Suzan Bak-Mors, profesor sa američkog Kornel univerziteta. No, ovaj uistinu pomiriteljski i civilizacijski ‘’scenario’’ je bilo moguće odraditi na primjeru ranijih neprijateljstava jedne Njemačke i Francuske na primjer, dakle, u srcu današnje Evropske Unije, ali ostaje veliko pitanje da li je to i kada moguće ostvariti na Zapadnom Balkanu i na Balkanu uopšte reklo bi se. Ipak, nesumnjivo je da učlanjenje u NATO i u EU na ovom putu predstavlja pravi blagodet, što pokazuju i ptimjeri recimo Bugarske i Rumunije danas, a sigurno je da ni iz daleka nijesu bili 2007.g. kada su primljeni ispunili sve potrebne uslove za prijem. Nadati se zato da će se udruženim (samo)kritičnim, samosvjesnim i odgovornim snagama kako na domaćoj (iako to danas izgleda potpuno nerealna, procjena i nada!?) tako i na međunarodnoj sceni, dostići ta minimalno dogovorno-konsenzualna zbilja od koje ćemo na civilizovani i demokratski način krenuti dalje u svakodnevna osvajanja demokratije i normalnog, zdravog, prosperitetnog društvenog života. Ili, kako to kaže Ražnatović, još jačim vaninstitucionalnim građanskim pritiskom doći do demokratski kontrolisanih izbora, ‘’što bi omogućilo Crnoj Gori da više  ‘bolno ne uzdiše’, već  ponovo ‘slobodno prodiše’!… Ovo jeste neizvjestan…, ali jedini mogući i častan put koji će dati odgovor na pitanja crnogorske budućnosti. Budućnosti koja će biti zasnovana na državnom suverenitetu, evropskim sekularnim i demokratskim vrijednostima, u kojoj će pošasti partitokratskog načina vladanja, korupcije i kriminala biti svedene na mjeru savremenih društava, ili, u slučaju pobjede velikosrpskih klerikalnih i proruskih partija, na vraćanje točka istorije u tamne vilajete ranog srednjeg vijeka koje podrazumijeva  totalitarizaciju – sa svim pošastima koje ona sa sobom nosi – i klerikalizaciju Crne Gore, asimilaciju Crnogoraca i ‘bolno’ umiranje države.”