U osnovi i univerzalnog zla i domaće, posebne, crnogorske i Crne  Gore varijante zla, leži po Laliću osobena filozofija čovjeka u čijem je središtu samoća i samština kao njegova najvažnija ontološka odredba, osobina, vrijednost i stanje. Činjenica da je čovjek uvijek i vazda sam i da je njegov pogled na svijet sudbinski određen time što je biće samoće, da se i rađa i umire sam, ima neizbježno za posljedicu posve unikatno razmišljanje o zlu i prirodnom stanju čovjeka. Kod Lalića nije čak ni čovjek čovjeku vuk, kao kod čuvenog britanskog filozofa Tomasa Hobsa, već je čovjek sebi vuk. Da je i ako je čovjek čovjeku vuk, to može da stoji uz junaštvo kao odbranu sebe od drugoga, pa ako se tu i prekardaši ništa zato, jer po onom Njegoševskom – nema zla tamo đe se čini zlo u odbrani i pri odbrani od zla.

A filozofija čovjek je sebi vuk znači posve drugačije i radikalnije promišljanje o zlu. To znači da je čovjek biće koje čak i samom sebi po svojoj ontološkoj strukturi čini zlo, odnosno, da nije spremno da se u vrhunskoj svetoj i humanoj obavezi i odgovornosti čojstva, tj. pri odbrani drugoga od sebe drži čvrsto tog načela i nikada ga ne napusti. On to, tj. jedan od Lalićevih glavnih likova, Lado Tajović, radi u usamljenosti, jer u njoj ne može da bude čovjek u smislu čojstva kao vrhovnog moralnog dobra – on se služi istim sredstvima zla i neljudskosti kao i njegovi nečojstveni neprijatelji usljed čega i on druge i njihov integritet potkopava, vrijeđa, nipodaštava i obezljuđuje u svakom smislu. Zbog usamljenosti on ne uspijeva da ostane i bude čovjek već, dakle, samom sebi (p)ostaje vuk. Kao čovjek koji je sebi samom vuk, on napušta princip čojstva i ne uspijeva da odbrani druge od sebe. U društvu kao prirodnom stanju čovjek ostaje čovjek (što je suprotno od Hobsa i njegovog stava da je prirodno stanje čovjeka to da bude drugom čovjeku vuk), ali kada je sam, u usamljenosti dakle, on postaje zlo biće i prema sebi i prema drugome. Samoća je ''prividni višak slobode koji me kao đavo mami da pređem granice'', piše Lalić.

Pakao nijesu drugi kao što je tvrdio Sartr, nego je usamljen čovjek – a čovjek je sam po sebi u suštini vazda sam pa otud je zapravo svaki čovjek sam i kad nije fizički sam – samom sebi pakao i najveće zlo. Dakle, svaki čovjek, individualno je sam sebi najveći neprijatelj i pakao. Svaki čovjek je sam sebi – a time i drugome – pakao. Ili: pakao nijesu drugi već sam ja sam sebi, i drugome, najveći pakao. Dakle, samoća nije po Laliću neka efemerna, već suštinska odlika čovjekova. Najsuštinskija! ''...Baš samoća (je) prirodno stanje stvari... Sami smo se rodili, sami ćemo umirati kao svi oni prije... Pa i ono što je između te dvije samoće, život – najviše je samoćom ispunjeno... Sam čovjek... on je samo sjenka između dvije privremenosti kojima pripada jednoj manje, a drugoj više...''[1];''... Samoća lišava svih onih ograda što i                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                         h je društvo izmislilo i stvorilo za odbranu od vremena, od njegovog ogromnog pritiska koji je stalno prisustvo svijesti da ti je sudbina propadanje.''

Kada je o fenomenu zla i o zlu u cjelini riječ[2], Lalić inklinira onom čuvenom Njegoševskom stavu da nema zla tamo đe se vrši zlo kad se brani od zla, pa i jednom, uslovno rečeno, preliminarnom, za-svaki-slučaj, preventivnom, preduprijeđenom zlu, da bi se doskočilo zlu i zaskočilo zlo, odnosno sa ciljem i svrhom da se ne bi pojavilo stvarno, realno, zlo, tj. onemogućavanja i sprječavanja zla, skoro zapravo, u biti, i svake same pomisli na zlo i zlu radnju!? A, dakle, tamo đe se vrši makar i zlo, ali zlo protiv zla i radi  njegovog eliminisanja, tamo onda i nema nikakvog zla!? ''... Jer zlo ne zna da je zlo dok ne dobije po glavi. I ne bih birao, nego redom, jer niko ne zna koje je zlo veće – sva su veća.'' Ovim se Lalić ubraja u onaj red najznačajnijih mislilaca u svijetu koji su pitanju etike i morala, zla i dobra, dali fundamentalan, ontološki značaj, te nas tako suočili sa najvećom i najdubljom, najvišom u vrijednosno-aksiološkom smislu, dilemom – kako i s kojom svrhom živjeti, i to ne samo na individualnom, već i kolektivno-društvenom planu. U ovom smislu Lalić je izuzetno savremen mislilac, što potvrđuju i veliki aktuelni sporovi oko načina i granica do kojih mora, treba i može ići čovječanstvo i postojeći politički, društveni i državni poretci u pokušaju davanja u isto vrijeme i demokratskog i efikasnog i po mogućnosti pravovremenog i preventivnog odgovora na brojne tragične i neljudske, antihumane i po količini zla izuzetno potencijalne izazove terorizma i svakojakih vrsta nasilja u svijetu.[3]

Lalićev ponajbolji lik i svjedok – u ''obnovljenom'' procesu kojim se pokušava doći do istine o Tamarinoj sudbini – za sagledavanje vječnog slobodarskog crnogorskog patriotizma, časti, pravde i pravice, te otadžbinskog i narodnog dobra na jednoj i svekolikog zla, srama, nečasnosti i izdaje na drugoj strani, na koji se odazivaju sve progresivne generacije Crne Gore i Crnogoraca onda kada to otadžbina i narod zaište ili kad zapište!, nesumnjivo jeste već pominjani Radisav Radević, dakle, viđeli smo, pukovnik predratne jugoslovenske kraljevske vojske koji je odmah u ustanku pristupio komunistima. '' '... Ukoliko ste voljni i koliko se još sjećate događaja iz četrdeset druge godine, to jest kako su vas sprovodili od Mateševa do zatvora u Kolašinu.' 'Gadno su me sprovodili, sinko', reče Radević, 'gore no frajkori austrijski – a i oni su bili naši ljudi: Hrvati, Slovenci i Ličani, kad nas vođahu u Mađarsku... 'Čuo sam da su vas usput, do zatvora, sprovodnici zlostavljali. Je li tačno?' 'Jesu mi baš dosađivale neke rđe nevaljale', kaže Radević. 'Vazda se kod nas nađe toga: kalauzi, martolozi, derbendžije i špijuni – dođe njihovih pet minuta, ponekad i deset, pa pohitaju da ih iskoriste. S druge strane, kao čovjek prođe kroz tri rata, a ne stigne da ljudski pogine, ili od rane ne umre na vrijeme, no dočeka poganu starost – onda mora da je grdno skrivio sudbini, a zato je dužan da ćutke trpi sve što ga snađe.' Vukčić upita: kako se to dogodilo da Radević, čovjek u odmaklim godinama, penzioner, zaluta među komunist... Radević ga oštro pogleda, uvrijeđen: 'Ja zalutao?... Jesi li ti pri svijesti kad to zboriš?... Kako možeš to da kažeš?... Nikud ja nijesam zalutao, no pravo svojim putem išao!... Ako je tu neko zalutao, prije će biti – oni drugi. Što ne pitaš komuniste, internacionalnce, kako na moju stazu stigoše?... Ne, ne, sinko – ja sam činio samo ono na šta sam se obavezao kad njih još nigdje nije bilo.' 'Znam taj stari patriotizam', reče Vukčić. 'Zašto stari?... On ne može biti star, pošto ga stalno podmlađuju nove nevolje i navale. Ja ga ne bih dijelio na stari i mladi, jer je on u stvari vječan. To i nije patriotizam, no čovjekizam, pošto je čovjeku urođeno da se ne pomiri s nasiljem. Dok je u njemu duše čovječanske, svaki udarac po drugome njega bocne, žacne, podstakne da se usprotivi i zamahne.' Vukčić reče: 'Ali to je mlađarija pokrenula taj ustanak, za koji i sad neki misle da je bio preuranjen, nepromišljen i tako dalje.' 'Zar to misle?... Pa nek misle. Svaka ckvrnja može da misli, ali onda bolje da šuti.'

... Vukčić upita zašto su stare režimlije više galamili na njega no na komuniste. 'Morali su da me mrze', reče Radević. 'Ne samo mene, no i Veka, Arsa, Mihaila Anđelića, Ćetkovića, Vukotića, Terzića, Đukića, Vučkovića – da su mogli, sve bi nas na vatru naložili. Krivo im je, razumije se, kako da ne, što nijesmo i mi mirovali kao oni. Pa pošto su oni bili u većini, lako im je bilo da stvar preokrenu: mi izdali, njih izdali, svoju klasu oficirsku i novogospodsku. I onda su mi nakatarili da sam pogazio zakletvu kralju, pa da sam na vjeru pohulio i na krst pljunuo... Kakav krst, u božju mater, kakve veze krst ima s tim! Tako su mi i krst omrazili, svud ga uguraju!' ''[4]

A ovako Radević govori povodom nesrećne Tamarine porodice: ''Lako ti je biti nesrećan kad si rođen u Crnoj Gori, na zlom Limu što izvire ispod Prokletija i prima u sebe Zlorečicu, i gdje se svaki đavo koti. Svud je rečeno 'Učini zlo – kajaćeš se', a tu ne nego baš obratno: 'Učini dobro - kajaćeš se', i 'Ako zlo ne učiniš – nastradaćeš!'...''[5] Lalić zlu daje čak spasilačku, (samo)održavajuću, snagu i funkciju, bez zla čovjek u Crnoj Gori ne može elementarno, fizički opstati u životu. U pitanju je vidimo nužnost zla kao samodržanja u životu, preventivno zlo kao jedino sredstvo kakvog-takvog, golog, elementarnog, očuvanja života, ono za što Pekić kaže da narodima na ovom našem prostoru često predstavlja jedinu vrijednost i jedino dobro! Ili što bi rekao Njegoš: nije zlo kad činiš zlo od zla se braneći! („Zlo činiti od zla se braneći, tu zločina nema nikakvoga“!). Ispada da je zlo jedini orijentir i putokaz u životu![6]

                                                                                         (Nastavlja se)