U Ujedinjenim nacijama juče je upriličena panel diskusija posvećena obilježavanju genocida u Srebrenici, a na kojoj se obratio i direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić, koji je među onima koji su preživjeli genocid.

Obraćanje Suljagića je uslijedilo nakon uvodnih riječi bh. ambasadora u UN-u Zlatka Lagumdžije. Suljagić se prisjetio upravo samog genocida i činjenice da ga je preživio.

“Kada smo izašli iz šuma istočne Bosne u julu 1995. godine, niko nam nije vjerovao. Naše priče su bile tako užasavajuće, tako nezamislive da su svi izabrali da nam ne vjeruju. Da horor bude još gori, najstrašnije u cijelom sukobu jeste da su posmrtni ostaci žrtava tako temeljito uništeni. Iznova su ekshumirani i ukopani na više od 2.900 kilometara kvadratnih. Te pojedinačne masovne grobnice često su sadržavale samo jednu kost ili fragment jedne kosti žrtve”, ukazao je on, prenosi Klix.

Napomenuo je i objasnio koliko je bilo mukotrpno dokazati da se u Srebrenici desio genocid.

“U proteklih 29 godina morali smo ponovo dokazati svaki detalj našeg iskušenja. No, to smo učinili najsofisticiranijim naučnim metodama. Srebrenica je bila i ostala mjesto za korištenje vodećih metoda DNK identifikacije u cilju dokazivanja genocida. Pomoglo nam je to što su počinitelji dokumentirali svoja djela, uvjereni da neće biti kažnjeni”, naglasio je.

Kako je izjavio Suljagić, mi znamo ko je povukao obarač i gdje, ko je upravljao teškom mehanizacijom i kada, gdje je došlo gorivo potrebno za prevoz žrtava do mjesta ubistva i naknadnog prevoza posmrtnih ostataka.

“Mi smo to dokazali i sve dokumentovali”, dodaje.

Osvrnuo se i na ulogu majki više od 8.000 ubijenih muškaraca u nastojanju da se genocid dokaže.

“Majke su prelazile stotine kilometara da bi pred sudovima, u stranim država i na stranim jezicima, svjedočile o ubistvu njihove djece. Sinovi su svjedočili tome da ih je otac posljednji put potapšao po ramenu, suočivši se s onima koji su naredili ili izvršili masovna ubistva. Predugo je izgledalo kao da se svađamo da dokažemo našu ljudskost, a posebno ljudskost onih koje smo izgubili. Ponekad se činilo kao da moramo dokazati da oni uopće postojali, da ih volimo i da su nas voljeli”, kazao je.

Istakao je šta bi trebalo značiti odavanje počasti žrtvama genocida u Srebrenici.

“Sjećati se i odati počast Srebrenice za nas je priznanje vremena kada nam je uskraćena ljudskost. To je da prepoznamo naporan put koji smo morali preći. Obavezujemo se da ćemo potvrditi naše ljudsko dostojanstvo i naše pravo na sjećanje i tugu. Naša borba traje do danas. I dalje se borimo za narativ kako bi osigurali da Srebrenica ne bude potisnuta na marginu historije”, rekao je Suljagić.

Takođe se prisjetio da je prije 25 godina stajao ispred osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, potpuno uvjeren da neće preživjeti taj susret.

“Danas, na samom mjestu našeg susreta, stoji Memorijalni centar Srebrenica čiji sam direktor dok Mladić sjedi u zatvorskoj ćeliji. Njegova vlast je ugašena, ostavljena da se utapa u sjećanju na užas njega i njegovih saradnika. Počinioci ostaju zarobljeni u prošlosti, progutani u svojim mržnjama. I dalje se drže svojih mračnih, destruktivnih vrijednosti, odbijajući da priznaju našu čovječnost i karakterišući genocid nad nama kao čin oslobođenja”, dodaje.

Prema njegovim riječima, nikada se nije odustalo od borbe, bez obzira na izglede. Spomenuo je i rezoluciju o genocidu u Srebrenici koju će razmatrati Generalna skupština UN-a, a čija je suština da obilježavanje godišnjice ovog genocida bude međunarodnog karaktera.

“Niko nam 1995. nije vjerovao da imamo šansu. Ipak, danas govorim pred UN-om, pred svijetom, uoči prijedloga za usvajanje rezolucije o međunarodnom obilježavanju genocida u Srebrenici. Naše prisustvo ovdje, fizički i simbolički, kulminacija je napora cijele generacije u posljednje tri decenije”, naveo je.

Pozvao je na dolazak u Srebrenicu i da se time dozvoli da se sjećanje na ubijene, kako je poručio, preobrazi u život.

Nakon Suljagića, obratila se predsjednica udruženja “Majke Srebrenice” Munira Subašić koja je poručila da je “običan srpski narod dobar i da ne zna pravu istinu” .