CG u srcu

Goran Sekulović: Stodeset godina od rođenja Mihaila Lalića (1914-2024)

Lalić o istoriji kao perfidnoj krvopiji, ili ''Tamara'': Moralni kapital jednog imena dovoljan za naslov jednog romana! (VI)

Apr 27, 2024 1 Komentara

(15 riječi)

Lalićev rekvijem, in memoriam socijalističko-proleterskoj revoluciji i komunističkim idealima

Đuraš Vukčić rezimira stranputice pravde, slobode i poštenja: ''Ne znam gdje sam pročitao: pita se neko kako može biti slobodan čovjek, stvorenje koje mora da se hrani dvaput, ili čak i triput dnevno?... Tako se i ja ovdje pitam: kako može biti pošten čovjek koji živi u eri ratova i revolucija, kad svi lažu, prikradaju se i mučke se naoružavaju?'... 'Ko bi tu mogao pošten i ispravan da ostane?', upita ponovo. 'Ni Robinson na ostrvu, ni čobanin u planini – našli bi ga. Ne ni sveta Petka na ikonostasu – no ili bi je silovali, ili je nagnali da svjedoči za krivu stranu. Pa i da sam pošten ostao, kao što sam se zaista trudio, zar to poštenje ne bi bilo izmanevrisana povlastica, privilegija izabranog za koju kad-tad mora da se plati?''[1]

Ovđe se uviđa suštinska sličnost dvaju samo naizgled različitih pogleda na čovjeka, društvo i istoriju – naime, Lalićevog i Milovana Đilasa. ''Besudna zemlja'' (po ocjeni Rajka Cerovića, najcrnogorskiji Đilasov roman) i ''Tamara'', dvije su sekvence jedne iste zbilje: tragične, groteskne crnogorske zbilje. 'Tamara'' kao da je dopuna ''Besudne zemlje'', a ona kao da je njen nastavak.  Kako je vrijeme odmicalo, i njihovo vlastito životno i ono društveno i državno socijalističke Jugoslavije, oni su se sve više približavali u svojim pogledima, a u jednom trenutku u Herceg-Novom, poslije izlaska Đilasa iz zatvora, čak su se i gotovo svakodnevno družili.[2] A u krajnjem – Lalić u finalu svog života, a Đilas mnogo ranije –obojica su došli do stava da zapravo socijalizam i komunizam kako je od Marksa zamišljen i propovijedan, kojemu su u mladosti bez ostatka pripadali, i nije moguć. Ljudska priroda je nesavršena, pa samim tim takvo je i društvo (kao što i glasi naslov Đilasovog najfundamentalnijeg teorijskog i filozofsko-političkog djela, svojevrstnog obračuna sa Marksom i sobom pređašnjim) i istorijsko kretanje i ‘’napredovanje’’.

''Đilas je htio-nehtio, voljno-nevoljno, ostao na postojećem stanju liberalnog kapitalizma, odnosno, ostao je u krajnjoj instanci u biti teorijski zagovornik (savremenog) liberalizma i kapitalizma i pored kritičke samosvijesti o svim njegovim društvenim i ljudskim ograničenjima i nepravdama, iako ga, dakle, (i) u praksi ruši – osobito od kada je uvidio da je komunizam zapravo demonski projekat u pokušaju da na silu čovjeka i društvo od nesavršenosti prevedu i preobraze u savršenost!? Prosto nije to njegova naučna i mislilačka opredijeljenost, već nužnost i prirodnost čitave jedne epohe, dakako onog građanskog i individualnog  duha liberalnog kapitalizma – budući da se teorijska rješenja koje je ponudio marksizam nijesu pokazala djelotvornom i praktički efikasnim i ostvarivim. A sam Đilas, kako je podvukao i više puta, nije imao za cilj da gradi neki novi ideološki sistem, već da odlučno i jasno ukaže na neljudskost, represivnost i neodrživost svih onih neuralgičnih tačaka u okviru vladajuće ’alternative’ kapitalizma date u liku i djelu tadašnjeg komunizma u svijetu, tj. tzv. realnog socijalizma, dakako i jugoslovenskog samoupravnog socijalizma, odnosno svih tadašnjih postojećih oblika i tipova komunističko-socijalističkih država.

Đilas se bori ’za ukidanje monopola partijske oligarhije’, za demokratiju u socijalizmu. ’Monopol partijske oligarhije’ svakako spada u neke niže, grube, kako je pisao Marks, despotske oblike komunizma, koji kao takvi pozitivno ne prevladavaju liberalizam i kapitalizam. U ovom smislu, Đilas je bio i ostaje na putu Marksove utopijske vizije savršenog, razotuđenog, slobodnog, beskonfliktnog društva naturalizma-humanizma i obrnuto, ali je Đilasov! ’problem’ što smatra da su ti ’despotski oblici komunizma’ – koji su (bili) čak i ispod savremenog liberalnog kapitalizma zbog čega se uostalom komunizam i samourušio – jedino i mogući i realni i ’ovozemaljski’!, kada se u praksi želi i hoće (a ta namjera je bit Marksovog nauma, izvan nje taj naum ne predstavlja ništa!?) da se ostvari Marksovo učenje i djelo.''[3]

Đilas je u ‘’Novoj klasi’’ još smatrao da je glavni protivnik i kočničar razvoja socijalizma nova vladajuća komunistička nomenklatura i birokratija, ali je vrlo brzo u ‘’Nesavršenom društvu’’ odlučno to porekao, odnosno podigao ljestvicu spoznaje, shvativši da je čovjek ontološki, antropološki i etičko-istorijski nesavršeno biće i da naprosto nije u stanju da se mijenja u apsolutno-mesijanskom i totalno-iskupiteljskom smislu promjene paradigme Istorije kojega je zacrtao i dao Karl Marks. Kod Lalića se pak u biti taj isti stav i radikalni otklon od vjere i nade u socijalizam i komunizam, in nuce, može viđeti u sljedećem pasusu iz ‘’Tamare’’. ‘’Istina je da smo se hvalili malo više no što je trebalo, ali to se svrgavanje (vladajuće klase, napom. G. S.) nikad odjednom ne svršava, sad vidimo da se ne svršava.’’[4] U ovoj samo jednoj rečenici Lalić je izrazio svoj sopstveni epohalni uvid i stepenovanje ‘’razvoja’’ pogleda na socijalizam, sasvim istog kao onog prethodno viđenog kod Đilasa. Za ono da se ‘’nikad odjednom ne svršava’’, te za sva kašnjenja, sporosti, deformacije, novo klasno raslojavanje, u procesu svrgavanja vladajuće klase, kritikovala (bi) se nova (anti)socijalistiočka birokratska otuđena klasa, što je činio i Đilas u ‘’Novoj klasi’’. Ali za uvid da ‘’sad vidimo da se ne svršava’’, ni odjednom, ni inače!?, kritika se više ne može uputiti ka partijskoj birokratiji, već je osnova za to tvrđenje u saznanju da jedan takav epohalni, totalno preumni i prelomni otklon u odnosu na svu dotadašnju klasnu istoriju (predistoriju kako je govorio Marks), naprosto nije moguć, jer čovjek kao čovjek (omiljena sintagma Marksa koja je trebalo da uputi ka pravoj ljudskoj, aspolutno humanoj i emancipatorskoj, prirodi čovjeka) jednostavno nije sazdan i skovan za ostvarenje jednog takvog cilja, (samo)svrhe ljudskog života i Istorije (sa velikim početnim slovom dakako, koja je kao takva ponajbolje, zapravo savršeno!? i jedino tako mogla odgovoriti Marksovom naumu da poslije predistorije dolazi nova, u punom svijetlu i u punom potencijalu i moći, ljudska Istorija, jedina koja se može istinski nazvati Čovjekovom Istorijom, Istorijom Čovjeka kao Čovjeka! U svim Lalićevim djelima, osobito u onim iz poznijeg perioda, nalazimo pravo obilje, dakako sumorno, o tome da se nesavršena ljudska priroda nikako i nikada ne mijenja i pozitivno ne usavršava. ''Na vrhu su oni najgori, što se ne mogu zasititi. Ispod njih su ulizice da im se dive, kardinali, guverneri, mandarini, predsjednici i poslovođe svakojake, ispod toga je vojska da to brani, a na dnu su poštene budale što argatuju i ponekad se bune i povremeno se ponadaju u promjene, te tako i oni imaju čime da se zabave.''; ''... Nema na zemlji pravde ni socijalizma. Uzalud su pale sve te mlade glave. Prevarili smo, iznevjerili smo – ne samo prošle, no i buduće...''; ''... Jesenjin i njegov stih: Opet ovdje piju, biju se i plaze... 'Slično kao kod nas', prošapta Vukčić, 'poginule hiljade mladića, revolucija pobijedila, priroda se ljudska ne promijenila, ostali unuci slični djedovima i pradjedovima.' ''; ''Opet ovdje kradu, pljačkaju i grabe,/kradu na kartama, dižu po bankama,/smiču i djecu uče krađi  – nek nauče dok su mlađi.//Kradenim se hvale i dvorove grade./Od krađe im zemlja postala tijesna: sukobe se, omrznu se, udaraju ko će bolje, svako svog boga u pomoć prizove – da se i oni povaljaju s nama dolje...''[5]

 

                                                                                  (Nastavlja se)

---

[2] ''Đilas je stigao u Herceg Novi, sa svom stigmom koju je nosio, a to bi mogla biti sredina ili kraj šezdesetih, sa namjerom da kupi stan u ovom gradu. U to vrijeme, šetalištem, gradom i okolnim brdima, sa Đilasom šeta jedino Lalić. Jednom prilikom, pričao mi je, bili su u Sutorini, zaustavio se automobil, čovjek iz auta nudi da ih preveze do grada, na šta pristaju. Taj čovjek je bio Đorđe Radulović, visoki opštinski i partijski funkcioer. Pričajući mi ovo, Lalić je rekao: Đorđe sigurno nije znao ko je drugi čovjek koga vozi. Ja sam to Đorđu rekao nekoliko godina nakon Lalićeve priče, na šta se on nasmijao i odgovorio: Znao sam naravno. Đilas je bio prpoznatljiv lik, a naš idol i miljenik. Đorđe je bio tolerantan, atipičan i za ono vrijeme, lično hrabar. O njegovoj hrabrosti govori i ovaj gest. Tada je Đilas navrćao i kod Stanića... Do kupovine stana nije došlo, Đilas se poslije kraćeg vremena vratio u Beograd, a Lalić nastavio da živi u Herceg Novom. Kada sam jednom bio kod Zogovića, ranih osamdesetih u Beogradu, rekao mi je: Da si došao prije pola sata, upoznao bi Đilasa. Dobro je što nijesam, pomislio sam. Bio sam kukavica, priznajem!'' (Mihailo Lalić: ‘’Lalić naš nasušni – 110 godina od rođenja velikog pisca’’, ‘’Vijesti’’, elektronsko izdanje (02. i 09.03.2024. g.)