CG u srcu

Goran Sekulović: Stodeset godina od rođenja Mihaila Lalića (1914-2024)

Lalić o istoriji kao perfidnoj krvopiji, ili ''Tamara'': Moralni kapital jednog imena dovoljan za naslov jednog romana! (V)

Apr 23, 2024 1 Komentara

(15 riječi)

Lalićev rekvijem, in memoriam socijalističko-proleterskoj revoluciji i komunističkim idealima

Sudbina se, dakle, ipak, vidimo to, morala i mora otplesti, dovesti i privesti do kraja, bez ikakve mogućnosti da se ‘’neprijatelj’’ može pobijediti i da nakon toga iz tog arhilegla zla i posvemašnjeg mraka neka čudesna, magična i tajanstvena Arijadnina nit može junaka slavodobitno, dostojanstveno, ljudski, čovječno i s čašću povratiti i izvesti na svjetlo dana i u pređašnju životnu svakodnevicu. Kad je jednom put (bio) izabran, sve ostalo više nije (bilo) važno. Ostao je samo bolni i tragični vapaj Tamarine majke i njeno prozivanje i njena osuda svih onih koji su ‘’lopovski upadali'' i bez obzira na motive, dobre ili zle namjere i želje, na kraju učestvovali i dali doprinos Istoriji kao ‘’perfidnoj krvopiji’’ da uzme njenu Tamaru u svoje zlo i (nao)pako naručje.

‘’Ničim Đuraš Vukčić nije uticao ni na izvor njenog puta, ni na njenu dalju sudbinu. Uza sve to, on ipak nije uspijevao da se oslobodi od pomisli da nije čist, da se ne može opravdati, da je i kriv, da je čitavih šest mjeseci igrao ulogu zamjenika ili pomoćnika Demona pobune koji je Tamari 'dušu žigosao' i koji će joj, na tajanstveni način, život skratiti... Među pismima upućenim Komitetu našao je Đuraš Vukčić žalbu Tamarine majke: '... Kad sam se tako uvjerila da je moja kćer Tamara svoju dušu založila i predala Komunizmu k                                                                                                                                                                                                                                                                                                                ao Geteov Faust đavolu, te da je od toga Demona ne mogu osloboditi – onda meni nije bilo drugog puta no da pomažem koliko mogu i dok mognem. Ali nam sve bi uzalud...'[1]

Zadrhtao je gledajući parče papira ispisano drhtavom rukom. Činilo mu se da ga odozdo, kroz mrežu slova, gleda mršava starica: 'Poznajem te. I ti si bio jedan od onih što su lopovski upadali, što su mi moje dijete ukrali, zaveli je na krivi put, na crni put bez povratka, te nikad ne znadoh gdje je zavedoste, gdje je ubiste i zakopaste!... Kažite mi bar šta vam je toliko skrivila!' ''

I eto, viđeli smo već, Tamare na partizanskom, komunističkom ''Sudu'': '' 'Neću da se sporim oko sitnica', reče Brdak (Džek Mali, napom. G. S.). 'Vidim da si naumio da neke dovedeš na crnu klupu ispred tebe. Koga prvo?' 'Prvo dva člana komiteta, Kaja i Moka.' 'Dva bogalja s promrzlim nogama. I još koga?' 'Zatim tebe, Džeka Velikoga i Leposavu. Ne što ste je saslušavali, možda je to bilo nužno, no što ste je ismijavali. Kako vas nije bilo sramota?... Nije se ni odmorila, ni majku vidjela, ni čašu mlijeka da popije. Nijeste joj dali ni da izgovori, no ste se svi troje bacili na nju s kikotom i cerekanjem... Zar biste na to spali da ste bili komunisti?... Ali vi nijeste bili komunisti no mangupi!...' 'Potpuno te razumijem', reče Bardak. 'Kivan si na nas. Taj se otrov skupljao u tebi godinama, decenijama, a morao si još i da ga kriješ i da s nama sarađuješ. Najzad si se odlučio da ga isprazniš, da osvetiš svoju prvu ljubav – strašljivu, stidljivu, nekazanu, nepriznatu, i baš zato nezaboravnu.' ''[2]

Džek Mali – ''filozof sam po prirodi i psiholog kad zatreba: pročitam mangupa za tren ona'', policajac ''uglavnom iz radoznalosti''[3] – ne nalazi samo Vukčiću, več i Tamari njihove lične, intimne i familijarne razloge ne samo za obnovu procesa već čak i za ideološku i svjetonazornu pripadnost. '' 'Sva ta djeca iz činovničkih i malograđanskih porodica – zašto su nam ona prišla?... Misliš li da su iz ljubavi za radničku klasu, ili za ono kaljavo seljaštvo s dvije duše?... Ni govora! Jer da su im se približili, da su ih bolje poznavali – brzo bi ih prošla volja. Glavni im je pokretač bila nagomilana griža sa                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                               mvjesti više klase. Kod Tamare, specijalno, bila je još jedna komponenta: pritajena želja da osveti oca. Ženski Hamlet osujećeni, odlagani, zagrižljivi, nestrpljivi. Svaki joj je žandar, pisar, oficir ili policajac bio krvni neprijatelj. Sve što nosi uniformu. Za nju je to bila fascinacija koju ni sama sebi nije smjela da prizna. Ako prizna – pršte balon marksizma i lenjinizma, raspade se čarolija, umjesto nauke i filozofije osta samo krvna osveta – a ona je htjela drugo i drukčije: da lebdi, leti nošena krilima napretka, progresa kao Tamara Ljermontova pod krilima njegovog Demona.' 'Bili bismo bliži istini bez tih krila', reče Vukčić, 'bez poezije i romantizma.' 'Ti misliš da je nju odnio drugi Demon', reče Bardak. 'Kaži koji?' Vukčić reče: 'Isti koji i mnoge od nas: Demon lakovjernog povjerenja u čovjeka, pretjerano vjerovanje u moć razuma. Dugo je trebalo dok se sazna da je razum kaplja ulja na površini Velike Bare. Dubina je krokodilska, otmičarska, proždrljiva i krvava.''[4]

Istorija kao nalogodavac i arsenal, poprište i pozornica, drama i tragedija zla je djelo onih koji su u ime i za račun čovječanstva i u ime i za račun proletarijata (za njih je to bilo isto, sve ostalo je bilo nepovratna prošlost), pozvali na Revoluciju pune nade, ali i već početne sistemske, ''infrastrukturne'', greške.  Nemoćan i sićušan čovjek, izložen represiji i strahu, u suočenju i sukobu sa svemogućom Istorijom, našao se u bezizglednom položaju i unaprijed je izgubio bitku.[5] Tako da otpužba Istorije iz uma i s   brca onih najboljih pripadnika iz redova revolucionarnih pokoljenja kojima se Marks obraćao i koji su ga nepokolebljivo i dosljedno slijedili, bezgranično mu vjerujući, ne može mimoići ni Marksa, čak, reklo bi se, njega na prvom mjestu. Jer, upravo je on Istoriju ovlastio da bude sudija, a proletere da realizuju njene odluke i tako – davši im odriješene ruke da budu isključivi, jedini, apsolutni meritumi (bes)misla ljudskog života, slobode, pravde, časnosti, morala i humanosti – omogućio Koju, Moku, Džeku Malom i Džeku Velikom (Lalićeve antijunake iz ''Tamare'') da uništavaju ljudske ideale[6], vizije i (da li) realne horizonte istine, časnosti, dostojanstva, poštenja, pravde[7], slobode i sveopšteg ljudskog dobra.

                                                                                 (Nastavlja se)