Kad stanje iz naslova ove kolumne zahvati jedno društvo, mora se dugo, znaveno i odlučno raditi na njegovom oporavku. Zašto je do toga došlo? Reklo bi se, dva su glavna razloga:

Prvi, koji je uslov svih uslova i svuda u normalnom svijetu se podrazumijeva i ne ističe kao uslov, je: da oni koji su na njenom čelu, iskreno vole svoju državu. Nažalost, svjedoci smo da kod nas nije tako, da su mnogi od onih koji je vode privrženiji drugoj državi. I sve čine da sopstvenoj što više naude i obesmisle njeno postojanje. To je nešto čega, u toj mjeri izraženo, nema niđe drugo, čak ni na zaostalom Zapadnom Balkanu.

Drugi razlog je neposredno vezan za prednodni, odnosno, njegova je posljedica. Izgrađivati napredno, moderno demokratsko društvo uz konstanto rušenje moralnih normi, uz stalno nipodaštavanje istine i pravde, uz često kršenje zakona i Ustava ove zemlje je, jednostavno, nemoguća misija. Jedan moj prijatelj je, u vrijeme višedecenijske vladavine DPS imao običaj da kaže, misleći na državu: „Ko je voli, ovako je ne vodi!“ Sad je zaćutao, vjerovatno mu fale riječi.

To je, nažalost, ambijent u kome živimo, koncipiran i kreiran po volji onih koji rukovode ovom državom. Ambijent ni malo prijatan niti bezopasan, u kome se građanin osjeća nesigurno i pogubljeno. Pogotovo su u opasnosti oni odvažniji intelektualci koji javno ukazuju na nezdravo stanje u kome se nalazi društvo i država. Zbog svega toga, i mnogo čega drugog, prva misao mladih ljudi je pobjeći neđe, otići na prostore đe mogu prodisati, učiniti nešto za sebe, za svoj život. Bijeg u tuđinu ni danas, u dvadeset prvom vijeku, nije lak niti jednostavan. Potroši se značajan dio života na prilagođavanje, adaptaciju na novu sredinu. Sve je to bolna posljedica takvog načina upravljanja naših vlastodržaca i, nažalost, ne traje od juče.

Mučno je biti svjedok tom odstustvu lične i političke odgovornosti, pomanjkanju zrelosti i promišljenosti, da ne govorimo o državničkoj mudrosti i brizi o budućnosti države koju vode i njenih građana.  Iz svake njihove riječi, gesta ili izraza lica lako se uočava površnost, neozbiljnost, nesposobnost da odgovore zahtjevima visokih pozicija na koje su se, sticajem okolnosti, našli. Teško može biti veće kazne za jedno društvo od toga da ga takvi vode. Retrogradna, nacionalistička svijest naših vlastodržaca, upropašćava, unazađuje naše društvo, primitivizuje duh, indoktrinira našu mladost postupcima imanentnim nekim davnim vremenima. A na mladima počiva svačija, pa i naša budućnost.  

Ta neozbiljnost, javašluk, nebriga, nedostatak riješenosti u pogledu izgradnje  demokratskog sistema su vidljivi đe se god okreneš. Primjera je toliko, u svim oblastima društvenog života, da ih je nemoguće pobrojati. I svu tu haotičnost prati priča vlastodržaca o nikad bržem ulasku u EU, o raznim blagodetima i dobročinstvima čiji ćemo uskoro biti korisnici, o neuporedivim rezultatima koji su postignuti u različitim oblastima. Jedna opšta zbrka, namjerno režirana, koja vrijeđa intelekt i zdrav razum građana. Ako neko još vjeruje da smo građani u pravom i punom smislu te riječi. No, nasuprot tome, uprkos nestvarnom ambijentu u kome živimo, ne od juče, ali dodatno inficiranom i urušavanom sve novijim i novijim zagađenjima, građani se ponašaju kao da se, malte ne, sve odvija u njihovu korist. Integritet našeg društva je u ozbiljnoj krizi. Znate, pri takvom stanju stvari, nameće se pitanje: da li mi i zaslužujemo bolju i odgovorniju vlast od ove koju imamo? 

Naročito u trenucima rezignacije, uzrokovane ovakvom stvarnošću, izgleda mi da se odgovor i ne mora dati, jer se podrazumijeva.