Goran Sekulović: Stodeset godina od rođenja Mihaila Lalića (1914-2024)
Lalić o istoriji kao perfidnoj krvopiji, ili ''Tamara'': Moralni kapital jednog imena dovoljan za naslov jednog romana! (II)
(15 riječi)
Vukčić sebe ovako vidi: '' 'Ja sam branilac činjenica, istine dakle'... 'Nije sasvim isključena ni mogućnost da se preokrenem u tužioca kad uhvatim krivce na djelu.' ''[1];''... Ima... stvari pogođenih i koje ga pogađaju: na primjer, da on živi u vakuumu i guši se, visi u praznini i drži se za tanku žilicu traženja istine s inadžijskom nadom i borbom za pravdu u procesu davno izgubljenom i zaboravljenom. Drži se i dalje za tu žilicu, koja se svakog časa može otkinuti, kao za jedino opravdanje što još živi i što se koprca pokušavajući da zadrži ostatak nečeg što se zvalo mladalačkim idealom. Da ga zadrži i proglasi vječito vrijednim, iako zna da vječitog ničeg nema i da su nastala vremena drukčija od prošlih vremena – epoha vrlih biznismena, povlašćenih grabljivaca, legalnih gangstera bez skrupula, opremljenih računarima, koji za ljudske probleme i ideale nemaju čula ni vremena.''[2]
A na njegovo pitanje đe je do sada bila i zašto je baš njega izabrala da vodi biznismena obnovljeni ''proces'', Tamara odgovara: '' 'Toliko si se zaklinjao i državi i Partiji, i sam sebi – da ni stopu ne ustukneš pred nepravdom... Ili je to bio neko drugi?' 'Drugi, mlađi, crne kose, lude glave', ljuti se Vukčić i maše rukama. 'Njega nađi, te ga kori, a ne mene!... Tražio sam te gdje si bila?' 'Sad nije važno gdje sam bila', reče ona. 'Bolje što te nijesam zvala... zgazili bi te osvetljivi Kajo i Moko i družina po kratkom postupku čim bi čuli za šta se zalažeš. Ne bi te pustili ni da izvežeš.' 'Misliš da je sad nešto bolje?' 'Treba da je, 'Zašto tebe?'... Teško ti je bilo dolje, upro si svom snagom da isplivaš. A kad si najzad bio gore – od krajnje je vrijeme.' 'I prije je bilo krajnje', reče Vukčić. 'Ništa ja njima ne vjerujem... I još mi nijesi objasnila zašto baš mene guraš u to.' 'Zašto tebe?', upita Tamara. 'Teško ti je bilo dolje, upro si svom snagom da isplivaš. A kad si najzad bio gore – odvratno ti je bilo biti gazda i s gazdama. Izabrao si da sudiš jednima i drugima – e, taj izbor nameće ti obavezu, mora i to da se plati, sve se plaća'... 'Nije meni.do paragrafa, i da neko bude osuđen na robiju, no samo da mi se skine ljaga s imena – ostalo mi je samo ono.' '' [3] Moralni kapital jednog imena dovoljan za naslov jednog romana!
Na pitanje Vukčića: ''Kako si ti zamislila tu pretpostavljenu obnovu procesa?'', Tamara odgovara: ''Prvo izvještaj Okružnog komiteta. To umjesto optužnice... On baš i liči na optužnicu s one strane, naročito onaj dio koji se odnosi na mene. Sve zločine osim čedomorstva pripisali su mi u tom spisu, vidjećeš već.''[4];‘’ ‘Imam cilj širi, generacijski’, reče Tamara. ‘Tiče se svih nas koji smo rođeni u one dvije decenije oko prvog ostvarenja velike ljudske utopije. (Oko sovjetske oktobarske revolucije 1917.g., napom. G. S.)[5] Nas je istorija osudila u ime neke njene logike – vječne vrtnje i sumnjive ravnoteže. Ovim procesom, kao i drugima, moglo bi se pokazati da je bila krivlja no mi.’… ‘Mislim tako’, reče Tamara, ‘jer ko drugi? Dala nam je nekakve zadatke, pa odmah uzela da kažnjava – jedne što su ih lakovjerno prihvatili, druge što su im se podmuklo ili otvoreno suprotstavili. Nije oprostila ni trećima ni četvrtima što su se krili po jamama, pod suknjama, da ne budu na strani božjoj ni đavoljoj. Šta je onda takva istorija, ako ne perfidna krvopija?... I kako može da bude pametan ko se nađe između dvije utopije i dvije suprotne megalomanije koje su se sudarile. U jednom takvom procijepu našla sam se i ja s društvom – suđeno nam je, osuđeni smo – dajte da ponovo pogledamo jesmo li zaista toliko krivi?’ ‘’[6]
Lalić kao da poručuje da u Tamarino društvo ne spadaju samo njeni skojevski i komunistički drugovi i drugarice, već i oni sa suprotne, izdajničke, ''đavolje'', strane, dakle, četnici[7] i svi drugi kolaboracionisti u Crnoj Gori tokom Drugog svjetskog rata, pa i oni dijametralno različite ideologije, kakvi su bili federalisti i zelenaši Krsta Popovića o kojima se doduše u ovom romanu ne govori.[8] Jer, svi su se našli u procijepu ''između dvije utopije i dvije suprotne megalomanije koje su se sudarile'', odnosno, objektivno rečeno, između dvije totalitarne ideologije, pa nije bilo lako da se ''bude pametan’’ i pravu, božiju – nasuprot one đavolje – stranu odabrati.
''... Najgore je poniženje, jer sve prođe i prošlost postane, a ono ostaje. Lako ti je pretrpjeti psovku, viku ili udarac apsandžije, jer znaš da je dresirana životinja, ali čovjek-izdajnik je – naročito kad je svjestan svoga stanja – gori od svake životinje. Lišen je nečeg biološkog – ljubavi za sebi sličnog, pripadnosti zajednici, brige za potomstvo... Poremećen iz osnova, sluteći da je nenormalan, unaprijed je disponiran da kidiše na bližnjega. Čovjek je psa naučio lavežu, režanju, a za uzdarje od psa naučio da maše repom pred gospodarom i da kolje nemoćnoga – tom naukom je nadomjestio sve ono što mu je uskraćeno. Možda je sudija ili pisac udžbenika, činovnik, oficir ili policajac – a veže čovjeka i bije ga s uživanjem i psuje ga, naziva ga izdajnikom jer zna da je to gore od svega. Takve sam gledao i trpio iz dana u dan, i ništa im nijesam mogao... Jaoj, ni zemlja, ni voda ne može ni vrijeme s promjenama nikako ne može to da spere s mene...''[9]
Lalić nikako nije pisac samo jedne, partizanske strane iz Drugog svjetskog rata, odnosno komunističko-patriotsko-
[4] Ibid., str. 37
[5] Ponekad bi doduše zasvijetlili i zračci sunca i nade – ili kako Lalić kaže: ''eto ponekad znamo da sami sebi sunce skujemo'' – ali bi se brzo, u svakom slučaju ''na kraju'', izjalovili i usahli, mada uprkos i tome i svemu ostalom tragičnom, u ljudima, ipak, ostaje neuništivi trag lijepog i vrijednog, dobrog i čovječnog: ''Dešavalo se ponekad, mislim, i ono što ljudi žele: pad Bastilje, Aurora, i Staljingrad, kako da ne?... I naš ustanak je bio nešto slično.’’ (‘’Raskid’’, ‘str. 166);''... Nasmijah se i odjednom mi dođe kao da je malo sunca progrijalo... Odjednom vidim da desetak lica koja se iskreno osmjehuju jer se vole, jer ne mogu da se ne vole – vrijede više nego malo sunca. To je naše sunce, ljudsko sunce – ono je ona novost i promjena koju sam tako željno čekao. Jeste kriza i jeste gadno, oblak sunce uhvatio, goru tama pritisnula, ali muška prsa još nijesu ohladnjela i mi eto ponekad znamo da sami sebi sunce skujemo. Trpjećemo još neko vrijeme. Griješiće se i praštaće se – takav je život, ginuće se – takva je borba, nikad se više nećemo sresti svi mi što se sad rastajemo, ali ovo malo sunca što smo ga jedan drugome dali niko nam više ne može uzeti.'' (''Lelejska gora'') I Lalić – nadovezujući se na Njegoševo etičko sunce, na to jedinstveno Biće koje vri i sjaji u lučama i na Njegoševe stihove: „Bjehu muška prsa ohladnjela, a u njima umrla svoboda, ka kad zrake umru na planinu, kad utone sunce u pučinu“ – traga za istinski besmrtnim suncem, a to može biti i jeste samo ono etičko ljudsko sunce. Dakle, istinski besmrtno je (jedino) etičko ljudsko sunce, sve je ostalo prolazno i propadljivo, vlast, moć, sila, novac, slava, bogatstvo, sve materijalno, čulno i fizičko. Besmrtno je samo ono što je iza, ono duhovno, metafizičko, etičko, ono je najjače i neprolazno, vječno, jer nevidljivo je jače od vidljivog, kako reče još Heraklit. A to metafizičko sunce luče nam je dalo i fizičko sunce i etičko sunce.
[6] Ibid., str. 32/33
[7] Neki od literarno najupečatljivijih likova u ''Tamari'' – od onih koji svojim śećanjem doprinose dolaženju do istine o njenoj sudbini i tragičnom kraju – su upravo četnici.
[8] Svi su one žrtve Istorije, sugeriše Lalić, jer, dakle – ''Dala nam je nekakve zadatke, pa odmah uzela da kažnjava...''
[9] Monolog Vlajka Pešića, advokata, ljevičara iz Kluba studenata marksista, četničkog zatvorenika – Ibid., str. 64
[10] Ibid., str. 27; Evo kako teče razgovor komuniste Vučka Delića i svještenika-prote Vlatka Vlajkovića koji se različito śećaju događaja tokom zajedničkog povratka u Crnu Goru nakon Tamarinog boravka u italijanskom logoru: ''Delić reče: 'Čuo sam tu priču da se u Foči izgubila ona mršava studentkinja Tamara, napom. G. S.), ali to je laž nečija. To tu neko krije nešto, a ja mislim da se krije nečiji zločin'... Vukčić... podiže glas:... 'Gospodine proto Vlajkoviću... Šta mislite o nesaglasnosti vaša dva sjećanja i kazivanja?' 'Ni dva oka, gospodine sudija, ne vide jednako, naročito kad je preko toga pala koprena vremena – eto šta mislim. Ne znam drugo šta da mislim.'... 'Oče proto, ne može to tako... Nego da se pogledamo oči u oči!... Nijesu nam oči krive, a nijesu ni nejednake, no je tebi naređeno da tako kažeš. Iza toga se krije neko. Ti znaš ko je. Daj ga ovamo da vidimo: ko je, šta je, zašto je ubio tu nesrećnu studentkinju što je zajedno s nama prešla toliki put! Ako ga ne kažeš, smatraću te za sukrivca i tužiću te kao saučesnika svim sudovima ispod neba!' '' (Ibid., str. 136 i 137)
1 Komentara
Fanito Postavljeno 10-04-2024 14:08:39
Sustinu price o Lalicevom djelu, mislim da je uvazeni akademik Goran Sekulovic definisao u posljednjem pasusu ovog nastaka. Naime kao djelu univerzalnog karaktera kone je "etos jedini etnos"...
Odgovori ⇾