Goran Sekulović: Stodeset godina od rođenja Mihaila Lalića (1914-2024)
Lalić o istoriji kao perfidnoj krvopiji, ili ''Tamara'': Moralni kapital jednog imena dovoljan za naslov jednog romana! (I)
Lalićev rekvijem, in memoriam socijalističko-proleterskoj revoluciji i komunističkim idealima
''Najbješnje je pseto čovjek...''
''Ne bi se zvala Lelejska da život oko nje nije lelek...''
''Pamet je često nesigurna i plašljiva, predaje se dvoumicama i izbjegava odgovornost.''
''... Patriotizam ne može biti star, pošto ga stalno podmlađuju nove nevolje i navale. Ja ga ne bih dijelio na stari i mladi, jer je on u stvari vječan. To i nije patriotizam, no čovjekizam, pošto je čovjeku urođeno da se ne pomiri s nasiljem. Dok je u njemu duše čovječanske, svaki udarac po drugome njega bocne, žacne, podstakne da se usprotivi i zamahne.''
''... Korijenje nam nije u zemlji. Lako je žbunju da čuva mjesto – pipa žilama, rastvara sokovima, traži, siše, radi nešto. Ni drveću nije teško: zamahuje jednim krakom, pa drugim krakom, tako korača kroz vrijeme, a čovjeku je kao životinji suđeno da tumara po prostoru.''
Odavno je rečeno da ima literarnih djela koja na neuporediv i ponajbolji način daju ili pokušavaju dati odgovor na najveće dileme i enigme čovječanstva. Ali, uvijek posebno raduje kada je riječ o crnogorskom autoru u tom rangu. U ovom slučaju radi se o ''dijalogu'' između Karla Marxa i Mihaila Lalića.
Znano je da je, uz radikalizam, kontroverzna, najmanje, još jedna pozicija velikog Marksovog djela, naime, pozicija eshatologije i mesijanizma. Marks nesumnjivo proletarijatu daje iskupiteljsku, mesijansku, eshatološku i spasiteljsku ulogu i proglašava ga jedinim pravim i autentičnim nosiocem, tumačem, izvršiteljem Istine i Istorije, koju, naravno zajedno sa cjelokupnim društvom i svim njegovim institucijama, time apsolutno i totalitarno podređuje proleterskoj revoluciji. Marksove strašne anateme i kletve se permanentno bacaju na buržoaziju i vladajuće klase u istoriji uopšte. Po Marksu čas apokaliptičke osvete (iz koje će se roditi ''novi čovjek'' i ''novo društvo'') uskoro će doći i Istorija će stostruko naplatiti sve suze, bol, patnje i tragedije, svaku obespravljenost, neravnopravnost i ugnjetenost miliona i miliona ljudi tokom cjelokupnog svog dosadašnjeg događanja.
Podrazumijeva se da će u ime Istorije ovaj krvavi račun ljudskih nedjela, zala, beščašća i poroka naplatiti proletarijat, jer je upravo njemu, gotovo metafizičkim i nereligiozno-religioznim proviđenjem i nadahnućem, i namijenjeno da bude izvršilac apsolutnih, besprigovornih, odista krajnjih, dakle, definitivnih, sudbinskih, (samo)zakonitih i fatalističkih Istorijskih presuda. Tim presudama, bez mogućnosti žalbi i izmjena, konačno se ovjerava i šalje u ad-akta čitava zlosrećna prošlost, tj. istorijska pošast, ili po Marksovim riječima predistorija čovječanstva, zapravo cjelokupna – dosadašnja, sadašnja i buduća – ljudska istorija. Strašni sud je već došao, on je tu, pred nama, kaže Marks, u Evropi njegovog doba, osvetnička presuda za sva nedjela svih vladajućih klasa u Istoriji je već pala, tj. donesena, te se čeka samo na njenu realizaciju. Presudu će izvršiti dakako – Proletarijat. ''Radi osvete za nedjela vladajuće klase u srednjem vijeku u Njemačkoj postojao je tajni sud zvan ''Vehmgericht''. Ako bi neka kuća bila obilježena crvenim križem, ljudi su znali da je njenog vlasnika osudio ''Vehm''. Sve kuće u Evropi su danas obilježene ovim tajanstvenim crvenim križem. Historija je sudac, a proletarijat je izvršilac presude.''
Vidimo da je Marksovo stajalište krst kao osnovni hrišćanski religiozni znamen, samo što je u pitanju crveni krst. Marks se poziva u svome učenju zapravo na čitavu ljudsku istoriju, kao što rade i sve vođe mesijanskih religija. U ovom smislu nije nevažno da je Marks bio jevrejskog porijekla i da je judaizam kasnije zamijenio hrišćanstvom. Naravno, da njegovo etničko i religijsko porijeklo nema apsolutno nikakvu osnovu i racionalnu potvrdu, razlog i objašnjenje, kada se radi o prihvatanju ili protivljenju njegovom učenju. Ali, očito ima određeno značenje kada je riječ o poenti ili poruci koju Marks šalje svojom Apokaliptičnom vizijom o kraju svih istorijskih nepravdi, zala i nesreća, odnosno ovog našeg čovjekovog nesavršenog i zlog svijeta, kojega će zamijeniti u času Spasenja jedan novi (Anti)Hrist, sada više ne u liku jedne osobe i ne u religioznoj sferi, već, dakle, jedan novi antireligiozni ateistički kolektivni i kolektivistički (Anti)Hrist u liku zajedničkog bića čitavog svjetskog Proletarijata. I kao što je dužnost svakog dobrog Jevrejina bila da vjeruje, doziva i očekuje dolazak i silazak sa Neba na Zemlju Mesije-Spasioca, tako je i Marks postupio izgradivši čitavo svoje filozofsko i naučno djelo upravo od samog početka (jedinstvo filozofije i proletarijata) do njegovog kraja (kraj otuđenja, kraj predistorije i početak, nove, istorije i razotuđenog čovječanstva) na ideji i paradigmi znanja i moći, pripreme i čekanja na dolazak Velikog Mesije i Spasioca Čovječanstva – Svjetskog Proletarijata. Ni Marks nije mogao izaći van opšteg civilizacijskog kruga i van svoga istorijskog, etničkog, kulturnog i vjerskog porijekla, obilježja, pripadništva, bića mišljenja i mišljenja bića. I on je ostao u vidokrugu već viđenog i događajnog. Samo je od Krsta načinio Crveni Krst, a od sebe i svoga djela – teorijskog osnova univerzalnog i globalnog ‘’marksističkog’’ (‘’Jedino što znam jeste da nijesam marksista’’, riječi su Marksove) učenja i njemu odgovarajućeg komunističkog i socijalističkog svjetskog pokreta koji je idejno začeo, porodio i osmislio, utemeljio, ‘’poveo’’ i ‘’vodio’’ – samo i jedino, u krajnjoj instanci, kolektivnog i kolektivističkog proleterskog, antireligioznog i ateističkog, Anti-Hrista.
Mihailo Lalić u romanu ''Tamara'' – njegovom svojevrstnom obračunu sa sobom, svojom skojevskom i revolucionarnom mladošću, svojim komunističkim idealima i zanosima, utopijama i nadama, sa svojim učešćem u jugoslovenskoj socijalističkoj revoluciji i u njenom oružanom i neoružanom, mirnodopskom dijelu[1] – iznosi stav svoje glavne junakinje, mlade komunistkinje i sekretara komiteta Tamare – tragične žrtve onih koji su po Marksu u krajnjoj iliti izvornoj instanci trebali da sprovode odluke koje je donosila Istorija – kojim se optužuje upravo Istorija, a ne njeni brojni loši tumači i realizatori (’’Istorija krivlja od ljudi…’’, dakle, krivlja od svih ljudi, ne samo od onih koji su bili krivi no i od onih koji su bili pravi)[2], ma koliko su oni zaista po svemu za osudu (po nemoralu, sujeti, vlastoljublju, ljubomori, svireposti, pizmi, osvetoljubivosti, licemjerju, pritvornosti, zlu u cjelini koje ispoljavaju ).[3] Da, baš Istorija, i to Istorija u sve tri svoje dimenzije: prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Lalićev, uz Tamaru, u istoimenom dakle romanu, glavni literarni lik Đuraš Vukčić – stari komunista, Tamarin drug, u mladosti zaljubljen u nju, sudija u penziji, razočaran zbog deformacija socijalizma do te mjere da više nikome ništa ne vjeruje a naravno ponajmanje bilo kojim idealističkim fantazijama o čovjekovom savršenstvu i prirodnoj dobroti i poštenju, koji pokreće u staroj, oronuloj, napuštenoj zgradi suda, predviđenoj za rušenje, reviziju Tamarinog ''slučaja'' u nadi da će se saznati prava istina o njenoj smrti, istina koja mu postaje smisao (preostalog) života i života u cjelini s obzirom da ga samo još ona veže za sopstvene revolucionarne komunističke i univerzalne humanističke mladalačke ideale, koji na kraju ''procesa'' prihvata (jer su svi dokazi i svjedoci, i s božije i s đavolje strane, tj. i s partizansko-oslobodilačke i s četničko-izdajničke strane, pokazali da je tačan i istinit!) Tamarin stav da je ’’Istorija krivlja od ljudi…’’, iako ga je na početku dočekao sa krajnjim nepovjerenjem i čuđenjem: ''Istorija krivlja od ljudi?… Ajde, neka i to čujem.''[4] – ovako to objašnjava: ''To izgleda jedan proces... U istini nije jedan, no dva ili više. Jedan je bio i prošao, drugi teče ovih dana, dok se treći tek začinje. Istorija nas je osudila u ime svoje privremene pravde; priredićemo obnovu procesa da joj dokažemo da je bila krivlja od nas... Krivlja, jer gledaj: stavila nas je u procijep u kojem smo, kao junaci grčkih tragedija, bili unaprijed osuđeni da budemo krivi i ovako i onako, za činjenje isto kao za nečinjenje.''[5]
[3] Kod Lalića, kao i kod, na primjer, Andrića, kad govori o svojim junacima i individualnim sudbinama, to je obavezno i (naj)širi plan sudbine čovjeka uopšte i čovječanstva u cjelini. I baš kao i kod Andrića, i kod Lalića se može govoriti o odnosu njegove literature i klasične, prirodno-ontološke, metafizičke i utopijske biti filozofije. I upravo utopijska dimenzija, prisutna i kod Lalića i kod Andrića, kao paradigma i odlika svake prave i kvalitetne literature, čini da je suštinski neadekvatna česta oznaka i odredba njihove literature kao ''filozofski realizam''. I kod jednog i kod drugog realnost je najveća fantastika, fizika najveća metafizika, hemija najveća alhemija, ovostranost najveća onostranost. A tragičnost, fragilnost i lomljivost, nestalnost, privremenost i efemernost čovjekovu, i Lalić bi zasigurno potpisao ispod sljedeće Andrićeve misli: ''... Čovjek je kao staklo...'' Poznato je koliko je Andrić cijenio Lalića: ''Lalić je istinski pisac. Kako reljefno i ubjedljivo daje likove. Eto, juče sam bio na hvarskoj tvrđavi i posmatrao strašnu hajku morskih talasa. Dugo sam mislio o Lalićevoj 'Hajci'.'' (Slobodan Vujačić: ''Slučajni intervju Iva Andrića za 'Nikšićke novine' – Gledao sam hajku talasa i mislio o Laliću, br. 8, 19. februar 1962. godine). Možda je značaj i vrijednost Lalićevog djela najbolje iskazao i formulisao Rajko Cerović, jedan od najboljih njegovih poznavalaca, sljedećom mišlju: ''Kao što je Njegoš tvorac naše nacionalne Biblije u devetnaestom vijeku, tako je i Lalić sinteza crnogorskog nacionalnog iskustva u dvadesetom stoljeću.'' (u intervjuu Goranu Sekuloviću: ''Crna Gora se danas, na žalost, kad je riječ o poznavanju vlastite prošlosti tek opismenjava i oslobađa višedecenijskog naučnog ropstva'', ''Prosvjetni rad'', broj. 40, 2. 12. 2015.g.; ''Crnogorski portal'', 13. februar 2024.g.)
1 Komentara
Fanito Postavljeno 08-04-2024 11:55:33
Ispravno, gospodine Sekulovicu, nikada nije previse govoriti o Lalicu, vjerovatno najvecem crnogorskom piscu od Njegosa na ovamo. Njegove duboko mudre misli, saopstene na "narodski nacin" plijene svakoga ko voli ozbiljnu, pravu literaturu. Odlicno postavljen ugao gledanja kroz "dijalog" Lalica i Marksa. Istorija, istorija, tvori je "najbjesnije pseto, covjek." Kakva onda moze biti do krvava i tragicna. Ukazuje na greske i propuste, ali je problem u tome sto covjek, takav kakav je, ne uci iz njih. Pa, je li to razlog zasto se "istorija ponavlja? " Brojna pitanja se namecu nakon ovog Goranovog inspirativnog prvog nastavka prikaza o djelu Mihaila Lalica, povodom sto deset godina od njegovog rodjenja.
Odgovori ⇾