Riječ Sretena Vujovića na Okruglom stolu CPC na temu „Stvarna situacija u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi“, mart 2024.godine
Kada se razmišlja o aktuelnoj situaciji u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i turbulentnum dešavanjima u vezi sa tim, nije moguće a ne posmatrati slijed događaja kroz prizmu sveukupnih društvenih kretenja! Ta kretanja se ne tiču samo naše domaće već i međunarodne scene. Crna Gora i sve njene institucije su izložene brutalnim napadima onim vidljivim i onima koji se mogu detektovati samo izuzetnom analitičkom senzibilnošću.
Naime, situacija ne međunaronoj, kao i ona na crnogorskoj političkoj sceni neminovno se reflektuje i na crkvenu situaciju i međuvjerske odnose! To su dobro znali kreatori zla devedesetih godina prošloga vijeka, pa su ideju u ime koje su napravljenni najmonstruzniji zločini protiv čovječnosti, etnička čišćenja, „prepakovali“ u „srpski svet“ odnosno Otvoreni Balkan, pri čemu su imali asistenciju određenih diplomatksih predstavništava, prije svega SAD, zatim Francuske, pa i samog Gabrijela Eskobara. Situacija, koja neodoljivo podśeća na onu iz 1918. godine, kada nije žrtvovana samo Crna Gora u ime navodnih „viših interesa“ već i njena vjekovna autokefalna crkva, koja nije predstavljala samo vjersku instituciju nego i kičmu crnogorske slobodarske viševjekovne državnosti. Uništiti takvu crkvu i utopiti je u tuđu, okupatorsku i asimilatorsku Crkvu Srbije, značilo je odreći se petovjekovne, časne slobodarske tradicije, koja će „pokrpiti“ polamilenijumsku prazninu u istorijskom trajanju naših suśeda, a našu državu pretvoriti u vazalnu državu vjekovnih vazala.
Zadatak međunarodne zajenice bi trebao biti prepopznavanje narastajućeg kleronacionalističkog zla, koje je u zadnje više od tri godine devastiralo sve društevene, ekonomske, pravne, kulturne, naučne, prosvjetne, bezbjednosne i druge institucije, pa stoga i ne čudi da je primjerice, desantno jurišni helikopter Vojske Srbije, sa patrijarhom Crkve Srbije neometano narušio vazdušni prostor članice NATO saveza, aterirao na poligonu kampa za obuku specijalnih i antiterorističkih jedinica Crne Gore, a da bezbjednosne strukture nijesu ni primijetile da je tu došao patrijarh Porfirije, već neko sasvim drugi pod imenom Prvoslav Perić. Zašto je NATO povodom toga ćutao?
Da se radi o veoma ozbiljnim propustima svjedoči i potez ukrajinskog predśednika Volodimira Zelenskog i njegovih saradnika koji su prepoznali destruktivni uticaj Moskovske patrijaršije u Ukrajini! Zabrana djelovanja ovih paracrkvenih organizacija je svakako u interesu ukrajinske bezbjednosti i odbrane od ruskog agresora.
Ovo zlo se nije zadržalo samo u crkvenim krugovima, već su pipci te klerošovinističke hobotnice prisutni u svim društvenim i političkim porama Crne Gore. Kada je gođ Crnogorska pravoslavna crkva bila od strane ovih krugova napadana, u povodu svojih aktivnosti, bio sam više nego zadovoljan i znao da se nalazimo na pravom putu!
Stoga se treba zapitati, zašto Crkva Srbije skoro blagonaklono gleda na septembarski udar na CPC, kada je svih ovih decenija žestoko napadala svaki boljitak koji bi se u njoj desio. Ovo mogu potvrditi kao član prvog inicijativnog odbora za obnovu Crnogorske pravoslavne crkve iz 1986. formiranog nakon vandalskog rušenja grobnica velikog vojvode Mirka i knjaza Danila. Istine radi pomenuću imena članova tog odbora: dr Dragoje Živković, dr Vojislav Nikčević, Sreten Asanović, Jevrem Brković, Mladen Lompar, Milorad Popović, Sreten Zeković, Sreten Vujović, Borislav Cimeša i Zoran Stanojević. Tada su srpski mediji pisali „Kontrarevolucija u gradu pod Lovćenom“, a radi grafita „Živjela Crnogorska autokefalna crkva“ zasijedao je Odbor za opštenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu!!
Drugo pitanje, koje valja postaviti jeste, da li je situacija među Crnogorskim patriotama nakon nekanonskog akta 3.septembra bolja ili gora? Jesu li Crnogorci složniji ili posvađaniji?
Kada bi Crnogorci malo bolje poznavali crkveni život, znali bi da nikada u istoriji Crnogorske crkve, nije smjenjivan živi mitropolit na bilo kakvom opštecrnogorskom narodnom zboru, makar na njemu bilo prisutno 50 hiljada ljudi, a ne par stotina! U Crnogorskoj istoriji jedini koji je smijenjen političkom odlukom, jeste mitropolit Nikanor Ivanović iz Drniša, koji se lažno predstavljao kao Crnogorac porijeklom sa Njeguša, a koji je inače uveo kult Svetog Save u Crnu Goru, zbog njegovog stava prema atentatu i sahrani knjaza Danila, što je crnogorski državni vrh tretirao kao akt nelojalnosti prema knjazu, narodu i Crkvi!
U Crkvi Srbije je već drugačija situacija! Amfilohije Radović je smijenio živog mitropolita Danila Dajkovića, ali ni to nije mogao napraviti bez odobrenja vrhovnog poglavara, srpskog patrijarha! Isti Patrijarh Pavle je ostao na toj funkciji čak i na samrtničkoj postelji, dok je gođ disao, iako zbog iznemoglosti nije bio u stanju sam ni da se potpiše na lažnom aktu o nasljedniku, koji mu je poturio Amfilohije Radović i zbog čega je morao zasijedati Sveti Sinod Crkve Srbije, kako bi taj akt poništilo.
U našem najnovijem i skustvu imamo još nekoliko apsurdnih situacija. Naime totalno antikanonski je da sveštenik nižeg čina stavlja na glavu bijelu pankamilavku samoproglašenom mitropolitu. Prosto rečeno, to bi bilo kao kada bi u vojsci Crne Gore desetar imao pravo da proizvede generala!? Osim toga novi mitropolit ne može biti najmlađi od episkopa, a pogotovo ne može smijeniti one koji su ga hirotonisali! Osim toga vikarni episkop ne može samostalno donositi nikakvu odluku bez odobrenja nadležnog episkopa ili mitropolita! Sve da su postojali objektivni uslovi za smjenu, ona se ne može odigrati izvan nadležnosti Svetog Sinoda, pa ovakvi postupci mogu samo uveseljavati pripadnike Crkve Srbije i njihove političke mentore u suśednoj državi! Sve ovo ukazuje na neophodnost obnove bogoslovske škole u okviru koje bi i civili sticali osnovna religijska saznanja, sadržana u kanonima svetih apostolskih sabora, svetootačkih predanja i državnih propisa, odnosno svega onoga što predstavlja zakonitost u administrativnoj i upravnoj organizaciji pravoslavne crkve. Tako nam se ne bi moglo desiti da se civili, mimo crkvenih organa usude proglašavati svece, i takvim pristupom, makar iz najbolje namjere, nanesu nemjerljivu štetu Crkvi! Uostalom, stara izreka kaže: „Put do Pakla je popločan najboljim namjerama!“
U čitavoj ovoj rašomonijadi se ne preuzimaju samo nadležnosti mitroplita i Svetog Sinoda već i nadležnosti Penzijskog i invalidskog osiguranja, pri čemu se na skupu grupe građana može penzionisati ili umiroviti poglavar crkve i odrediti visina penzije! U tome nije ispoštovana ni ustavna odredba da je dostojanstvo mitropolita doživotno! O kakvom se dostojanstvu može govoriti, kada mitropolit ne može doći do svoje odežde, do otuđenih panagija, i ostalih ličnih stvari, Carske Dveri se pred njim zaključavaju, a tzv. novi sinod sumnjivog sastava mu zabranjuje javno pojavljivanje, premda je pred državom Crnom Gorom Mitropolit Mihailo jedini legalni i legitimni predstavnik, što je aktom i potvrdilo Ministarstvo pravde! Uz sve se preko srpskih društvenih mreža vodi bjesomučna kampanja protiv Mitropolpita Mihaila sa navodnom „argumentacijom“ iz dobro poznatog „arsenala“ SPC, sa prepoznatljivim „rukopisom“ osoba koje su nekada pripadale CPC!
Šteta je napravljena i to najveća od obnove CPC, no ipak nije kasno da se angažujemo na ozdravljenju stanja u Crkvi, tim prije što za to postoje sve pretpostavke koje su sadržane u Sinodalnom aktu od 13. septembra 2023. godine, a čije su stavke potvrđene na śednici Svetog Sinoda od 30. oktobra iste godine.
0 Komentara