Kultura

ISMET HADŽIĆ PETODECENIJSKI TRAG U LIKOVNOJ UMJETNOSTI CRNE GORE (I)

Feb 14, 2024 1 Komentara

(15 riječi)

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

 

Ismet Hadžić, slikar čiji je umetnički pečat uobličen kroz decenije posvećenosti i razvoja, je osoba koja u svom stvaralaštvu pruža jedinstven pogled na svijet koji ga okružuje. Njegovo djelo ”VENECIJA” iz 1985. godine, ulje na platnu dimenzija 30×40 cm, odiše jednostavnošću i toplinom, a istovremeno prikazuje duboku i promišljenu primjenu boja i formi koje skladno prepliću realnost i umjetnikov subjektivni doživljaj. Slika odiše karakterističnim mediteranskim šarmom, dok svijetla fasada sa prozorima različitih oblika i veličina priča priču o raznolikosti života koji se odvija unutar zidina stare Venecije. Igrajući se sa perspektivom, Hadžić stvara iluziju dubine koja posmatrača privlači u jezgro scene. Raznobojno rublje koje se suši između zgrada nije samo simbol svakodnevice, već i umjetničko sredstvo koje razbija monotoniju fasada i unosi živost u kompoziciju. Ulica, kao centralni motiv slike, djeluje tiho i napušteno, a jedini pratilac u tišini je parkirani bicikl ispred kafe bara, koji svojom pojavnošću daje naslutiti prisustvo života unutar tih zidova. Plava boja kafe bara privlači oko, sugerišući mjesto susreta, razgovora i odmora, dok je sama pojava bicikla simbol putovanja, kretanja i promjene. Hadžićeva paleta je istovremeno i smirena i živopisna; upotreba pastelnih tonova u kombinaciji sa nekoliko izražajnih poteza čini ovu sliku vizuelno privlačnom i emocionalno bogatom. Način na koji svjetlost pada na fasade zgrada i ulicu ispred, ističe teksturu zidova i oživljava scenu, stvarajući gotovo opipljivu atmosferu. Ovaj rad je takođe dokaz Hadžićevog majstorstva u prenošenju atmosfere i karaktera mjesta. Kroz svoje slikarstvo, Hadžić ne samo da zabeležava vizuelne karakteristike Venecije, već i njen duh, kulturu i istoriju koja se čita između linija njegovih slika.

SLIKA “ZIMA”, iz 2006. godine prikazuje zimski pejzaž koji je očaravajući svojom igrom svjetlosti i sjene, stvarajući izrazito mirnu i gotovo meditativnu atmosferu. Dominantna upotreba hladnih plavih i bijelih tonova prenosi osjećaj hladnoće i čistoće koje su karakteristične za zimske scene. Pažljivo raspoređene sjene na snijegu, koje se protežu preko cijele kompozicije, stvaraju iluziju dubine i prostora, dok su stabla prikazana sa finim detaljima, čime se postiže osjećaj realističnosti i živosti. Svijetlo koje se prelama kroz grane i ostavlja sjene na snijegu unosi dinamičnost u inače mirnu i statičnu scenu. Ovaj kontrast između svjetla i sjene može se tumačiti kao simbol ravnoteže između pokreta i tišine u prirodi. Osim toga, tekstura slike je takva da možemo osjetiti hrapavost snijega pod prstima, kao i hladan vazduh koji otežava disanje. U gornjem dijelu slike, otvoreno nebo dodaje osjećaj beskrajnosti i otvorenosti, kontrasti sa gustoćom šumskih stabala ispod. Ovaj kontrast između neba i zemlje takođe može simbolizovati uzvišenost prirode nad čovjekom i njegovu malenkost u upoređivanju sa veličanstvenošću prirodnog svijeta. Ukupno gledano, djelo uspijeva prenijeti mir koji se može pronaći u zimskom krajoliku, pozivajući posmatrača da zastane i razmisli o ljepoti prirodnih ciklusa i promjena koje dolaze sa godišnjim dobima. Slika takođe uspijeva uhvatiti prolaznost i krhkost zimskog trenutka. Snijeg koji prekriva zemlju i stabla, iako trenutno izgleda nepokolebljivo, podsjeća nas na promjenjivu prirodu vremena i godišnjih doba. Postoji implicitno razumijevanje da će toplina proljeća uskoro promijeniti ovaj pejzaž, što ovom djelu daje osjećaj trenutka Umjetnik je majstorski koristio tehniku kako bi stvorio iluziju svjetlucanja snijega, koji izgleda kao da je svježe napadao i još uvijek se lagano smješta na guste grančice borova. Pahulje snijega su prikazani sa tolikom pažnjom da možemo zamisliti kako svaki pahuljica ima svoj jedinstveni oblik. Kompozicija slike vodi posmatrača preko mirnoća šumskog područja do otvorenih polja i dalje prema nebu, sugerišući cikličnu prirodu prirode koja se proteže daleko izvan okvira prikazanog. Upravo ova bezvremenski kvalitet i univerzalnost pejzaža čini djelo relevantnim i privlačnim za široki spektar posmatrača. Na kraju, ova slika nije samo vizuelno zadivljujuća, već služi kao podsjetnik na tišinu i introspekciju koju zima može donijeti, pružajući trenutak odmora od užurbanosti svakodnevnog života. Umetnikova sposobnost da prenese ove osjećaje kroz svoj rad je zaista impresivna i poziva na duboko promišljanje o prirodnom svijetu koji nas okružuje.

SLIKA “HAJLA”  IZ 2008. godine. Ova slika predstavlja pejzaž koji djeluje kao da je inspirisan prirodom, đe su glavni elementi planine, šuma i livada. Dominantni dio slike su planinski vrhovi, koji su prikazani snažnim i energičnim potezima četkice, pa se u njihovom prikazu može osjetiti dinamika i snaga prirode. Njihove sjenovite i svijetle strane sugerišu na složenost oblika i teksture stijena, dok snijeg na vrhovima naglašava visinu i hladnoću. Šuma u centralnom planu služi kao tamni kontrapunkt planinama, sa bogatim tonovima zelene i crne boje. Šumski predjeli su obojeni manje detaljno, što doprinosi utisku dubine i tajanstvenosti, kao i osjećaju da gledamo u daljinu. Ovo pojačava atmosferu slike i stvara vizuelni most između prvog plana i planina. Prvi plan je posebno zanimljiv zbog upotrebe živopisnih boja. Zlatno-žuta boja livade dodaje toplinu slici i stvara prijatan kontrast hladnim tonovima planina i tamne šume. Dva mala stabla u prvom planu su naglašena svijetlozelenom bojom, što ih čini živopisnim i upečatljivim i privlači oko gledaoca. Sveukupno, ova slika prikazuje harmoničan suživot divljine i mira, dinamike i statičnosti, topline i hladnoće, što je karakteristično za prirodne pejzaže. Korištene boje i svjetla umjetniku omogućava da prenese osjećaj prostora i atmosfere i da gledaocu pruži osjećaj prisutnosti u prikazanom pejzažu. Kompozicija slike je pažljivo uravnotežena, sa jasnim razlikovanjem planova koji vode oko od centralnog prema zadnjem dijelu scene, pružajući utisak dubine. Potezi četkice su slobodni i otvoreni, što dodaje živahnost slici i daje joj osjećaj spontanosti i neposrednosti. Takav stil slikanja ujedno ostavlja prostor za interpretaciju i imaginaciju posmatrača, omogućavajući svakome da u slici pronađe nešto lično. Boje igraju centralnu ulogu u evokaciji emocija. Žuta nijansa na livadi ne samo da unosi toplinu nego i sugeriše na kasno popodne ili rane jesenske dane, kada je svjetlost meka i zemlja izdašno obasjana sunčevim zracima. Plavičasti tonovi koji se koriste za prikaz neba i sjenki na planinama daju kontrast i hladnoću, doprinoseći osjećaju svježine i čistoće gorske klime. Umjetnikova tehnika omogućava da se svaki element slike osjeti kao integralni dio cjeline, a ipak svaki zadržava svoj karakter. To je postignuto kroz variranje tekstura – od mekog neba, preko grubih planina, do baršunaste teksture livade u prvom planu. Osvjetljenje na slici je još jedan ključan faktor, jer stvara osjećaj određenog doba dana i atmosfere. Način na koji svjetlost pada na planine i livadu, stvara igru svjetla i sjene koja dodatno naglašava volumen i oblik pejzaža. Na kraju, ova slika je više od običnog prikazivanja prirode; ona je odraz umjetnikove sposobnosti da uhvati i prenese suptilne promjene u prirodi koje često prođu nezapažene. Kroz kombinaciju boja, tekstura i svjetlosti, umjetnik ne samo da je zabilježio pejzaž pred sobom, već je uspio prenijeti i osjećaj vremena i mjesta, pružajući posmatraču priliku da se emotivno poveže sa scenom.

SLIKA “SJENKA”  IZ 2011. godine. Ova slika je intrigantna kombinacija apstraktne i figurativne umjetnosti. Centralni motiv je silueta čovjeka koji širi ruke, što može simbolizovati otvorenost, prihvaćanje ili slobodu. Pozadina prikazuje planinski vrh, snijegom prekriven, koji se proteže visoko u nebo, dajući utisak da je čovjek mali u poređenju sa veličanstvenom prirodom. Boje su prigušene sa izuzetkom siluete; nebo je plavo, što može ukazivati na mir i spokoj, dok je planina bijela sa nijansama plave i smeđe, što daje efekt hladnoće i možda težine. Kontrast između tamne figure i svijetlog okruženja stvara snažan vizuelni utisak. Kompozicija je jednostavna ali snažna. Vertikalne linije koje se protežu od vrha planine prema nebu mogu simbolizovati uzdizanje, rast ili duhovnost. Tekstura koja se koristi u slikanju planine daje osjećaj stvarnosti i grubosti prirode, dok je figura čovjeka glatka, što možda govori o unutrašnjoj snazi ili jednostavnosti ljudskog bića. Slika može podsticati na razmišljanje o čovjekovom mjestu u svijetu o prirodi i njezinim silama koje su veće od nas. Može se interpretirati kao komentar o traganju za smislom ili kao pokušaj uspostavljanja veze između ljudskog i prirodnog, materijalnog i duhovnog. Svakako je ovo djelo koje poziva gledaoca na dublje razmišljanje i istraživanje sopstvenih emocionalnih reakcija na prikazane elemente. Silueta čovjeka u kontrastu sa prirodom može takođe predstavljati introspekciju i samorefleksiju. Ruke raširene možda ne dočaravaju samo fizičku otvorenost, već i emocionalnu ili duhovnu spremnost da se prihvate izazovi, ljepote i tajne života. Boja i tekstura u slikanju planine imaju poseban kvalitet, gotovo kao da se može osjetiti hladnoća snijega i oštrina vjetra. Postoji suptilna igra svjetla i sjene na planini, što dodaje slojevitost i dubinu cijelom prizoru, upućujući na složenost prirode koja okružuje čovjeka. Sama kompozicija odražava mir i sklad, dok čovjekovo postojanje u centru slike predstavlja ljudsku bit u centru univerzalnog iskustva. Možda postoji i poruka o važnosti očuvanja okoline i divljenju prirodnim ljepotama koje nas okružuju. Slika također može biti metafora za uspon ljudskog duha ili težnju ka većim visinama u životu. Vrh planine koji doseže nebo može simbolizovati ciljeve ili snove koje pojedinac nastoji postići. U tom smislu, slika može biti inspirativna, podstičući gledaoca da se protegne izvan sopstvenih ograničenja i teži ka ostvarenju svojih najviših potencijala. Svaka osoba koja gleda ovu sliku može iz nje izvući različite zaključke, osjećaje i inspiraciju.

SLIKA “SJENKA” IZ 2017. godine. Ova slika je zaista intrigantna i evocira osjećaj mira i zadubljenosti u prirodne ljepote. Sjena osobe u centru kompozicije, okrenuta leđima prema gledaocu, stvara tajanstvenu i kontemplativnu atmosferu. Ova silueta izgleda kao da je u potpunosti povezana sa okolinom, postajući jedno sa prirodom. Način na koji je sjena uklopljena u bujno zelenilo i žute cvjetove govori o suptilnoj igri svjetla i boje. Boje su nježne i pastelne, ali ipak postoji izražen kontrast između tamne sjene i živopisnih cvjetova. Neobična tekstura i raznolikost nijansi zelene boje daju slici dubinu i slojevitost. Cvjetovi u pozadini mogu simbolizovati rast, obnovu ili čak prolaznost, dok bijele linije koje se protežu kroz centralni dio slike mogu simbolizovati kišu, dodatno pojačavajući osjećaj svježine i plodnosti. Kompozicija slike je jednostavna, ali efikasna, sa sjedinjenim elementima koji privlače oko i vode ga kroz sliku. Sjena u centru nije samo fokus, već i misteriozni element koji podstiče gledaoca da razmišlja o priči koja stoji iza slike. Možda sjena pripada posmatraču prirode ili nekom ko traži mir u naručju prirode. Sve u svemu, ova slika izaziva razmišljanje i nudi osjećaj smirujuće izolacije. Umjetnik je uspio stvoriti djelo koje je istovremeno i lijepo i introspektivno, pozivajući gledaoca da se zadrže i razmišljaju o vlastitoj povezanosti sa prirodom. Vrijedi istaknuti način na koji umjetnik koristi svjetlost i sjenu kako bi stvorio osjećaj dubine i dimenzionalnosti. Sjena koja dominira centrom djela djeluje kao sidro za pogled, dok se pozadinski elementi čine gotovo eterealnima u njihovoj nježnosti. Ovo stvara zanimljiv kontrast između stvarnosti i sna, između materijalnog i duhovnog. Prisutnost ljudske figure, iako samo u obliku sjene, postavlja ljudsko iskustvo u središte prirodnog krajolika, sugerišući razmišljanje o našem mjestu u okolini koji nas okružuje. Možda umjetnik želi da razmotrimo kako naša prisutnost utiče na prirodu i kako priroda utiče na nas. Detalji poput pojedinačnih cvjetova i nježnih linija koji su gotovo impresionistički dodaju teksturu i pokret. Postoji osjećaj prolaznosti, kao da su trenuci prije nego što se sjena skloni i promijeni cijelu scenu, što dodaje osjećaj trenutnosti i važnosti sadašnjeg trenutka. Boje i teksture takođe igraju ključnu ulogu u stvaranju atmosfere. Korištenje različitih nijansi zelene, od svijetlozelenih do tamnozelenih tonova i žutih nijansi cvjetova, stvara iluziju života i energije unutar slike. Sa druge strane, bijele linije pružaju kontrast i dinamiku, možda simbolizujući životne sile poput kiše koje hrane zemlju. Konačno, ovo djelo ne samo da predstavlja vizuelni užitak, već funkcioniše i kao meditacija o odnosu između čovjeka i prirode. Umjetnik je uspješno prenio osjećaj mira i jedinstva sa svijetom oko nas, ostavljajući trajni utisak na posmatrača. Slika poziva na tiho razmišljanje i pruža prostor za bijeg od užurbanosti svakodnevnog života, usmjeravajući nas na unuttrašnji mir koji se može naći u prirodi.

Ismet Hadžić, čija djela odražavaju duboku povezanost sa kulturnim i prirodnim krajolicima Crne Gore i Sandžaka, ostavlja je neizbrisiv trag u svijetu likovne umjetnosti. Kroz svoje slike, Hadžić nije samo prenop vizuelnu ljepotu ovih područja, već je i uspio uhvatiti dušu, tradiciju i istorijski kontekst koji oblikuju identitet ovih regija. Njegov rad služi kao most između prošlosti i sadašnjosti, pozivajući posmatrače da istraže bogatstvo i raznolikost balkanske kulture. Hadžićeva umjetnost, obogaćena lokalnim motivima i simbolikom, ističe se svojom sposobnošću da prenese emocije i narative koji odjekuju univerzalnim temama ljudskog iskustva. Kao likovni stvaralac, on nije samo dokumentovao pejzaže i ljude koji ga okružuju; on je stvarao prozore u svijetove koji su istovremeno intimni i široko otvoreni za interpretaciju. Kroz svoj doprinos, Ismet Hadžić nije samo promovisao razumijevanje i cijenjenje likovne umjetnosti u Crnoj Gori i Sandžaku; on je takođe pomogao u jačanju kulturnog identiteta ovih regija. Njegovo djelo inspiriše nove generacije umjetnika da istražuju i izražavaju svoje vlastite vizije, čime se osigurava da tradicija likovnog stvaralaštva ostane živa i dinamična. Ismet Hadžić je  više od slikara; on je pripovjedač čija platna odražavaju bogatstvo i kompleksnost ljudskog duha. Njegova umjetnost nastavlja da govori, prelazeći granice jezika i kulture i ostaje trajni podsjetnik na njegov doprinos ne samo umjetničkoj zajednici, već i širem kulturnom nasljeđu Crne Gore i Sandžaka. Hadžićev dosadašnji rad je podsjetnik na moć umjetnosti da ujedini, obrazuje i inspiriše, čineći ga istinskim blagom za sve nas koji cijenimo dubinu i ljepotu ljudskog izraza.