Nedavno se na jednom desničarskom portalu, nazvanom po nekadašnjem komunističkom glasilu, pojavio članak bezimenog autora, u kome se objašnjava da živimo u Velikoj Crnoj Gori. Naime, Crna Gora je sastavljena od Stare Crne Gore, Brda i Hercegovine, a to znači od oblasti koje joj istorijski ne pripadaju i koje se nikada nijesu izjasnile o ujedinjenju sa Crnom Gorom. Velika Crna Gora je, u stvari, nasilno proširena Crna Gora. Ovaj poznavalac crnogorske istorije kaže i da je ove teritorije Crna Gora dobila na Berlinskom kongresu, ali bez demokratskog referenduma. Crna Gora je izgleda počinila u XIX vijeku nasilnu aneksiju, odbijajući da u Brdima i Hercegovini sprovede demokratski referendum. A referendumsko pitanje bi naravno glasilo - da li ste za to da nastavite život pod turskom vlašću ili u sastavu slobodne Crne Gore? Ako pretpostavimo da su tadašnji Brđani i Hercegovci bili iste političke svijesti kao sljedbenici nekih vladajućih političkih partija sa srpskim predznakom, onda je više nego sigurno da bi se većina Brđana i Hercegovaca izjasnila za nastavak života pod turskom vlašću. Bolje i pod Turcima nego pod Crnom Gorom i Petrovićima-Njegošima.

Autor teksta očigledno ne zna da Crna Gora nije na Berlinskom kongresu dobila teritorije koje joj nikada nijesu pripadale, već teritorije koje su još u srednjem vijeku, neka duže, a neka kraće, pripadale crnogorskoj državi. Dakle, nije dobila nego je vratila sopstvene teritorije. Ali piscu ovog članka je žao što se to desilo i što Brđani i Hercegovci nijesu ostali pod turskom vlašću do 1918. godine. Naravno da ovom autoru ne pada na pamet da se upita: kako je Srbija ostvarila svoje proširenje - prvo turskim hatišerifom 1833, pa na Berlinskom kongresu, pa Bukureškim mirom 1913. godine? Na kojem su se to referendumu građani niške ili pirotske nahije izjasnili da žele da žive u Kneževini Srbiji? Ili, na osnovu kakvog je istorijskog prava Srbija 1913. prisajedinila Makedoniju? A da ne pominjemo Vojvodinu, koju je Srbija pripojila 1918. godine, iako Vojvodina nikada nije bila u sastavu srpske države.

Takođe, kaže da je na Berlinskom kongresu Crna Gora, zajedno sa Srbijom, dobila nezavisnost, kao i da je tada Crna Gora bila kraljevina, a Nikola Mirkov kralj, a ne knjaz. Autor teksta očigledno ne zna sadržaj članova 26 i 34 Berlinskog ugovora. U članu 26 decidno se navodi da crnogorsku nezavisnost priznaju Visoka Porta i Velika Britanija, pošto su već to ranije učinile sve ostale Velike sile, dok se članom 34 Srbiji daje nezavisnost. U jednom slučaju je, dakle, priznata ili konstatovana, kao što se priznaje ili konstatuje nešto što već postoji, dok se u drugom DAJE, a daje se ono što se ne posjeduje.

Očigledno je da autor članka ne može da preboli činjenicu da je tradicija crnogorske državnosti u mnogo čemu nedostižni uzor za Srbiju. Crna Gora je stekla nezavisnost krajem XVII vijeka, a Srbija tek 1878. godine. Dok je Crna Gora bila slobodna i nezavisna, Srbija je plaćala sultanu harač. Dok su se na crnogorskom prijestolu smjenjivali vladari iz dinastije Petrović-Njegoš, i to njihovom slobodnom voljom, dotle su srpski vladari stupali na prijesto na osnovu sultanovog berata, jer je Srbija bila vazalna turska kneževina sve do Berlinskog kongresa. U vrijeme kada je srpski knez Miloš Obrenović išao na poklonjenje turskom sultanu, kao njegov vazal, crnogorski vladar Petar II Petrović Njegoš priman je u zvaničnu audijenciju kod ruskog cara kao vladar nezavisne države. Upravo u vrijeme mitropolita Petra II, Crna Gora je dobila svoj državni grb i zastavu, dobila je svoj zakonik, a moćna carevina Austrija sa njom je potpisala ugovor o razgraničenju. A što se tada dešava u Srbiji? Srbija dobija svoj prvi ustav, koji je pisan u Carigradu i koji joj daje turski sultan. Srpski grb i zastavu definiše taj tzv. turski ustav, a uređuje i pravo nasljeđivanja prijestola u Srbiji. Da je Crnoj Gori sultan odobrio izgled grba i zastave, tome bi se razni mrzitelji Crne Gore rugali bez prestanka, ali pošto se ova pojava odnosi na Srbiju, onda se o tome bez prestanka ćuti.

pobjeda.me