Neprocjenjivi ekspoze crnogorskog jezika
ČAVOR: „Gorski vijenac“ je sam po sebi jedan neprocjenjivi ekspoze crnogorskog jezika, čija priča je iskaz i samog crnogorskog identiteta, sa svim svojim dobrim i lošim osobinama koje su vidljive i danas ORLANDIĆ: U vrijeme kad je Karadžić otpočeo reformu poznatu pod geslom „piši kao što govoriš“, to je geslo već bilo u praktičnoj upotrebi u Crnoj Gori, zapisano još 1768. kod Ivana Antuna Nenadića
Gorski vijenac“ je, bez sumnje, najproučavanije djelo nekog crnogorskog autora u istoriji književnosti nastale na tlu naše države. Od tematskog, značenjskog, žanrovskog, jezičkog sloja, bilo je povoda za promišljanja i analizu, što je u nekon trenutku dovelo do toga da se i posebna naučna disciplina nazove njegošologijom.
Da bi djelo bilo toliko blisko svakom čitaocu, a ne samo teoretičarima književnosti i lingvistima, te da bi njegova realna projekcija imala domete koje je „Gorski vijenac“ zaista imao, mora biti napisano jezikom koji svako, ili bar većina, razumije. Prvi put je, svjedoče dokazi iz prošlosti, preveden na ruski jezik 1871. godine, i to ne u cjelosti, no to nije kuriozitet koliko činjenica da se 1927. godine u Srbiji pojavio kao „Gorski venac“. Taj podatak se zanemaruje kad dođe do negiranja postojanja crnogorskog jezika od strane onih koji govore srpskim.
Profesor dr Jovan Čavor, predavač na Univerzitetu Okland na Novom Zelandu, nedavno je podsjetio na to da su Danteovi savremenici s nevjericom slušali kad je veliki pisac govorio: „Dajte mi naš svakodnevni jezik (lingua volgare), i pokazaću vam što ću s njim napraviti“. Upravo tim narodnim jezikom je napisana njegova „Božanstvena komedija“, jezikom iz kojeg je iznikao današnji italijanski. Crnogorski jezik je 1847. godine na isti način ovjekovječio i Petar II Petrović Njegoš.
Ima li veće potvrde o autentičnosti crnogorskog jezika od Njegoševog jezika koji su i Srbi prevodili, te da li bi to djelo imalo tolike domete da je pisao jezikom intelektualne elite, pitali smo profesora Čavora, ali i profesoricu Sanju Orlandić sa Fakulteta za crnogorski jezik i književnost.
RAZLIČIT JEZIK
Čavor je istakao da je „Gorski vijenac“ uvijek čitao sa posebnom draži, počastvovan što je djelo iz samog vrha svjetske literature predominantno napisano jezikom kojim su se isključivo služili njegovi preci.
Čavor
- Dakle, smatram da je najljepši pečat autentičnosti crnogorskog jezika samo Njegoševo djelo, napisano jezikom njegovih savremenika, iz kojeg je pronikao crnogorski jezik kojim danas govorimo – rekao je Čavor za Pobjedu i podsjetio da su Dantea nazivali ocem današnjeg italijanskog jezika, aludirajući da bi takav status realno pripadao i Njegošu.
- Na kraju i fakat da je 1927. „Gorski vijenac“ preveden i na srpski jezik je posve logičan, budući da je i sam Ljuba Nenadović svojevremeno (u pismima iz 1878) konstatovao da je u Crnoj Gori „u svim školama jezik crnogorski“, i da se radi o jeziku koji je različit – rekao je Čavor.
Orlandić je ponovila ono što je i ranije isticala, da su vlasnici jezika isključivo njegovi govornici.
- U tom smislu ne mislim da autentičnost nekog jezika treba vezati za jezik određenog pisca, niti ga određivati u odnosu prema nekom drugom. Njegošev jezik uglavnom je jezik kojim se govorilo i pisalo u Crnoj Gori u 19. vijeku. U vrijeme kad je Karadžić otpočeo reformu poznatu pod geslom „piši kao što govoriš“, to je geslo već bilo u praktičnoj upotrebi u Crnoj Gori, zapisano još 1768. kod Ivana Antuna Nenadića, te i sama njegova reforma kasnije nije naišla na osporavanja kao što je to bio slučaj u Srbiji, đe su mu se oštro suprotstavili kako pisci, tako i crkveni predstavnici, manje-više iz istih centara iz kojih se danas osporava crnogorski jezik – rekla je Orlandić i dodala da su u to vrijeme postojale veće razlike, koje su kasnije, kodifikacijom srpskohrvatskog, postepeno nestajale.
- Mi i danas savršeno dobro razumijemo djela i Petra I i Petra II Petrovića i možemo ih čitati bez posezanja za rječnicima, no svakako u današnje vrijeme prisutne su i brojne manipulacije koje, računajući na neupućenost stanovništa, podmeću neistine. S tim u vezi pomenula bih karikaturu koja je nastala prije desetak godina, a relativno često se aktualizuje, na kojoj Njegoš navodno uči jotovane oblike, koji su danas dio standarda. Jedino smiješno na toj karikaturi je neznanje autora, a autentično Njegoševo pismo lako je dostupno, no nažalost nedostatak dobrog obrazovanja i pregršt loše namjere čini da takve manipulacije dobro prolaze – istakla je Orlandić.
MOĆ PRIČE
Čavor ističe da nauka prepoznaje priče kao čovjekov najstariji mehanizam shvatanja života, i možda najmoćniji instrument kreacije čovjekovog identiteta. - „Gorski vijenac“ je dokaz moći jedne priče, koju je Njegoš napisao maestralno
se poigravši sa jezikom običnih ljudi, i jezikom koji razumiju im je prenio poruke svog djela, poruke čiji odjek i danas traje. Na kraju, „Gorski vijenac“ je sam po sebi jedan neprocjenjivi ekspoze crnogorskog jezika, čija priča je iskaz i samog crnogorskog identiteta, sa svim svojim dobrim i lošim osobinama koje su vidjlive i danas – istakao je Čavor.
„Luča mikrokozma“ je jednako važno, ali manje popularno djelo među čitaocima, jednako danas kao i nekada. Orlandić ističe da „Gorski vijenac“ karakteriše poslovični iskaz i jezik i da smatra da zahvaljujući tome to djelo živi u kolektivnoj svijesti.
- Takvih iskaza ima i u „Luči mikrokozma“ i vjerujem da većina zna npr. stih „Tajna čojku čovjek je najviša“, ali da bi rekli da je iz „Gorskog vijenca“. Tema „Luče“ mnogo je apstraktnija od teme „Gorskog vijenca“ koja je znatno bliža herojskom doživljaju prošlosti – objasnila je Orlandić.
Dodala je da je u vezi s tim nužno pomenuti i političku zloupotrebu „Gorskoga vijenca“.
- Naročito u ratovima 90-ih godina kad su se fiktivni motivi iz književnog djela počeli tumačiti kao istorijski događaji i kojima su se nažalost pokušavali opravdati zločini počinjeni u ime velikosrpske ideologije prema stanovništu islamske vjeroispovijesti u Bosni i Hercegovini, što je doprinijelo negativnoj popularizaciji. A suštinski, u „Gorskom vijencu“ je srž antiimperijalnog karaktera crnogorskog društva koje se ne odmara u borbi protiv okupatora, stoga su njegovi stihovi aktuelni u različitim epohama, pa i u ovoj današnjoj – objasnila je Orlandić.
NEGATORI
Na pitanje čega se plaše oni koji osporavaju crnogorski jezik i kad bi to i kako moglo prestati, Orlandić ističe da crnogorski jezik osporavaju isključivo i jedino govornici srpskoga jezika.
- Ne svi, naravno, već sljedbenici velikosrpske ideologije, pa čak i kad obnašaju funkciju predśednika države. Nećete naići na govornike bosanskog ili hrvatskog jezika koji će ga osporavati, iako sa svima njima dijelimo jezički sistem koji je štokavski. Čega se plaše ne znam, imaju značajne pisce i velika djela na tome jeziku, ali na njihovom mjestu ja bih se plašila poroznosti ideologije koja svoje postojanje bazira na negiranju ili uništavanju drugih. Ne treba imati iluziju da će to prestati, velikosrpska ideologija mijenja samo načine djelovanja koji su nekad represivniji, a nekad se služe „mekom moći“, ali joj se uvijek treba jasno suprotstaviti argumentima jer na tome polju gubi – rekla je Orlandić.
Orlandić
Ona je istakla da vrlo malo negatora crnogorskog jezika uopšte zna da je grafeme ś i ź bilježio Vuk Karadžić ili da se krajem 19. vijeka Lazar Tomanović zalagao za njihovu kodifikaciju, dok oni koji znaju to vješto kriju ili manipulativno interpretiraju, kako bi laička javnost prihvatila narativ da su „izmišljena nova slova“.
- Prethodni mitropolit SPC u Crnoj Gori takođe je više puta naglašavao da je tvorac ćirilice i pisma od 30 slova Ćirilo, što je svojevrsno vrijeđanje
elementarnog znanja o razvoju pismenosti kod Slovena. No, kao što sam rekla na početku, vlasnici nekog jezika su njegovi govornici te, u skladu s tim, crnogorski jezik će postojati dok god postoji makar i jedan njegov govornik i uprkos svim njegovim negatorima – zaključila je Orlandić.
Najveći protivnici crnogorskog jezika su obožavaoci „Gorskog vijenca“
Besmislenost negacije crnogorskog jezika je, prema riječima Jovana Čavora, možda najbolje ilustrovati kroz paradoks da su u Crnoj Gori najveći protivnici crnogorskog jezika veliki obožavaoci „Gorskog vijenca“, koji se danas „stide sopstvenog jezika kojim govore, dok je Njegoš imao odvažnosti stvoriti svjetsko remek-djelo koristeći baš svakodnevni jezik svojih savremenika“.
- Crnogorski jezik nekome može predstavljati problem jedino kao kamen temeljac kolektivnog identiteta Crnogoraca, što on u biti i jeste. Njegovanjem crnogorskog jezika, njeguje se i baštini svijest o samom nacionalnom biću Crnogoraca, što je prije svega neprihvatljivo za projekcije velikosrpske hegemonističke politike, prema kojoj ne smiju postojati ni crnogorski jezik, ni identitet. Dok je takva politika u Crnoj Gori isplativa u mjeri u kojoj je danas, i dok je njen glavni stožer Srpska pravoslavna crkva, energični pohodi na crnogorski jezik zasigurno neće prestati – rekao je Čavor za Pobjedu.
Dragana Erjavšek - pobjeda
0 Komentara