IN MEMORIAM: Prof. dr Milenko A. Perović, filozof
Puna afirmacija crnogorskoga jezika u prosvjetnom sistemu ne može se vještački ni ucjenjivački zaustaviti
– Od vremena knjaza Danila – kada crnogorski narod počinje evoluirati u crnogorsku naciju – događaju se blokade u tom procesu. One su uticale da evoluciju narodnog u nacionalno u Crnoj Gori prati generalna bifurkacija. To je bifurkacija crnogorskoga naroda u crnogorsku, na jednoj, te srpsku naciju na drugoj strani – Kao što prelomni događaji u povijesti jednoga naroda traže i nalaze odgovarajuće ljude koji će ih artikulirati i voditi, tako je i standardizacija crnogorskoga jezika – kao prelomni događaj u njegovoj povijesti – dijelom organizovano, dijelom spontano našla odgovarajuće ljude koji će osmišljavati i voditi taj važni posao; – Fakultet za crnogorski jezik i književnost već je u trenutku osnivanja postao središnjom institucijom montenegristike
(Povodom smrti prof. dr Milenka A. Perovića, filozofa i akademika DANU,
objavljujemo intervju koji je on dao za list ‘’Prosvjetni rad’’ Goranu
Sekuloviću, njegovom tada odgovornom uredniku u serijalu razgovora sa najistaknutijim crnogorskim stvaraocima o
trajno aktuelnim identitetskim pitanjima koji su objavljeni u periodu od 2012.
do 2016. godine)
Napomena autora intervjua: Prof.
dr Milenka Perovića sam poznavao četvrt vijeka. 2002.g. sam magistrirao na
postdiplomskim studijama Katedre za filozofiju Filozofskog fakulteta
Univerziteta u Novom Sadu pod mentorskim vođstvom upravo prof. dr Milenka Perovića,
uz koga su u Komisiji za odbranu magistarskog rada ''Kantov pojam razuma'' bili
i prof. dr Vojin Simeunović, predsjednik i prof. dr Laz ar Vrkatić, član.
Prethodno mi je zbog rata u Hrvatskoj bilo onemogućeno da odbranim već
prihvaćen magistarski rad ''Blohov pojam utopije'' (mentor prof. dr Branko
Bošnjak) na postdiplomskim dvogodišnjim studijama Katedre za filozofiju Filozofskog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koje sam pohađao. Zbog promijenjenih političkih
i administrativno-akademskih okolnosti to se nije moglo realizovati ni nakon
završetka rata pa sam morao na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu ponoviti
završnu godinu postdiplomskih studija i položiti po slobodnom izboru jedan
predmet – opredijelio sam se za Njemačku klasičnu filozofiju kod prof. dr
Milenka Perovića, koga su krasile visoke intelektualne i ljudske vrijednosti
univerzalnih i kosmopolitskih dometa i ozračja, potpuno istovjetne kao kod
plejade istaknutih zagrebačkih, hrvatskih, jugoslovenskih i evropskih ''praksis''
filozofa poput Milana Kangrge (kod koga je Perović i doktorirao), Gaja
Petrovića, Branka Bošnjaka, Danka Grlića, Danila Pejovića..., kod kojih smo
imali sreću, čast i privilegiju da obojica oštrimo intelektualna koplja.
BIO-BIBLIOGRAFIJA
1987.
godine: Izbor u zvanje docenta, Filozofski fakultet Novi Sad; 1992. godine:
Izbor u zvanje vanrednog profesora, Filozofski fakultet Novi Sad; 1995. godine:
Izbor u zvanje redovni profesor, Filozofski fakultet, Novi Sad, Oblast: Filozofske nauke; 1984. godine:
Doktorat, Filozofski fakultet, Zagreb, Oblast: Filozofske nauke; 1974. godine:
Završene osnovne studije filozofije, Filozofski fakultet, Beograd, Oblast: Filozofske
nauke.
Rad na Fakultetu
1988-1990.
i 2006-2008. – član Saveta Univerziteta Novi Sad; 1988. – Suosnivač studijske
grupe za filozofiju i sociologiju, Filozofski fakultet Novi Sad; 1988-2010. –
član Nastavno-naučnog veća Filozofskog fakulteta (više mandata); 1990. –
Osnivač i prvi šef Katedre za filozofiju; 1994. – Osnivač Odseka za filozofiju;
1994-2010. – Šef Odseka za filozofiju (više mandata).
Rukovođenje naučno-istraživačkim projektima:
a)
Struktura jugoslovenskog društva, (šef tima za Vojvodinu) u periodu 1986-1987;
b) Savremeni problemi filozofije marksizma, (1990-1995); Ministarstvo za nauku
Republike Srbije; c) Pravci razvoja
savremene filozofije, (1996-2000); Ministarstvo za nauku Republike Srbije; d) Transformacije filozofije i savremeno
društvo, (2001-2005); Ministarstvo za nauku Republike Srbije; e) Mesto filozofije u savremenom društvu,
(2005-2006); Pokrajinski sekteratijat za nauku i tehnološki razvoj Pokrajine
Vojvodine; f) Nastava filozofije u najstarijim srpskim gimnazijama, (Sr
Karlovci, Novi Sad”, 2008-2010.); Ministarstvo nauke Republike Srbije; g)
Nastava filozofije u vojvođanskim gimnazijama u međuratnom periodu (2011-);
Ministarstvo nauke Republike Srbije.
BIBLIOGRAFIJA
Knjige:
1. Svijet
malograđanina, Izd. pod. „August Cesarec”, Zagreb, 1989; str. 360;
Recenzenti: dr M. Kangrga i R. Kalanj;
2. Hegel i problem savjesti,
„Bratstvo-Jedinstvo”, Novi Sad, 1989; str. 122; Recenzenti: dr I. Paić i N.
Daković; 3. Granicamoraliteta, „Dnevnik”, Novi Sad, 1992; str. 273;
Recenzenti. Dr M. Kangrga, dr S. Žunjić; 4. Problempočetkau filozofiji (Uvođenje u Hegelovu filozofiju)”,
„Vrkatić”, Novi Sad, 1992; str. 285; Recenzenti: dr. S. Žunjić i dr Z. Kučinar;
5. Istorija filozofije
(1. izdanje), Katedra za filozofiju, Filozofski fakultet Novi sad, 1994; str.
323; Recenzenti: dr V. Simeunović, dr M. Todorović, dr B. Balj; 6. Istorija filozofije (2. izdanje) s
Kratkim rečnikom filozofskih pojmova, Odsek za filozofiju, Filozofski fakultet
Novi Sad, 1997; str. 343; Recenzenti: dr V. Simeunović, dr M. Todorović i dr B.
Balj; 7. Etika, Novi Sad,
2001; INED CO „Media”; Novi Sad, 2001; str. 488; Recenzenti: dr V. Simeunović,
dr M. Kulić; 8. Uvod u filozofiju s
policijskom etikom, „Futura publikacije”, Novi Sad, 2003; str. 152;
Recenzenti: dr M. Aćimović, dr V. Simeunović; 9. Uvod u etiku, s Rječnikom etičkih pojmova, Savez pedagoških
društava Vojvodine, Novi Sad, 2003; str. 143; Recenzenti: dr V. Simeunović, dr
M. Kulić; 10. Istorija filozofije
(3. izdanje), Odsek za filozofiju, Filozofski fakultet, Novi Sad; 2003; str.
320; Recenzenti: dr M. Todorović, dr V. Simeunović; 11. Praktička filozofija, Odsek za
filozofiju, Filozofski fakultet, Novi Sad, 2004; Recenzenti: dr Mišo Kulić, dr
Vojin Simeunović; str. 5-321; ISBN 86-80271-24-1; 12. Vrijeme cinizma (Kratki
filozofsko-politički eseji), Pobjeda, Podgorica 2007; str. 7-228; ISBN
978-86-309-0239-0, COBBIS. CG-ID 11966736; 13. Etika medija, „Bijeli Pavle”, Podgorica 2007., str. 5-147;
ISBN 978- 86-85733-06-2; 14. Filozofske
rasprave, Ed. Filozofska istraživanja, Filozofski fakultet Zagreb,
2011; str. 5-311; INBN 978-953-164-156-2; 15. Pet studija o Hegelu, Ed. Filozofska biblioteka, Filozofski
fakultet Novi Sad, 2012, ISBN 978-86-6065-114-5; 16. Karakteri. Etička parerga, Izd. Pobjeda, Podgorica, 2012; 17. Filozofija morala, Cenzura, Novi
Sad, 2013; ISBN 978-86-86559-17-3; 18. Filozofski brevijar, Ed. Filozofska biblioteka, Filozofski
fakultet Novi Sad, 2014.
Nacije ne postoje
prije uspostave moderne građanske epohe
G. Peroviću, šta je srž sintetičke koncepcije nacije
koju zastupate nasuprot primordijalizmu i konstruktivizmu u etnologiji?
Perović:
Etnološki konstruktivizam, jednako kao i etnološki primordijalizam, počiva na
vrlo jednostranom i reduktivnom pristupu problematici objašnjenja pojma nacije,
činilaca nastajanja nacije, kao i činilaca koji na odlučujući način određuju
povijesni karakter nacija u modernoj epohi. U nacrtima za sintetičku koncepciju
nacije, koje sam objavljivao u potonje vrijeme u crnogorskoj štampi, podrvgao
sam odlučnoj kritici i konstruktivizam i primordijalizam, ističući – već u
samom imenovanju vlastite koncepcije nacije – glavni nedostatak jedne i druge
koncepcije. Njihov glavni nedostatak je sinteza činilaca koji uslovljavaju
pojavu nacija kao formi zajedničkoj života, tj. samoidentifikacije ljudi u
modernoj građanskoj epohi, zatim ono što omogućava, uspostavlja i održava tu
sintezu, kao i ono što pokreće na unutrašnje transformacije u egzistenciji
modernih nacija. Ključ moje koncepcije nacija mogao bi se sažeti u nekoliko
osnovnih stavova. Nacije ne postoje prije uspostave moderne građanske epohe.
Nijesu one ni jednostavno djelo ili posljedica uspostavljanja te epohe. One
bivaju sukonstituirane s građanskom epohom kao novi oblik društvenosti ljudi. U
tom novom obliku zajedničnosti ljudi postoje neki stari povijesni elementi,
koji se baštine iz ranijih povijesnih epoha (kao što su, na primjer, etnicitet,
mentalitet, jezik, religija etc.). Međutim, podvrgnuti djelovanju principa
moderne građanske epohe, ti elementi jednim dijelom mijenjaju svoju sadržinu,
karakter, pa i smisao. Bitnost te promjene nijesu uočili primordijalisti. Zbog
toga su bili skloni da miješaju i poistovjećuju pojmove naroda i nacije. S
druge strane, konstruktivisti insistiraju isključivo na karakteru onoga novoga,
onoga što je proizvedeno kao nacija, odnosno kao pojedini elementi pojma
nacije. Utoliko griješe, jer potpuno ispuštaju iz vida da novum u pojmu nacije
manje ili više uvijek znači transformaciju neke stare osnove, staroga oblika.
Crna Gora u odnosu
na veći dio svijeta nije povijesno i civilizacijski kasnila
Smatrate da činioci koji tvore svaku modernu naciju
počivaju na jedinstvenom principu modernog građanskog svijeta. Kako je tekao
ovaj proces u Crnoj Gori?
Perović:
Svaka moderna nacija djelo je sinteze svih bitnih činilaca koji uslovljavaju da
jedna država ili jedna etnička skupina evoluira ili re-evoluira iz
predgrađanske, feudalne, odnosno patrijarhalne forme života – djelovanjem
građanskog načina proizvodnje društvenog života – u modernu građansku
organizaciju svijeta života. Obično se smatra da je Crna Gora povijesno kasnila
u mnogo čemu, te da se to kašnjenje u bitnom odrazilo i na kašnjenje u procesu
konstituiranja crnogorske nacije. Takvo mnijenje može steći status ozbiljnog
mišljenja samo ako se postavi pitanje u odnosu na koga je Crna Gora kasnila i u
čemu se sastojalo njeno kašnjenje. U odnosu na veći dio svijeta ona nije
povijesno i civilizacijski kasnila. Nije kasnila ni u odnosu na svoje balkanske
suśede. O njenom kašnjenju moguće je govoriti samo u poređenju za zapadnim
društvima druge polovine 19. vijeka. Sve do knjaza Danila Crna Gora nije
iskusila princip modernog građanskog svijeta. Od vremena njegove vladavine do
danas postoje velika meandriranja u etabliranju toga principa u crnogorskom
društvu. Bez ikakvih rezervi moglo bi se reći da on ni danas još uvijek nije
etabliran u crnogorskom društvu niti osiguran u svom nespornom postojanju. To
se najbolje može viđeti upravo na primjeru golemih teškoća u uspostavljanju
crnogorske nacije. Naime, od vremena knjaza Danila – kada crnogorski narod
počinje evoluirati u crnogorsku naciju – djelovanjem niza činilaca događaju se
blokade u tom procesu. One su uticale da evoluciju narodnog u nacionalno u Crnoj
Gori prati generalna bifurkacija, koja traje do današnjih dana i – kako stvari
stoje – trajaće još dugo. To je bifurkacija crnogorskoga naroda u crnogorsku,
na jednoj, te srpsku naciju na drugoj strani.
Mlada generacija
filologa u Crnoj Gori
Bili ste predsjednik Ekspertske komisije za pripremu
prijedloga Pravopisa, Gramatike i Rječnika crnogorskog jezika. Da li ste
zadovoljni tokom i kvalitetom procesa standardizacije crnogorskog jezika i
današnjim stanjem njene primjene u crnogorskom društvu?
Perović:
Lično sam više nego zadovoljan. Ponajprije sam zadovoljan što je za izuzetno
kratko vrijeme došlo do utvrđivanja i naučne lingvističke valorizacije
kapitalnih standardoloških elemenata crnogorskoga jezika. Vrijednost te
činjenice najbolje se može mjeriti poređenjem sa stanjem standardizovanosti
bliskih jezika koji s crnogorskim jezikom dijele jedinstveni element štokavskog
sistema. Zadovoljan sam što su našu standardizaciju crnogorskog jezika
prihvatili i podržali mnogi značajni slavistički autoriteti u svijetu i što
standardni crnogorski jezik postaje uvažena naučna činjenica na brojnim
slavističkim katedrama po svijetu. Napokon, čini mi veliko zadovoljstvo to što
sam doprinio da sa standardološkim radom na crnogorskom jeziku stasa jedna
mlada generacija filologa u Crnoj Gori. To je generacija talentovanih mladih
ljudi koji ne baštine stare i poznate zablude, predrasude i svjesne
falsifikacije biti i karaktera crnogorskoga jezika. S tom generacijom
montenegristika staje na sigurne osnove nauke koja nema nikakvih teškoća u
vlastitom zasnivanju i razvitku. Kao što prelomni događaji u povijesti jednoga
naroda traže i nalaze odgovarajuće ljude koji će ih artikulisati i voditi, tako
je i standardizacija crnogorskoga jezika – kao prelomni događaj u njegovoj
povijesti – dijelom organizovano, dijelom spontano našla odgovarajuće ljude
koji će osmišljavati i voditi taj važni posao. Što se tiče kvaliteta do sada
načinjenih standardoloških koraka, primjerenije je da ocjenu o uspjehu
standardizacije crnogorskoga jezika izriču drugi, u prvom redu kompetentni i
nepristrasni stručnjaci lingvisti, ali i drugi intelektualci kojima je
nacionalni ili maternji jezik osnovni medij stvaralaštva.
„Frankenštajnsko
rješenje” naziva nastavnog predmeta Crnogorski-srpski, hrvatski i bosanski
Protivnicima svega što je crnogorsko smeta i sam naziv
„crnogorski jezik”, pa sve čine da ga devalviraju i potru svaku njegovu
vrijednost – lingvističko-istorijsku, državno-integracionu,
kulturno-sociološko-identitetsku… Kako u ovom svjetlu ocjenjujete sadašnji
naziv odgovarajućeg nastavnog predmeta u crnogorskom školskom sistemu?
Perović:
Sadašnji „iznadodavani” – te time potpuno besmisleni naziv nastavnog jezika –
kao što bi trebalo da bude poznato, rezultat je jedne ružne političke ucjene
koja se desila prije dva ljeta. Postojala je jasna politička volja – poduprta
ozbiljnim sociolingvističkim i pedagoškim argumentima – da se naziv maternjeg
kao nastavnog jezika napokon transformiše u Crnogorski jezik i književnost.
Štaviše, bilo je predviđeno i da se profilira posebni nastavni predmet koji bi
se bavio pitanjima srodnosti i razlika crnogorskoga, srpskoga, hrvatskoga i
bosanskoga jezika. Na taj način, đaci u crnogorskim školama dobili bi mogućnost
za sticanje potrebnih znanja ne samo o jezičkom biću današnje Crne Gore, nego i
zemalja tzv. Zapadnog Balkana. No, parlamentarna opozicija tada je jednostavno
ucijenila vladajuću koaliciju svojom podrškom tzv. Izbornom zakonu, čije je
usvajanje bilo nezaobilazni uslov da se neposrednije krene u proces pristupanja
Evropskoj uniji. Pred silom politikantske inscepacije i pedagoške improvizacije,
koje je preduzela parlamentarna opozicija, došlo se do „frankenštajnskog
rješenja” naziva nastavnog predmeta Crnogorski-srpski, hrvatski i bosanski.
Srećom, život je pametniji od nečijih trenutnih taktičnih besmislica. Pokazalo
je u školskoj praksi – među nastavnicima, profesorima, đacima, njihovim
roditeljima, uopšte, u crnogorskoj javnosti – da se životna logika pune
afirmacije crnogorskoga jezika u prosvjetnom sistemu ne može vještački ni
ucjenjivački zaustaviti. Đaci kao istinski subjekti obrazovnog procesa
nepogrešivo rečeni nastavni predmet nazivaju onako kako je prirodno da se on
naziva!
Crnogorska
nacionalna manjina u Srbiji prošla je vrlo tegobni proces osporavanja,
asimilacije i getoizacije
Živite i radite
van Crne Gore. Kakav je položaj crnogorske nacionalne manjine u Srbiji?
Perović:
Crnogorska nacionalna manjina u Srbiji – u potonjih četvrt stoljeća – prošla je
vrlo tegobni proces osporavanja, asimilacije i getoizacije. Proces je
svojevremeno započet i vođen od duhovnih i političkih „elita” zemlje Srbije, pa
se dijelom prenio i na „obično” građanstvo. Centralni stav koji je bio motor
cijelog procesa je stav da Crnogorci kao nacija ne postoje, da su „komunistička
izmišljotina”, da su dio srpskog naroda, da su „najbolji Srbi” i slične
besmislice. Taj stav je implicirao cijelu političku doktrinu da Crnogorci –
budući da, tobože, nijesu nacija – ne mogu polagati pravo na bilo kakvu zaštitu
ili unapređenje svojih nacionalnih prava. Osporivši Crnogorcima pravo na
nacionalni identitet, bitni duhovni i politički činioci Srbije osporavali su i
pravo na očuvanje, čak i na deklarisanje crnogorskog nacionalnog identiteta. Na
tom planu, stvari su se još više zaoštravale i pogoršavale od kada se u Crnoj
Gori počela artikulirati najprije politička volja za jasnijim političkim
subjektivitetom Crne Gore u SR Jugoslaviji. Anticrnogorsko raspoloženje – kao
uobičajeno, čak i poželjno stanje stvari – dobilo je snažniji oblik
uspostavljanjem tzv. Državne zajednice Srbije i Crne Gore, a svoj paroksizmalni
oblik postiglo je tokom referendumskog procesa i osamostaljenja Crne Gore. Kao
rezultat svih predočenih teških turbulencija i povijesnih lomova, za ovih
dvadeset pet godina prepolovio se broj deklarisanih Crnogoraca u Srbiji. Valja
reći i da je za vrijeme tzv. demokratskih vlada Koštinice i Tadića sistematski
onemogućavano da se oformi Nacionalni savjet Crnogoraca u Srbiji, iako su bili
ispunjeni svi potrebni zakonski uslovi za to. Tek poslije najnovije promjene
vlasti u Beogradu stigli su ozbiljni nagovještaji da napokon i u političkoj
Srbiji dolazi do promjene raspoloženja u pogledu rješavanja statusnih
kolektivnih prava pripadnika crnogorske nacije.
Mali lokalni
imperijalizam s elementima istorijske, kulturne, jezičke kleptokratije
Crnogorsko filozofsko, etičko i ukupno duhovno
nasljeđe, grubo se otima i proglašava srpskim. Čini se da u Crnoj Gori nema
dovoljno organizovanosti i odlučnosti da se tome argumentovano,
naučno-kritičko-izdavački, sistematski, ali i sistemski, stane na put i
odgovori na pravi način?
Perović: U
potpunosti se slažem s obje konstatacije u Vašem pitanju. Zaista se u svojoj
dubokoj iracionalnosti ne može do kraja razumjeti potreba za preotimanjem i
proglašavanjem srpskim svega onoga najboljega što čini baštinu crnogorske
državne, duhovne i kulturne tradicije. Odavno izvorište te potrebe i oblike
njenog nastupanja imenujem izrazom – mali lokalni imperijalizam s elementima
istorijske, kulturne, jezičke kleptokratije. Šta je drugo nego imperijalizam
htijenje da se svoje isfantazirano pravo na svoju „imperiju” – kao tobožnju
„obnovu” nekadašnje srednjovjekovne carevine – pokušava protegnuti na okolne
države i narode. Šta je drugo nego kultur-kleptokratija potreba da prisvojite
kulturno dobro koje nijeste sami stvorili, koji nije izraz rada vašega duha, s
kojim – napokon – ne znate što biste činili! Šta će kome drugome Ljetopis popa
Dukljanina, Miroslavljevo jevanđelje, Njegoš, Marko Miljanov Popović, Ljubiša,
Lubarda, Dado, Stanić etc. Kad i Crnogorci jedva da znaju što bi s njima!
Crnogorske
političke, kulturne i naučne elite stalno su u stanju zatečenosti pred naletima
toga imperijalizma i kultur-kleptokratije. Istina, pred širinom i snagom
iracionalnosti prisvajanja i svojatanja ne bi se lako snašle ni mnogo
sposobnije ni mnogo odlučnije nacionalne elite. No, to ne opravdava stanje
stvari u kome se još uvijek – izuzimajući pojedinačne „džepove otpora” – ne
nazire bilo kakva strategija odbrane svih crnogorskih identiteta od negiranja i
svojatanja. U načelu, smatram da najsmislenija i najproduktivnija strategija
odbrane svega svoga jeste – strategija odlučnog, osmišljenog, sinhronizovanog i
kreativnog razvijanja svakoga elementa crnogorskoga identiteta.
Apsolutizacija
pozitivuma dovodi do apsolutnog negativuma
Vaša „Istorija filozofije” doživjela je tri izdanja.
Uz nju ste pripremili i Kratki rječnik filozofskih pojmova, a slično ste
postupili i sa etičkim učenjem. Uz to, bili ste rukovodilac više naučnih
istraživanja o nastavi filozofije u prošlosti i pravcima razvoja savremene
filozofije. Mjesto filozofije u savremenom društvu?
Perović:
Duboko proničući u pitanje statusa filozofije u modernoj građanskoj epohi,
Hegel je u svoje vrijeme filozofe označio kao „slučajne putnike” u vremenu. Ne
znači to, dakako, da je u ranijim epohama evropske povijesti postojala neka
viša mjera nužnosti u pojavljivanju filozofa i određivanju njihove uloge,
značenja i vrijednosti u vremenu i društvu. Iz interpretacijskog pogleda na
poziciju filozofa u minulim vremenima – koji je njegovala većina istoričara
filozofije – stvorilo se opšte uvjerenje da su stari filozofi na nužni način
srastali sa svojim vremenom i izrastali iz njega. Shodno tome, čini nam se
neodvojivim zlatno doba helenske Atine od djelovanja Sokrata, Platona i
Aristotela. U današnjem vremenu niko više ne može preferirati takvu „neodvojivost”.
Postojanje pluralizma filozofskih paradigmi više je ne dopušta. Enormni razvoj
filozofije u mnogim zemljama svijeta, uz nesagledive unutrašnje disciplinarne
podjele rada, specijalizacije i sub-specijalizacije svakoga filozofskog
djelatnika čine „slučajnim putnikom” specijalistom. Napokon, potpuna prevlast
pozitivističkog i analitičkog duha u savremenoj građanskoj epohi dovela je do
toga da se „zlim okom” gleda na svaki pokušaj sintetičkog mišljenja u
filozofiji. No, kada sintetički um proglasite „mračnom metafizikom” i prognate
ga iz filozofije, a filozofiji date samo analitičke zadatke na poljima na
kojima se tradicionalno „bolje snalaze” posebne i pozitivne naučne discipline,
onda možete dospjeti i do onog tipa pseudo-intelektualne nadutosti koja se više
ne pita ni čemu još filozofija. Ne pita više to veliko filozofsko pitanje, jer
je parvenijski na njega odgovorila i prije nego što je bila sposobna da ga
postavi. Tako apsolutizacija pozitivuma dovodi do apsolutnog negativuma, do
„noći u kojoj su sve krave crne”, tj. potpuno neprozirne u svojoj bulevarskoj
„transparentnosti”
Većina medija su
instrumenti političke borbe i borbena glasila određenih političkih interesa
Autor ste i
knjige o medijskoj etici, pa ste kompetentni da je ocijenite i na praktičnom
planu kao jednu od najizazovnijih pojava danas u Crnoj Gori.
Perović:
Loše stanje stvari u medijima u Srbiji i Crnoj Gori navelo me svojevremeno da
problematici etike medija posvetim cijelu jednu studiju. Takav oblik podsticaja
nije neobičan. Naprotiv, svijest o nedostatku je moćni pokretač gotovo svakoga
ljudskoga poduhvata. Nije drugačije ni s filozofskom i etičkom refleksijom.
Potreba za filozofijom javlja se sa sviješću o ugroženosti smisla. Potreba za
etikom nastaje iz svijesti da stanje stvari s moralom nije dobro. Svojom
knjigom pokušao sam da podstaknem svijest o važnosti moralnog držanja medijskih
djelatnika, da objasnim šta se smatra moralnim, a šta nemoralnim držanjem, te
da izložim nacrt moguće moralne reglementacije ponašanja medijskih djelatnika.
Ipak, moja knjiga nije naišla na bilo kakav seriozan prijem kod publike,
posebno ne kod onih kojima je u prvom redu bila namijenjena. Nijesam sklon da
zbog toga sebi bilo šta prebacujem, čak ni da pomišljam da mi je trud na
pisanju te knjige bio uzaludan i nepotreban. Naprotiv, cijela stvar me dodatno
uvjerila u pogledu onoga što sam i inače o medijima u obje države vlo dobro
znao. Većina njih, zapravo, nijesu mediji, nego instrumenti političke borbe i
borbena glasila određenih političkih interesa. Tražiti od takvih „medija”
moralne kriterije izlišan je posao.
Jasne doktrinarne i
strategijske smjernice jezičke politike
Crnogorska Vlada je osnovala Fakultet za crnogorski
jezik i književnost kao samostalnu visokoobrazovnu instituciju sa śedištem na
Cetinju. Do izbora dekana Fakulteta tu dužnost obavljaće dr Adnan Čirgić,
dosadašnji direktor Instituta za crnogorski jezik i književnost, koji prestaje
da radi. Do imenovanja Upravnog odbora poslove tog organa obavljaće Upravni
odbor u čijem sastavu ste izabrani i Vi kao predstavnik Vlade. Što za Vas znači
ova odluka?
Perović:
Osnivanje Fakulteta za crnogorski jezik i književnost ima ogromno i dvostruko
značenje. Na jednoj strani, njegovim osnivanjem trasiran je jedini ispravni put
strategiji razvitka montenegristike. Fakultet je već u trenutku osnivanja
postao središnjom institucijom montenegristike. To je bilo moguće zato što je
uspostavljen na dobro osiguranim osnovama, jer je na prirodni način izrastao iz
Instituta za crnogorski jezik i književnost. Nikako ne treba smetnuti s uma da
se Institut za svega tri godine svoga postojanja pokazao onim najboljim što se
u crnogorskoj kulturi moglo desiti potonjih decenija. Takvu smjelu ocjenu
iznosim zbog toga što smatram da je Institut od početka okupio grupu izuzetno
talentovanih i vrijednih mladih naučnika. Trebalo im je samo dati priliku da
odmah pokažu svoje visoke naučne mogućnosti i nagovijeste šta sve mogu dati
crnogorskoj kulturi u budućnosti. S druge strane, jednako je važno da se
osnivanjem Fakulteta u tzv. političkoj eliti crnogorskog društva objektiviraju
jasne doktrinarne i strategijske smjernice jezičke politike. Do prije nekoliko
godina Crna Gora nikada nije imala nikakvu jezičku politiku. Od kada je
započeta standardizacija crnogorskog jezika, započeta je i izgradnja koncepcije
smislene i planske jezičke politike. Osnivanjem Fakulteta pokazuje se konkretna
sadržina te politike u stvaranju naučnog i nastavnog podmlatka u
montenegristici, u podsticanju montenegističkih naučnih istraživanja, kao i
pozicioniranju montenegristike kao grane slavistike.
Treba obnoviti
Leksikografski zavod
Kakvo je Vaše mišljenje o mogućnosti i potrebi da se
pristupi izradi crnogorske Enciklopedije? Da li smatrate da je u ovom i u cilju
publikovanja mnogih drugih crnogorskih leksikografskih publikacija neophodno
formiranje Leksikografskog zavoda Crne Gore?
Perović:
Mnoge grane nauke i kulture u Crnoj Gori – „zahvaljujući” tranzicijskim
vremenima doživjele su duboku krizu. Leksikografija je doživjela potpuni slom.
Zbog toga, neće bili lak ni jednostavan posao, ako za njega i bude tzv.
političke volje, da se prevaziđe dvodecenijski potpuni diskontinuitet u
leksikografskom radu. Svakako, treba obnoviti Leksikografski zavod. Treba
okupiti ekipu ljudi koji imaju potrebna iskustva i znanja u leksikografiji, kao
i mladih ljudi koji u ovim „vikipedijskim” vremenima pokazuju temeljnije
afinitete za rad na različitim leksikografskim publikacijama.
Donijeti zakon o
osnivanju Akademije nauka i umjetnosti Crne Gore, kojim bi se ujedno ukinule
DANU i CANU
Kako doživljavate od aktuelnog rukovodstva CANU
neprihvatanje i neprimjenjivanje Zakona o CANU, tj. o integrisanju dvije
akademije – CANU i DANU – u jednu jedinstvenu instituciju?
Perović:
Stvari s pokušajem integracija dvije akademije, po mom sudu, otišle su
predaleko i od početka u pogrešnom pravcu. Vjerujem da ni mnogo odlučnije
postupanje Vlade Crne Gore s realizacijom ideje integracije ne bi dalo dobre
rezultate, jer sami koncept integracije nije izvodljiv. Od početka je moralo
biti izvjesno da rukovodstvo i članstvo CANU neće prihvatiti integraciju, i to
iz dva dobra razloga. Prvo, „staleška” solidarnost članova CANU pokazala se
jačim integrativnim faktorom, nego što je to intelektualna, politička bliskost
pojedinih članova CANU s članstvom DANU. Ne treba smetnuti s uma da je CANU i
dalje bastion velikosrpstva, te da dobar dio njezinog članstva hoće da ona to i
dalje ostane. Mislim da više ne treba tražiti bilo kakvu formulu sjedinjavanja
DANU i CANU, jer je to uzaludan posao. Potrebno je donijeti zakon o osnivanju
Akademije nauka i umjetnosti Crne Gore, kojim bi se ujedno ukinule DANU i CANU.
Tim Zakonom trebalo bi formirati matičnu komisiju najvišeg internacionalnog
kredibiliteta koja bi izabrala prvih dvadeset akademika. Zakonom bi trebalo
limitirati broj akademika na ukupno trideset i birati nove akademike samo kada
je mjesto upražnjeno. Samo tako formirana nova Akademija mogla bi steći visoki
kredibilitet u Crnoj Gori i u svijetu. Ostvarivost ove ideje, dakako, zavisi od
dva faktora. Prvo, od hrabrosti političke elite da presiječe akademičarski
„Gordijev čvor”. Drugo, od spremnosti intelektualne elite Crne Gore da svoju
ambiciju na „besmrtnost” podvrgne nepotkupljivim mjerilima.
0 Komentara