Za CdM piše Dušan Pajović

Neočetnici su u Crnoj Gori dugo vremena bili slika i prilika četnika iz Bulajevićih filmova: razuzdani, neuredni i pijani. Koja god da vam uvreda padne na pamet, oni bi samo mogli reći „Jesam, i što sad?!“. Stereotipizacija i bahatost velikosrpske ideologije je dostizala Montipajtonovske razmjere apsurda. U nekim momentima se činilo kao da karikiraju sami sebe. Preuzimali su titule vojvode, pozivali „Hristove vojnike“ na rat, priređivali parastose Draži… U krajnjem, pekli su prase ispred Skupštine, a ne što drugo.

…Sada premotavamo film do 2023. godine i formiranja nove vlasti. Odjednom, politička četno-elita djeluje dosta blaže, uglađenije i pristojnije, makar neukom oku. Čak se i Andrija Mandić u nekim trenucima ponaša kao Gandi. Postaje praktično Mahatma Mandi. Žali za podjelama u kojima je učestvovao, sastaje se sa zvaničnikom Kosova, čestita Međunarodni dan ljudskih prava i katolički Božić, itd. Ruku na srce, i dalje ima svoje vojvoda-momente,  ali to je sve rijeđe. Čak i kada ode na slavlje u izborni štab Vučićevog SNS-a, on ima potrebu da se opravda da najviše voli Crnu Goru, ali da voli i Srbiju.

Fenomenloški gledano, smatram da ta rečenica i ovo ponašanje Mandića krije čitavu težinu nove neočetničke misli. Jer ona zvuči skoro pa benevolentno, ali se iza nje krije čitav podtekst.

Potrebe za kontrarevolucionarnim retoričkim zanosom krajnje desnice u pokojnom DF-u više nema. Sada su vlast. Mogu da budu i stereotipni dosadni političari, a da sprovode svoju agendu.

No, bitno je naglasiti da njihova agenda nije ukidanje formalne nezavisnosti Crne Gore. To je passe. “Dva kralja u dvije srpske države” je bila rečenica koja je najavila ideologiju novog suverenizma, o kojoj je pisao Ljubo Filipović. Novi suverenizam je zacrtao modernije načine funkcionisanja srpskog sveta koje sada, kako se čini, prati nova vlast na čelu sa Milatovićem i Mandićem.

Zašto novi suverenizam, a ne dobri stari unionizam sa Srbijom? Zašto se čini da se teži zajednici srpskih država, umjesto direktne i eksplicitne podređenosti Podgorice zvaničnom Beogradu?

Kao prvo, ostanak Crne Gore kao formalno nezavisne, bi značio plus jedna stolica u Ujedinjenim nacijama za ostvarivanje Putinovih ili velikosrpskih ciljeva. Dodatno, takva Crna Gora bi bila još jedna država kandidat EU koja će u pregovorima lobirati novac za Srbiju, te govoriti kako region destabilizuje Kurti, a ne Vučić. Na kraju, možda i najbitnije, ovaj narativ bolje prolazi kod građana/ki Crne Gore, ali i međunarodne zajednice.

Velikosrpska ideologija je izgubila svaki rat koji je započela, no izgleda da im je trebalo da dođu do 2023. godine da bi shvatili da su puške prevaziđene.  Sada je vrijeme da se proba mirno, staloženo, diplomatski.

“Na početku bijaše riječ”, pa je novi suverenizam udario na redefinisanje pojmova: “građanski centar” time obuhvata isključivo obrijane četnike; upotreba crnogorskog jezika treba da bude označena kao novokomponovani, ali primitivni nacionalizam; a dizanje glasa o rastućem fašizmu predstavljeno kao skretanje tema od ekonomije.

I sve je spremno za ulazak u srpski svet. Čitava infrastruktura je uspostavljena i iskoordinisana. SPC je sakrio oružje ispod mantija. Sada nude socijalne kuhinje i “psihoterapijske” servise, dok blagosiljaju “demokratiju” i “emancipaciju u sedam iskoraka”; čipsteri influenseri su na svojim položajima da relativizuju fašizam i predstave ga kao bunt i pank; a svetosavski konzervativci sa doktoratima na katedrama i televizijama, da imidžom intelektualca normalizuju vjersku, nacionalnu i rodnu opresiju. Na čelu kolone su partije. Svaka pokriva precizno određeno biračko tijelo: bilo nacionaliste, bilo relativizatore,  lažne “ekologe” ili one kojima je bitna isključivo količina primljenog novca na početku mjeseca.

Točak srpskog sveta je krenuo. Ovog puta je evoluirao i prilagodio se. Tiho će se krasti, lagati, tlačiti i asimilovati. Sve će biti mirno i pristojno, uz tek pokoje izlive mržnje i netrpeljivosti na koje će reagovati samo rigidni pojedinci. No, te reakcije na klerofašizam će biti proglašene “crnogorskim nacionalizmom” koji skreće pažnju sa bitnih tema.

Pošten (polu)svijet će pomisliti da je dželat u stvari žrtva, a žrtva krivac.

Svako ko se usudi upozoriti na opasnost od gaženja velikosrpskog točka će biti proglašen za paranoika, nacionalistu, plaćenika ili kriminalca. Sve će to narod izblatiti.

I svi će biti za nezavisnu Crnu Goru, samo niko neće biti siguran na kakvu se to “nezavisnost” misli…

…

Za kraj, želim vam da napravite presjek godine, obratite pažnju na sve “incidente” i razmislite da li ste prije samih napada, prijetnji i zastrašivanja, sve to već čuli u nekom obliku u narativima vladajućih režima. Tih događaja je dosta, a samo neki od njih su: prijetnje novinarkama i novinarima, normalizacija silovanja, mnogobrojni napadi na Fakultet za crnogorski jezik i književnost, ugrožavanje statusa LGBTQI+ osoba, srednji prst himni od strane Kovačevića, brojni pozivi na denacifikaciju Crne Gore i sprovođenja ruskog modela Ukrajine, tužba protiv Batrićevića zbog kritike crkve, pjesme Baje Malog Knindže za katolički Božić…

Mnoge sam izostavio, neke sam i zaboravio, ali  nadam se da vi niste.

Razmislite o tome ko jeste ili nije reagovao na ove događaje, na koji način i poslije koliko vremena. Da li je dodao/la to čuveno “ali…”?

(Mišljenja i stavovi autora kolumni nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)