Škrinja

Goran Sekulović: Hommage Podgorici (XVII)

Dec 27, 2023 0 Komentara

(15 riječi)

Iz knjige Gorana Sekulovića ‘’Hommage Podgorici’’, sa podnaslovom ‘’I ljudima koji su je nosili u svom srcu i stvaralačkom duhu'', koja će se uskoro publikovati, objavljujemo u nastavcima esej ''Morača, Ribnica, Gorica… ili: Od ’Labud plaže' do 'Bemax Arene' i dalje niz obale Morače do 'kraja bedema' grada''.

Što se tiče Gorice kao, uz obale Morače i Ribnice, drugog najreprezentativnijeg prirodnog resursa Podgorice, i tu se došlo do polovičnih rezultata. Zapravo, Gorica je i lošije prošla! Na opštejugoslovenskom konkursu za idejno rješenje Gorice 1978. g., prvu nagradu je dobio arhitekta Vukota-Tupa Vukotić. Što je sve predviđao njegov projekat i da li je, i ako je, šta od njega i realizovano? Najprije, integralno dajemo tekst u kojemu Vukotić objašnjava svoju arhitektonsku viziju o tome kako treba da u budućnosti izgleda Gorica i koje funkcije treba da ''ponudi'' građanima.

„’Ovo je kao Jordan!’ Uzvikivao je jednog ljeta poznati slikar Dado Đurić, gazeći, sa svojim prijateljima Urošem Toškovićem i Vukotom-Tupom Vukotićem, kroz osušeno, ispucalo korito Ribnice. Tih riječi sjetio se Vukotić jednog drugog ljeta – dok je na stadionu pod Goricom pratio utakmicu, pogled mu je odlutao do Prokletija pod snijegom.
U tom trenutku sam tako zavidio ljudima koji žive pod tim oreolom prirode, a onda se prisjetio da i naš grad ima bezbroj ljepota na koje bi nam drugi pozavidjeli, a mi ih ne primjećujemo – priča Vukotić. – Pomislio sam tada i na Goricu, i na druga brda, na Duklju, Staru varoš, rijeke, jezero. Shvatio sam, međutim, da su sve to ljepote, na neki način, isključene, odnosno da nijesu uključene u život grada koliko bi trebalo.
I tadašnje razmišljanje, između ostalog, doprinijelo je da arhitekta Vukotić učestvuje na opštejugoslovenskom konkursu za idejno rješenje Gorice. Ovih dana žiri je saopštio svoju odluku: Vukota-Tupa Vukotić je dobio prvu nagradu.
Konkurs sam shvatio kao priliku da na iskren način, saopštavajući sve što imam, predložim kako da se bar jedna od ovih ljepota približi gradu, odnosno grad njoj. Vjerovao sam i da sam dužan i da mogu to da učinim – kaže Vukotić i nastavlja:
Poenta mog rada je da se sve ono što već postoji „zarije“ u Goricu, da se angažuje sve što je naslijeđeno, a da se, ipak, daju dugoročna rješenja koja će svi prihvatiti. Pri tome sam nastojao da samu Goricu ne mijenjam, ne popravljam, jer ona je već vrijednost, s nizom elemenata nasleđa – prekrasnom šumom, spomenikom, crkvom iz devetog vijeka, starim grobljem sa značajnim istorijskim elementima. Nastojao sam samo da je „ponudim“, približim gradu. S jedne strane, pokušao sam da oslobodim njene prirodne konture do same Morače, i kroz sadržaje osmislim. To se ostvaruje šetnicama od spomenika, preko amfiteatra i kaskada, podržava rekonstrukcijom Vezirovog mosta – priča, pokazujući na svom rješenju brojne trake šetališta, stepeništa u koja će biti ukomponovani razni sadržaji. Na južnim padinama Gorice, u prostoru đe je sada hemijska čistionica, predvidio je ljetnju pozornicu, u obliku amfiteatra koja će sistemom kaskada biti povezana s Moračom, formirajući neku vrstu kaskadnog trga – „Trga sunca“, kako ga je Vukotić nazvao. Tu je, zatim, stari Vezirov most u obliku prije bombardovanja.
Okolnost da će taj most, prema generalnom utrbanističkom planu, biti samo pješački prelaz između dva dijela grada, shvatio sam kao izuzetnu priliku da se on obnovi, smatrajući to dugom respekta prema porušenim i zaboravljenim elementima grada čija je ljepota neprolazna.
Druga je poenta – otvaranje Gorice prema Gradu, odnosno grada prema Gorici – da se otvaranjem Njegoševe ulice i Ulice Slobode Gorica vizuelno uključi u grad, pri čemu se Njegoševa ulica direktno povezuje sa Spomenikom partizanu borcu na Gorici. Stadion ostaje na istom prostoru ali će, radi ostvarivanja vizuelnog kontakta grada i Gorice, biti drugačije organizovan.
Što se tiče same Gorice, Vukotić kaže da je nastojao da obezbijedi da se u njoj može okupiti mnogo ljudi a da jedni drugima ne smetaju. Pri tome pokazuje ucrtana šetališta, plato na vrhu brda – predio apsolutne tišine, ili kako reče, oreol šume, planina, neba – utočište za one koji požele da se isključe od gradske sredine. Niže od ove zone je predio gdje se, uz diskretne intervencije, mogu stvoriti terase na kojima bi se organizovale sportske i druge zabave.
Dostupnost Gorici je riješena tako da bude potpuno otvorena pješacima – nastavlja Vukotić. – Međutim, pošto je to uzvišenje, predložio sam da se, uz minimalne žrtve, obezbjedi i kolski pristup. Od malog tunela u predjelu sadašnjeg mosta Vaka Đurovića, kojim se, u rješenju uspostavlja saobraćajna veza novog dijela grada i Zagoriča, Gorica će sa sjeverne strane biti prepasana jednosmjernom saobraćajnicom, a s južne strane biće pristupačna samo pješacima.
Predviđa se, dodaje Vukotić, i proširenje zelenih zasada, dopunjavanje i kompletiranje kompleksa Gorice.’’[1]

             Gorica je danas napadnuta sa svih strana, suštinski gledano, divljom gradnjom, iako je ona u posljednje vrijeme zaogrnuta i ‘’legalizovana’’, da se vlas(t)i ne sjete!?, raznim DUP-ovima i upornim – uzurpatori Gorice i svih ostalih prirodnih podgoričkih resursa, kao u slučaju pijeska sa obala Morače, nikada ne posustaju i odustaju! – njihovim izmjenama i dopunama. Dug je spisak uzurpacija, otuđivanja, marginalizovanja, nebrige, uništavanja njenih sveukupnih resursa, bogatstava, potencijala i identiteta, neplanskog korišćenja prostora… – kojima se, dakle, obilato ‘’daruje’’ Gorica.

             Kad se Gorica pogleda sa bilo koje strane, odasvuda bije na nju mrak i bjesnilo, sa gotovo katastrofalnim rezultatima tuge i žalosti, što je danas tako jasno vidljivo i bjelodano. Sa sve četiri strane svijeta Gorici su se približili ‘’planeri’’ i ‘’neimari’’ – kao što su se ne samo približili već i u potpunosti zagospodarili gotovo svim ostalim podgoričkim brežuljcima-brjegovima za razmišljanje (fićir bajirima na tuskom jeziku): Kakarickom gorom, Momišićima i Malim brdom, Zelenikom, Ljubovićem… –  i u dosluhu, sadejstvu, ‘’ravnoteži’’ i ‘’harmoniji’’ sa ‘’prirodnim’’ pošastima, gotovo predvidivim i zakonito periodičnim, vatre i požara, ‘’izbagerisali’’ je, raskopali, opustošili i ogolili do srži, do koske, svedevši je praktično na njen najuži dio, centralni plato na vrhu, koji je, međutim, takođe vidno ugrožen. Vatrena stihija je progutala i uništila ogroman broj stabala – tako da se izgubio onaj s pravom afirmisani i spominjani ‘’oreol šume’’ arhitekte Vukotića! – u svim pravcima prema predgrađima – Maslinama, Murtovini, Zlatici, Zagoriču… Vjerovatno sve sa namjerom da se stvara ‘’prirodan’’ i ‘’logičan’’ prostor za dalju gradnju, za širenje grada!?, realizaciju ‘’legalnih’’ urbanističkih planova i potpuno zaokruživanje Gorice sa saobraćajnim i stambenim prstenom. Na istočnim padinama buldožeri i bageri su duboko ‘’uronili’’ u njeno tkivo i već se uveliko odmaklo sa gradnjom čak i visokospratnih zgrada!?, od kojih nema ni par koraka do samog centra park-šume! Na zapadnim padinama pak, godinama je ‘’cvjetala’’ neplanska gradnja i malo-pomalo divlje naselje je došlo do samog kružnog puta oko Spomenika Partizanu borcu! U najnovije vrijeme na novim stambenim ‘’ekskluzivnim’’ i ‘’legalnim’’ lokacijama i placevima na istom mjestu, čak su eksplozivi i dinamiti koji su uveliko u ‘’funkcionalnoj’’ upotrebi postali vrlo rizični i opasni i za kuće i stanovnike u samom tom naselju. I tako dalje, i tako dalje…[2]