Goran Sekulović: Hommage Podgorici (XIV)
Iz knjige Gorana Sekulovića ‘’Hommage Podgorici’’, sa podnaslovom ‘’I ljudima koji su je nosili u svom srcu i stvaralačkom duhu'', koja će se uskoro publikovati, objavljujemo u nastavcima esej ''Morača, Ribnica, Gorica… ili: Od ’Labud plaže' do 'Bemax Arene' i dalje niz obale Morače do 'kraja bedema' grada''.
Da se imalo sluha za prave ideje, odnosno da je prethodno ostvaren plan
arhitekte Vukote-Tupe Vukotića o ''spuštanju'' Gorice na obalu Morače, tj. o direktnom povezivanju i
spajanju ova dva podgorička bisera, dobili bi – mogli smo dobiti!, a i možemo
dalje, iako zvuči nevjerovatno (budući da smo izgubili pola vijeka!?), jer i
pored u međuvremenu ''narasle'' gradnje na tom terenu, ostaju neke ''tačke''
preko kojih se ova veza još uvijek može uspostaviti![1] – jednu neprekinutu jedinstvenu, ekskluzivnu i neponovljivu
transverzalu-gradsku arteriju, autentičnu šetačku poveznicu Podgorice od
početka do kraja njenog gradskog toposa/bića. Ova staza bi vodila od jedne do
druge Gorice!? Dakle, od ''poznatije'' Gorice kao žile ili bila-kucavice
Podgorice – uključujući čak i lokalitet
Duklje koji je u njenoj blizini i do kojeg već postoji pješačka staza od Gorice
i Vezirovog mosta uz Moraču i obodom Malog brda preko, dakle, obnovljenog tzv.
''gvozdenog'' pješačkog mosta na Morači i potom od novoizgrađenog Siti keja
uzvodno lijevom obalom Morače do ''sastavaka'' sa Zetom i dalje do željezničkog
mosta i preko njega do same Duklje, Rogama i brda Trijebač – tj. od višemilenijumsko-civilizacijskog antičko-ilirsko-rimsko-slovenskog
početka grada i starog-''novog'' urbanog jezgra Mirkove/Nove varoši, pa preko
već spomenutih toposa, djelova i kvartova grada (i Stare Varoši, dakako!),
objekata i mostova na obalama Morače (s poveznicom na njenoj lijevoj obali i sa
brdom Ljubović), sve tamo do njegovog kraja: povezao bi se početak i kraj
Grada, ''skopčan'' i ''skockan'' sa svim posredujućim, međusobno u(s)lovljenim
i nadograđivanim različitim i osobenim istorijskim epohama, dobima i vremenskim
međustanjima. Zapravo, pješačka staza bi vodila i
završavala se do još jedne Gorice! (što je iako stvarnost i
velika simbolika!), naime malo nam znane, mnogo manje od njene starije sestre i
po svemu tome gotovo i ''neprimjetne'', ''neugledne'' i ''nepostojeće'', dakle,
do još jednog gradskog brda, brežuljka, Fićir-bajira, brijega za razmišljanje,
koje se nalazi na desnoj obali Morače, na kraju ove promenade, tj. sasvim blizu
krajnje njene tačke – mosta preko Morače pored cetinjske i nikšićke raskrsnice.
Ovim bi se zaokružio jedan grad, jedan grad-most[2], dakako grad-most prije svega u suštinskom, duhovnom,
ljudsko-očovječenom smislu, dakle, humanom i moralno-etičkom, jedna istorijski,
kulturno, urbano, turistički i civilizacijski vrijedna i kvalitetna, ozbiljna i
vjerodostojna, krajnje atraktivna i nadasve inspirativna ponuda, jedan geografski
i istorijski toponim, jer sve što bi ostalo i što dakako ostaje van ovih
njegovih gradskih ''zidina'' bilo bi inkorporirano i povezano suštinski
međusobom – i fizički i duhovno, i vizuelno i s ''pričom''!, i u stvarnosti i u
mitu, i u životu i legendi![3] Podgorica već poodavno nije samo grad pod Goricom, već je krenula da
izlazi čak i van svog ''korita'' i gabarita koji joj je prirodnim položajem dat[4] – divljom gradnjom je nažalost potrošila bogom dane okolne brijegove i
brda!, đe je na nekom od njih, po riječima arhitektice Svetlane-Kane Radević,
mogao da bude smješten i Saborni pravoslavni hram, po ugledu na autentičnu
ovdašnju gradnju i tradiciju Cne Gore, a ne u nizini đe je izgrađen! Bedemi i
zidine kao i stvarnosni i simbolički početci civilizacijskog pojma polisa/grada
i ne samo u antičkoj Grčkoj već i u svim drugim drevnim cvilizacijama i
kulturama grada, na ovom našem podgoričkom primjeru (u) budućnosti, mogli bi
dobiti dodatnu kosmopolitsku i opštečovječansku potvrdu i snagu vitalnosti i
vječnosti ljudskog bivstvovanja i postojanja uprkos svim prirodnim i
istorijskim, kosmičkim čak, mijenama i udarima na slabo i prolazno, krhko i
ograničeno, nesavršeno i kratkoživuće biće kakvo nesumnjivo jeste i vazda biće
čovjek kao čovjek. I ''što je čovjek a mora biti čovjek!'', i ''neka bude borba
neprestana!'' i ''neka bude što biti ne može!''[5], kako reče Njegoš.
[1] Prije svega radi se o majdanu na
samom južnom dnu Gorice (iznad današnjeg hotela ''Ambasador'' a na čijoj
lokaciji se nalazi objekat Hemijske čistione), koji ''će u narodu zadugo biti
prepoznat pod nazivom Paukov odžak''. Sa ovog majdana vađen je kamen za
izgradnju Vezirovog mosta koji je vakuf ''onog istog Mahmut-paše koji podiže
most i na rijeci Kir u sjevernoj Albaniji. Radi se o Mahmut-paši Bušatliji... U
ondašnjoj Crnoj Gori (je) pogrešno identifikovan kao skadarski vezir. Ova
titula kojom je neopravdano darivan sačuvana je i u nazivu mosta koji podiže na
Morači.'' (Adulah Batog
Abdić: ''Podgoričke priče o mostovima II: Džentlmenski sporazum na parapetu'',
''Komuna'', br. 14, februar 2015.g.)
[2] ‘'Podgorica je most'' (Vjekoslav Bojat: ''Podgorički
mostovi'', ''Glasnik'', JU NB ''Radosav Ljumović'', Podgorica, br. 26-27,
2022.g.);
''... Podgorički mostovi izmiču onoj
sirovoj definiciji mosta, kao konstrukcije kojom put prelazi preko neke
prepreke. Ovo posebno iz razloga što funkcionalnost podgoričkih mostova nikada
nije išla na uštrb njihove estetske vrijednosti. To je konačno iznjedrilo
prepoznatljivu podgoričku tradiciju mostogradnje koja nije opterećena monotonom
jednolikošću. Naprotiv, ona je dodatno afirmisala onaj poslovični podgorički
individualizam i smisao za ambivalentnost. Inače, po svim osnovnim parametrima
ovi mostovi pripadaju grupaciji mostova osmanske civilizacije s primjesom
lokalne tradicije. Ribnica sa svojim hamamima, brojnim mlinovima, mostovima i
bezbrojnim kupalištima zavrijeđuje da u njoj ne prepoznajemo samo rijeku sa
ovim sadržajima. Dio je to podgoričke prošlosti i istorije, te usuđujem se
ustvrditi i dio genetskog supstrata svakog staropodgoričanina, koji se mogao
razviti samo u uslovima postojanja osobenog sociološko-kulturološkog habitata,
kakav je inače bila stara Podgorica.'' (Abdulah Bato Abdić: ''Podgoričke priče o mostovima I: Cikotićka inicijacija i kopča na glavi'', ''Komuna'',
novembar 2014.g., br. 13)
''Most, što je to? Spušteno nebo? Podignuta voda?
Nešto više od zemlje? Ili njoj ravno? Je li mu i vlastita duša, ona samo njemu
pripadna, zakonita i nevidljiva unutrašnja duhovna mjera, tako skladna,
harmonična i savršena kao i njegova spoljašnja forma, vidljiva vizuelna snaga i
gradivna materijalnost? Zavidi li ljudima što se kreću, a on ostaje fiksiran na
straži strašnog ponora između vječnih riječi i vječnih života dvije obale?''
(Goran Sekulović: ''Kuda odlazi most?'')
[3] Istorija Podgorice bi se mogla u kratkom sagledati na potezu od Vezirovog mosta do mosta Junion bridž, između kojih je bio stari gvozdeni most – na mjestu današnjeg mosta Blaža Jovanovića – koji je srušen od
strane njemačke vojske prilikom povlačenja krajem 1944.g. i čiji su ostaci bili
u Morači sve do nedavno. Neđe na polovini ovog poteza na ušću Ribnice u Moraču
je rimski most (znan po njegovom obnovitelju i kao Hadži pašin most) i tvrđava
Depedogen iz turskog perioda okupacije Podgorice ili kako se dugo zvala Stara
tvrđava ili pogrešno Nemanjin grad. Sastavci su simbolično mjesto sastavljanja,
susretanja i spajanja svih najbitnijih tokova, strana, epoha i svjedočanstava istorije
i geografije, vremena i prostora, civilizacija i kultura, vjera i etnosa,
svjetonazora i etosa Podgorice i njenih stanovnika, kako u prošlosti tako i u
sadašnjosti i u budućnosti! Jednom riječju, Sastavci su mitsko i istorijsko,
legendarno i zbiljsko središte Podgorice i podgoričana, jer ne zaboravimo, kako
napisa Veljko Radović – ''grad je samo embrionalno jezgro društva koje se okuplja oko nekog simboličkog središta''.
[4] ''... Danas Podgorica
više nije grad pod Goricom. Stigla je sve do Ljubovića, Malog Brda, pružila se
niz Ćemovsko polje, Zlaticom, Maslinama, Bećirovim poljem, u pravcu
puteva za Cetinje i Danilovgrad... Od svog rodnog mjesta, na ušću Ribnice u
Moraču, do ko zna dokle.’’ (Ilija Despotović: ‘’Ideja:
Spomenik imenima Podgorice’’, https://crnogorskiportal.me ›)
[5] Ili, kako piše Žoze Saramago: ''Niko ne zna ništa o sebi pre nego što
stupi u neku akciju u koju će morati da uloži sve što ima''.
0 Komentara