Goran Sekulović: Hommage Podgorici (XI)
Iz knjige Gorana Sekulovića ‘’Hommage Podgorici’’, sa podnaslovom ‘’I ljudima koji su je nosili u svom srcu i stvaralačkom duhu'', koja će se uskoro publikovati, objavljujemo u nastavcima esej ''Morača, Ribnica, Gorica… ili: Od ’Labud plaže' do 'Bemax Arene' i dalje niz obale Morače do 'kraja bedema' grada''.
Nesumnjiva je, vidimo, činjenica da je
tvrđava pod imenom Depedogen ili Depedegen, izgrađena od
strane Turaka između 1474. i 1478. godine na ušću Ribnice u Moraču.
Tvrđavi je bliži dakako Ljubović od Gorice. A s obzirom da samo mjesto na
kojemu je podignuto utvrđenje od Gorice odvaja Ribnica, Ljubović se
prirodno nameće kao adekvatnije brdo ka kome su se upućivali pogledi, želje,
zahtjevi i očekivanja žitelja Depedogena i okolnog gradskog naselja! Uostalom,
Stara Varoš se kao prvo i najstarije urbano podgoričko jezgro i formiralo oko
Depedogena koji se i zvao ,,stari grad” kako ga je
oslovio i Marko Miljanov Popović u svom djelu „Primjeri čojstva i junaštva“.
Stara Varoš[1] se širila koncentričnim krugovima na jednoj, istočnoj, strani, sve do
početaka Drača tamo neđe na kraju Cvetinog brijega – otprilike na mjestu sada Osnovne škole ''21. Maj'' đe je nekada
bilo igralište, baš zbog Škole srušeno, kultne OFK ''Mladost'', osnovane 1951.g. (sedamdesetih preimenovane u OFK ''Titograd'', a početkom
devedesetih opet dobivši svoje staro ime), koja je postala rasadnik
najpoznatijih crnogorskih, jugoslovenskih i evropsko-svjetskih fudbalera među
kojima su na prvom mjestu Dejan Savićević[2],
Predrag Mijatović, Stevan Jovetić...)[3], pa ''pun
krug'' lijevom obalom Ribnice do Sastavaka, a na drugoj, zapadnoj, strani, lijevom obalom Morače sve do upravo Ljubovića, susrećući se kod Sat Kule kao prirodnog centra ovog dijela grada i obodom oko nekadašnjeg naselja Drpe Mandića.[4] Na to nas svakako podsjećaju i mnoge najstarije urbane podgoričke izvorne narodne pjesme i sevdalinke o Ljuboviću, Sa(ha)t kuli i Staroj Varoši, kao i brojne anegdote, priče i sjećanja najstarijih žitelja Podgorice! A i Ljubović je danas, sa širenjem urbanističkih i gradskih četvrti, u ‘’centru’’ grada, mada je, vidimo, s obzirom da je, dakle, mnogo bliži od Gorice najstarijem dijelu grada-Staroj Varoši, u njemu – ili bolje i preciznije reći uz njega – zapravo oduvijek i bio.
Izgradnjom svih potrebnih šetališta i zaokruživanjem čitavog priobalnog podgoričkog prostora od ulaska Morače u gradsko tkivo sve do njenog izlaska, ali i paralelno sa tim i adekvatno tretiranje obala Ribnice od Sastavaka pa sve do njenog izvora na Vrelima Ribničkim – po narodnom predanju poslije rušenja Duklje jedno vrijeme se baš tu nalazilo naselje, a od Vrela bi se mogla uspostaviti ‘’komunikacija’’ i staza za šetanje do obala Cijevne u Dinošima, tj. do početka čuvenog i prevrijednog civilizacijskog bisera, antičkog i rimskog vodovoda u dužini od 15 km iz I vijeka n.e.[5], od kojeg se može izgraditi konekcija i staza za
šetanje prema Duklji, njegovoj
krajnjoj tački, dakle preko Ćemovskog polja do Vrela Ribničkih, zatim podno padina Kakaricke gore trasom đe se akvaduktom prelazila Ribnica, preko Doljana, Zlatičkog polja (đe su ostaci ranohrišćanske bogomolje iz 5. vijeka i
kasnoantičkog-rimskog mosta na Morači ka Duklji), Zagoriča i Morače sa dva akvadukta (po nekima drugim pravcem-krakom i do Birziminiuma-Birsiminiuma na
ušću Ribnice u Moraču)[6], na jednoj, kao i nizvodno prema daljem toku Cijevne Ćemovskim poljem (đe se mogu
valorizovati obnovljena ''sjećanja'' o mostovima na Cijevni: ''Aržanicki, preko Cijevne, na
drumu za Skadar...'')[7], pored Kuća Rakića i kultnog izletišta
''Nijagarinih vodopada'' (koje s obzirom na lokaciju i nevjerovatnu ljepotu,
egzotičnost i iznenadnost, burnost i silinu samog vodopada može postati i
svjetska turistička atrakcija), sve do aerodroma Golubovci!, na drugoj
strani – duž obala Morače i Ribnice, a vidimo i Cijevne, dobila bi se višekilometarska jedinstvena izukrštana i višekrakna, kaskadna i horizontalno-vertikalna, stepeništima povezana sa različitim djelovima grada, staza idealna za šetnju, opuštanje, uživanja pored rijeka, ali i razgledanje praktično čitavog grada iz jedne osobene vizure i pejzažne atmosfere i vizuelnosti.
[1] Veliki crnogorski
i
svjetski
likovni
umjetnik
Dado Đurić bio je impresioniran i očaran sa starom
Podgoricom i njenim prirodnim zaleđem. Posebno sa uistinu skoro nevjerovatnim suvim
i
ispucalim
koritom presušene Ribnice u vremenskom razmaku obično
neđe od
maja-juna
pa
sve tamo do oktobra-novembra čak.
Kroz samu Staru Varoš Dado je šetajući njenim
uličicama,
stalno
poskakivao
i
pokušavao da što više vidi
preko
zidova
i
kapija tajnovitu i magičnu unutrašnjost
staropodgoričkih dvorišta, vrtova, voćnjaka i bašča.
[2] U jednom intervjuu Savićević je
izjavio i ovo: ''Istina je da sam plakao do Kolašina kad sam odlazio iz
Budućnosti (u Crvenu Zvezdu). Pa ja sam puno volio Podgoricu, i kao dijete i
dan-danas se uvijek radosno vraćam u svoj grad... Kad sam krenuo (iz Podgorice),
plakao sam... Pred Kolašin sam prestao... Bilo mi je teško.''
[3] Viđeti u tekstu
Vojislava Voja Vukčevića na portalu Vijesti ''Na krilima
Mladosti'', 25. 02. 2015.g.
[4] Koliko nedovoljno ili čak gotovo nimalo vodimo računa o
kulturnoj i graditeljskoj baštini pokazuje i podatak da nijesu sačuvana ni
kamena ''vrata'', odnosno kamena kapija/ulaz koja se inače lijepo vide na
sačuvanim fotografijama, a koja su bila na lokaciji nekadašnjeg naselja Drpe
Mandića i glavne gradske pijace – prostor đe su danas zgrada ''Lijepa Kata'' i
''Mol of Montenegro'': natkrivena glavna gradska pijaca, hotel ''Ramada'' i TC
''Gintaš''. Postoji čak pretpostavka da su ta kamena ''vrata'' bila dio nekog
crkvenog, odnosno manastirskog kompleksa.
[5] ‘’Iako je Antički vodovod koji je vodio od Cijevne do Duklje bio prepoznat i istražen, i kao vrijedan 1960. godine bio stavljen pod zaštitu države, ipak nije uspio da preživi najezdu savremenih neimara.’’ (Ivan
KERN: ‘’Podgorička antička megastruktura –
nestaje’’, Portal Analitika, 27. jul 2018.g.)
[6] ‘’Ovu trasu vodovodnog kanala pominje i Ivan Novicki
(1938), navodeći da ih je bilo četiri, od kojih su dva služila za snabdijevanje Doclee pitkom vodom. On pominje i tzv. Ribnički vodovod, koji se naziva Dukljanov jaz, na Ribnici, koji počinje blizu ruševina akvadukta. Navodi i da je bio pokriven slojem crvenkastog maltera. Otkriveni kanal u Ulici španskih boraca (na Koniku), po konstrukciji, najviše odgovora upravo vodovodu koji Novicki naziva Ribnički i Dukljanov jaz. Pored toga utvrđeno je da se rimski vodovodni kanal pruža dalje Ulicom španskih boraca, prema današnjem mostu na rijeci Ribnici. Ispod mosta uočeni su ostaci antičkih stubova, pa je moguće da se akvadukt na Ribnici, koji pominje Novicki nalazio na tom mjestu.
… (Piero) Sticotti (u knjizi “Rimski grad Doclea u Crnoj Gori”) pominje i jedan krak, koji od pomenutog akvadukta na Ribnici ide dalje, niz Ribnicu, do Birziminiuma. Pravac ovog kanala potrebno je provjeriti u budućim
istraživanjima.’’ (Mr Mitra Cerović, portal
Vijesti, 09.09.2012.)
[7] Vjekoslav Bojat: ''Podgorički
mostovi'', ''Glasnik'', JU NB ''Radosav Ljumović'', Podgorica, br. 26-27,
2022.g.
0 Komentara