‘’Jedno na prvi pogled nepretenciozno i nemonumentalno djelo, hotel „Podgorica“  kao dio onog arhitekte Svetlane Kane Radević u trougaonom spoju svih aglomeracija Titograda, dobilo je po jednu prvu republičku i dijeljenu saveznu nagradu „Borbinog“ konkursa 67. Kao lični uspjeh mladog projektanta, to je bez sumnje svijetli trenutak njegove kreativne sposobnosti, ali više od toga, čini mi se, jedna perspektiva ratnoj tragici podleglog grada koji je počeo da se iz osnova izgrađuje na drukčijim koncepcijama. Prvi put otkako je zidarski čekić udario u kamen-temeljac novog grada na Morači i Ribnici našao se arhitekta koji je pogodio u osobenu žicu prirodne i istorijske karakteristike Titograda i pokazao „ispravnost arhitektonskog postupka uklapanja objekta u ambijent, naročito s obzirom na osjetljiv ambijent“ – kako ju je formulisala republička konkursna komisija. U dvadesetogodišnjoj hronici građenja glavnog grada Crne Gore – zaista pojava koja zaslužuje najveću pažnju!
O djelu Svetlane Radević izrečeno je je već kompetentno mišljenje. Ostaje nedorečen izraz jednog grada kome se tako dugo bila zamela sopstvena likovna vrijednost da je tek ovom nagradom postala svima očevidna. Riječ je o sublimiranju u projektu „osjetljivog ambijenta“ – vrlina jednospratne istorijske arhitekture stare podgoričke varoši. Naslonjen na vjekovima isprobavano urbanističko i arhitektonsko nasljeđe, prema kome je obrnut licem, projekat je istovremeno dat u formama maksimalno prilagođenim najmodernijim zahtjevima funkcionalnosti i tehnologije materijala. Tako otkrivena stara fizionomija grada u projektu novog djela ne pokazuje se više kao ukleta, kako se do nedavno tretirala u generalnom urbanističkom planu Titograda, već kao pogođena komponenta savremene izgradnje. Zar se nije dugo čekalo da se, kao u komentaru jednog stiha iz Vergilijeve Enejide Sunt lacrymae rerum… (I, 462), zažali nad propuštenim mogućnostima?!

A one su bile izvjesne upravo u tom pogledu, - u poštovanju prirodnih i naslijeđenih osobina grada, grada na okonglomerisanim rječnim pećinama koje su milenijama dubile Morača i Ribnica. Pećinski konglomerat, nastajao vjekovnim spajanjem oblutaka i prirodnog kreča, i novi, načinjen pomoću cementa – to je arhitektonski simbol građevinskog materijala koji je Titogradu mogao odrediti varijantu oblikovanja po  kojoj bi smo ga lakše identifikovali u sopstvenom ambijentu. Građevinski materijal izvađen je iz majdanskih kopova aluvijalne formacije Ćemovskog polja. Baš to što je povezan sa tako rijetkom tektonikom tla preko ugrađenog elementa, izglačanog i izvajanog kamena s nekadašnjeg morskog dna, to vraćanje najelementarnijem tkivu iz kojega je satkana supstrukcija grada, njegove pećine, kao kapadokijske kuće i hramovi Irgiba i Gerema, izdubljene u mekom ali konzistentnom krečnjaku, ili kao rimske, napuljske i kojevske katakombe, ili kao palmirski hipogeji, ili kao kamen odeskih kuća, isječen iz podzemnih „kamenoloma“ toga grada… taj elemenat sui generis u građevinarstvu Titograda iznosi na površinu konstantan domaći materijal koji u specifičnoj primjeni stiče sasvim drukčiji oblikovni efekat nego što daje u drugim geološkim sredinama.

''Klasični’’, odnosno manji, ali i oni malo veći‘’oblutci’’ i stijensko kamenje sa obala Morače i iz okolnih pećina (jedan dio ovog podgoričkog prirodnog i urbanog nasljeđa je vidljiv na donjoj fotografiji Bojane Sekulović snimljenojj na ušću Ribnice u Moraču), ugrađeni su u objekat hotela ‘’Podgorica’’. Ovi drugi – po veličini veći i samim tim po iskonskoj i nepatvorenoj prirodnosti, čudesnosti, ekspresivnosti i tajnovitosti/enigmatičnosti još atraktivniji – gradivni i umjetnički predmeti, podsjećaju na preistorijski grad Stonehenge, tj. na čuvenu kamenu megalitsku građevinu u Wiltshireu (Engleska), ili pak na drevne i obredne staroameričke, pretkolumbovske megalite civilizacije Maja, koja je vjerovatno najbolje poznata kultura od svih klasičnih civilizacija koje su se razvile na području koje danas nazivamo Mezoamerika.

Pravo je čudo kako se mimo intencija generalnog urbanističkog plana ovo djelo probilo do „istorijske“ komponente u prilagođavanju prostoru, rijekama, staroj gradskoj anglomeraciji i tvrđavi, kojima je okrenut, i jednoj epopeji od koje sve što je ostalo nije baš uvijek samo ružna prošlost, nego i poneki iskreni trenutak nadahnuća i čiste poezije. Ostala je bila da animira svojom apsolutnom slobodom projektovanja ulica, na mediteransko-orijentalni način, sa uvijek novim i nepononovljivim rješenjima, stara podgorička varoš u kojoj je svaka kuća i kapija bila originalno orijentisana prema sopstvenom „svjetlosnom“ izvoru. Isto kao što je pogled sa svakog prozora ulcinjskog grada mogao da potraži na pučini galiju koju željno očekuje gusareva ili mornareva porodica, tako da se iz kuća podgoričke Stare Varoši moglo gledati u sva okolna brda u kojima se vodila neprekidna borba za slobodu. Njena arhitektura je rješavala jednu enigmu istorije grada koja nije ostavila pismeno svjedočanstvo o tome da li je tvrđava na ušću Ribnice u Moraču izgrađena radi bezbjednosti varoši ili je varoš nastala u sjenci bezbjednosti tvrđave. Okrećući se oči u oči toj zagonetki, nagrađeno djelo je usvojilo, najuzdržljivije rečeno, bar premisu korektnog odnosa prema kulturnom nasljeđu.’’[1]