Zvjezdani trenutak i vrh ove jedne podgoričke i crnogorske ‘’škole arhitekture’’ je svakako projekat-objekat hotela ‘’Podgorica’’ arhitekte Svetlane Kane Radević.[1] Sa ‘’Podgoricom’’ Svetlana Kana Radević je započela, vodila i dovela do kraja uspješan dijalog sa zatečenim krajolikom.[2] Iako je prvi čin svakog arhitekte destruktivan – ili zločinački, kako kaže čuveni arhitekta Boris Podreka (Boris Podrecca) – Kana Radević je tu destrukciju u slučaju hotela ‘’Podgorica’’, dakle, svela na najmanju moguću mjeru ili kao što vidimo u potpunosti je i izbjegla, postavljajući svoje djelo kao apsolutno ravnopravno pejzažu, odnosno tlu. Objekat je tako lako, prisno, nenametljivo i znalački inkorporiran u pejzaž da se doima i poima kao da je samo u pitanju jedna obična, doduše malo veća, čvršća, jača i istaknutija moračka pećina iliti, dakle, prirodna, kamen(it)a, stijenska ‘’nadstrešnica’’.[3] Kod Kane su dva čina arhitekture – čin uništenja, destrukcije i čin sublimacije, kreativnosti, koja stvara strukturu koja će izbrisati i nadomjestiti prethodnu fazu destrukcije – jedan jedinstveni čin, čista igra, laki, prozračni i gotovo nepostojeći prelaz iz jedne zatečene forme u drugu, novu i ‘’drugačiju’’ (pod znacima navoda jer na mjestu na kojemu je, hotel ‘’Podgorica’’ se doživljava kao prirodna pojava!), kojim se ona na obalama Morače poigrala u najboljem i najplemenitijem smislu te riječi sa našim autentičnim pejzažem i sa našim ontološki datim podnebljem koje nam je pripalo u Božijem darovanju i dijeljenju. Rezultat na kaju tog dijaloga između onog vještačkog, tj. arhitekture, i onog prirodnog, tj. Morače, je vrhunski: hotel ‘’Podgorica’’ koji kao suza radosnica blista na našem obzorju, u našim dušama i u našim očima. Bolje uokvirene priče kojom se predstavlja naš grad i u prošlosti, i u sadašnjosti i u budućnosti nema i ne može ga ni biti. Kana postupa ponizno i gotovo molitveno prema našem izvornom duhu i pejzažu, prema ‘’gabaritima’’ i geografije i istorije prema kojima smo sazdani, koji su nas oblikovali i doveli do našeg sadašnjeg spoznajnog stupnja o tome ko smo i što smo, kakva je i kakva treba da bude naša misija u svijetu i u savremenosti/budućnosti koja se mora stalno iznova prepoznavati i čuvati, zarad našeg vlastitog dobra i dobra svih generacija koje dolaze. Takav odnos poštovanja i samopoštovanja, skrušenosti i samosvjesnosti svojih i svoje okoline kvaliteta, svog nasljeđa, svog  krajolika, svog prirodnog i graditeljskog baštinstva, najčešće nažalost onoga što je od njega samo ostalo, učinio je i rezultirao sa još jednim brojem izuzetnih Kaninih realizovanih projekata i dostignuća. Takva je i u Podgorici (u jezgru djelimično sačuvane zgrade još od prije Drugog svjetskog rata što je gotovo prava rijetkost) obnovljena, rekonstruisana i dograđena – novim modernim materijalima obogaćena do te mjere da se doima kao sasvim nova – zgrada nesuđenog, sada bivšeg Leksikografskog zavoda Crne Gore, odnosno aktuelnog sjedišta Ustavnog suda Crne Gore, u kojoj je smještena umjetnička Galerija ‘’Centar’’, ili kako sam u jednom stihu moje pjesme posvećene Kani (koja će kasnije u knjizi biti data cjelovito) rekao – ‘’starom ne daš da umre’’.
Nesumnjivi i evidentni ‘’trenutak radosti’’ i ‘’ženski senzibilitet i vitešku preciznost’’ što je sve donio i prezentirao projekat hotela ‘’Podgorica’’, ovako su viđeli i komentarisali akademik Pavle Mijović i akademik Ranko Radović.