[1] Od pet podgoričkih rijeka (Morača, Ribnica, Zeta, Cijevna i Sitnica), jedino bi se za Ribnicu moglo reći da u potpunosti pripada gradu, jer i izvire i uvire u njemu. Četiri ostale rijeke, čak i Morača, teku ivicama grada, kao da se boje da mu zapljusnu obale srca, bježeći tako od pravih i istinskih vrijednosti ovog starog urbanog lokaliteta. A one su nesumnjivo upravo na obalama Ribnice koja ih je nekako toplo i zaštitnički prigrnula i uzela u svoje naručje. I to ponajviše i posebno od početaka Cvjetinog brijega, prostorom na čije se obale prirodno spušta Drač (podgorički Dorćol), pa ispod mosta Kapadžića, zatim nizvodno pored starog turskog kupatila i terasastih padina i dalje ispod današnjeg mosta žrtava 5. maja 1944. do stare riblje pijace, mosta braće Zlatičanin (đe su se nekada nalazile zanatske radnje i mlinovi) i na kraju Depedogen tvrđave i ušća Ribnice u Moraču.

Zbog u posljednjim decenijama obaveznog presušivanja Ribnice u ljetnjim mjesecima, ponajviše i imam osjećaj da je Podgorica najtužnija upravo u tom periodu godine. To dalje upućuje na fakat da naš grad još nije u potpunosti valorizovao sve svoje potencijale jednog mediteranskog podneblja i ambijenta. Npr., tek nedavno smo zasadili na bulevarima i u parkovima palme i to priličan broj što je itekako doprinijelo osvježavanju i gotovo primorizaciji grada! A o mediteranskom šmeku da i ne govorimo! Tuga o kojoj govorim je posljedica jedne šire ideje, jednog obuhvatnijeg urbanog koncepta, jedne škole arhitekture, podgoričke škole arhitekture. Naime, ona, tuga, izvire iz želje da se nekako prebrodi ova ‘’prirodna’’ nepogoda koja pogađa Ribnicu ne mali dio svake godine, odnosno da se stručno ispita mogućnost da se nanovo Ribnici omogući da ima stalni dotok vode i da Vrela Ribnička više ne presušuju i da „malo bude veliko“! Zato i volim i priželjkujem, naravno uzalud, kišna podgorička ljeta! Jer, ljetnja tuga našeg grada je golema i vijuga i ispunjava cjelokupno isušeno korito Ribnice tokom nekoliko mjeseci. I često ne samo u ljetnjim mjesecima, već i krajem proljeća i početkom jeseni, pa čak i do samog početka zime! Sve zavisi naravno od toga kada koje godine nakon čuvenih podgoričkih žaropeka i vrućina počnu obilnije kiše. I ide podgorička, ribnička tuga isušenog riječnog ljetnjeg korita od samog njenog izvora koji je van osnovnog gradskog jezgra, na mjestu zvanom Vrela Ribnička. Teče zatim južnim obodom Kakaricke gore, pa zatim obodima Maslina, Murtovine, Ibričevine, lagano klizi pored Cvjetinog Brijega, trijumfalno i kraljevski ulazi u sami grad, razdvajajući ga na dvije rumene polovine – Staru i Novu, Mirkovu Varoš.     

[2] ''U paketu koji je iz Titogada stigao u Beograd krajem decembra 1961. godine vjerovatno je bilo domaće hrane, možda i nešto tople odjeće za vrijednu studentkinju koja neće doći doma za praznike. U paketu je i mala razglednica, tolika da može stati na dlan, i na njoj piše: 'Našoj dragoj Kani/Mnogo sreće u Novoj 1962. god./Žele/Mama i Tata/Titograd 26. XII 61.' Na drugoj strani se nalazi fotografija hotela Crna Gora arhitekte Vujadina Popovića, izgrađen deceniju ranije. Hotel je bio simbol novog, modernog grada i modernizovanog života u poslijeratnom Titogradu, prethodno potpuno razorenom u Drugom svjetskom ratu. Za studentkinju arhitekture koja je bila daleko od kuće, ova fotografija je značila barem malo više od same čestitke. Bila je znak da je arhitektura moguća u malom gradu koji je iz rata izronio obnovljen, kao jedan od sedam glavnih gradova Jugoslavije'' (Dijana Vučinić: ''Poetika i progresivna vizija prve crnogorske arhitektice'' u katalogu za izložbu ''Svetlana Kana Radević: Poslijeratna arhitektura između centra i periferije'' koja je prvi put prikazana na XVII Venecijanskom bijenalu arhitekture u Palati Palumbo Fosati od 21. maja do 22. novembra 2021. godine)

[3] Preko Morače (Napom. G. S.)

[4] Riječ je o vrlo uspjelom, izvanredno uklopljenom i estetski vrijednom bareljefu, koji je decenijama bio marginalizovan i skrajnut od pogleda i javnosti, jer je bio potpuno nepristupačan i zaklonjen okolnim stihijski i neplanski postavljenim kioscima. Tek nedavno raščišćavanjem okoline iznenada nam je iskrsnuo ''pred oči'', ali pošto je i dalje neočišćen i nije podvrgnut stručnom tretmanu sanacije i trajne zaštite, još uvijek nije došao do punog izražaja kao dio naše originalne domaće podgoričke urbane, graditeljske i arhitektonsko-umjetničke memorije, izvorne i autentične tradicijske kulturne baštine, za koji su znali vladari, neimari i umjetnici i antičke i rimske Duklje. ''Bareljef (franc. bas-relief < tal. bassorilievo), nizak, plitak reljef, kojemu su plastični oblici priljubljeni uz podlogu, za razliku od reljefa koji je jače izbočen. Dolazi u kiparstvu Egipta, Asirije (bareljefi Ašurbanipalove palače u Ninivi, VII. st. pr. Kr.) i istočnih zemalja, u grčkoj i rimskoj umjetnosti, u romanici, gotici, renesansi i potonjim razdobljima. Danas se primjenjuje u zlatarstvu, medaljerstvu i keramici.’’ (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.) (Napom. G. S.)

 Ne smije se zaboraviti ni Pozorište. Moguće da je nesporazum oko njega uticao na Popovićev odlazak van zemlje.

U vrijeme ovih ostvarenja, javila mu se želja da ode u inostranstvo. Tada se iz naše države (ne samo Crne Gore) nije moglo u inostranstvo. No, to Popoviću nije smetalo, pa je 1953. emigrirao u Australiju. U njoj je ostao do kraja života.

Vujadinov put nazvan je bjekstvom i nedozvoljenim. Za odlazak je koristio boravak u Trstu. Sa suprugom Hajdanom, rođenom Gojnić, nakon dvomjesečnog boravka u tom gradu, otišao je u Đenovu. Iz tog grada, poslije dvomjesečnog putovanja, stigao je u Australiju. Tamo su dobili dva sina – Emila (1957.) i Roberta (1965.). Obojica su bili visoko školovani – stariji je bio neurolog, a mlađi anesteziolog.

Vujadinova briga bila je porodica. Izbjegavao je druženje, osobito sa ljudima iz Jugoslavije.

Vujadin je, ističu starije i mlađe kolege, bio stub crnogorske arhitekture. Jer se bez onoga što je stvarao nije moglo govoriti o toj oblasti naučnog djelovanja. On je, ne samo idejom, smatrao da se Podgorica, kad se steknu uslovi, mora razvijati na desnoj obali Morače. Tako se slobodni prostori mogu najbolje koristiti.

U Podgoricu je dolazio dva puta – 1989. i 1990. Umro je u Melburnu 1999. a rođen 1912. u Podgorici u vrijeme kad je započeo Prvi Balkanski rat.

Opšte građevinsko preduzeće (Podgorica) gradilo je hotel „Crna Gora“ od 1947. do 1953. Valja navesti da je vremenom od 1950. do 1952. nastao prekid rada.

„Zdanje ne stari godinama, kad je dobro ozidano“ - isticao je arhitekta Popović.

A šta danas vidimo? Mnoge od njegovih ideja. Dovoljno je samo reći da ono što je izgrađeno u Podgorici služi sadašnjoj i budućim generacijama. Mnogo od onoga što danas imamo u Podgorici da je u Parizu ne bi mu bilo mane (što narod kaže). A mostovi na Ribnici i Morači nijesu samo rasteretili saobraćajne veze na svim pravcima, ako bude razuma i mudrosti, oni su i mostovi povezivanja ljudi, ideja i stvaralaštva. Zato – samo zajedno možemo ići naprijed, kao što je bilo u zajedničkoj državi, stvorenoj uz velike žrtve, istorijske odluke AVNOJ-a u Jajcu. Slično smo, silom okolnosti, dobili i nezavisnost Crne Gore prema narodnoj volji 21. maja 2006.

U vezi sa Hotelom „Crna Gora“ bilo je dosta prigovora i mudrih dosjetki, koje su datirale i do Rimskog carstva.

Kad je dogovoreno da se Hotel sruši, stigla je dosjetka Andrije Markuša.

„Guske su spasile Rim... Rimljani su to proslavili pečenjem gusaka! A mi smo umjesto njih (gusaka) gutali prašinu kojom je bio zahvaćen dio tadašnjih Lenjinovog bulevara i ulice Slobode. Bio je to prah simbola. Danas umjesto Hotela „Crne Gore“ imamo „Hilton“ sa pet zvjezdica.’’[1]