''Svaki veliki arhitekta je veliki pjesnik'' (Frenk Lojd Rajt)[1]

''Što je arhitektura? Arhitektura nije zgrada, nije naselje, nije grad – arhitektura je ideja prostora. I mi možemo pustiti da propadnu sve naše kuće i svi naši gradovi, ako uspijemo sačuvati ideju. Ideju imanentne naše regionalne ili nacionalne arhitekture, ideju prostornog oblikovanja naše kulture, naše stvarnosti, našeg čovjeka.'' (Аndriја Mutnjaković)

             Razmišljajući o tome kakvo Podgorica ima prirodno, istorijsko, civilizacijsko-baštinsko i kulturno zaleđe/nasljeđe i autentične ''gradivne elemente'', ili koji su joj to i kakvi prirodni i istorijsko-kulturni resursi, odmah se, s pravom, prvo śetimo njenih rijeka i okolnih brda, u prvom redu Morače i Gorice. Koliko smo uspjeli da ovo pravo prirodno i potencijalno urbano bogatstvo (od onog, dakle, iskonskog, združenog, zajedničkog, jedinstvenog za svaku sredinu, prirodno-ljudskog  karaktera, ponajboljeg za humano življenje), uočimo, prepoznamo, sačuvamo, (is)koristimo, valorizujemo, nad(o)gradimo i oplemenimo? Odgovorimo odmah ili in medias res: samo polovično, tj. i jesmo i nijesmo.

             Kada se govori o korijenima i pionirima podgoričkog savremenog graditeljstva i arhitektonskog rukopisa, nužno se mora imati u vidu vrijeme nakon Drugog svjetskog rata. U tom periodu neizostavno je ime arhitekte Vujadina Popovića koji je sa grupom arhitekata znao – bez obzira što: ‘’Škole za arhitekturu nijesmo imali, ka’ i malo naših arhitekata školovanih vanka Crne Gore. Bio je to period početka industrijalizacije i intenzivne gradnje, a iskustva za tako nešto, uz manjak kadrova – skoro da nije bilo.’’[2] – da ‘’dostojanstvo vlasti dobija naročit ugled pomoću javnih zgrada’’, kako je pisao znameniti starorimski arhitekt Vitruvije imperatoru Cezaru.[3]

 ‘’Tokom prve decenije i po nakon rata, u Titogradu je izgrađeno nekoliko administrativnih kuća: Skupština Crne Gore (M. Lazarević), Izvršno vijeće (Vlada) Crne Gore (R. Zdravković) itd., koje su u osnovnoj šemi strukturisane po klasicističkim kanonima i imaju obrise, odnosno – malo naginju put arhitekture nekih tada 'teškośenih' režima po Evropi – samo pročišćenih fasada, što je bio odraz dijela arhitektonskoga nasljeđa prve polovice protekloga stoljeća.

Prvi i pravi uzlet u modernoj crnogorskoj arhitekturi i najznačajnija djela u tomu periodu, stvara arhitekt Vujadin Popović: Grand-hotel 'Crna Gora' i 'Pošta 1', i ugaona stambeno-poslovna kuća knjižare 'Kultura', na današnjem Trgu nezavisnosti.

 Ove tri izuzetne kuće (kad je hotel u pitanju, pred očima su mi, naravno – njegovi prvobitni ili izvorni dvornji izgledi), uz stambeno-poslovnu kuću do i u nastavku ‘Pošte 1’ u ulici Slobode (R. Zdravković) su – i tada kad su nastale, i za cijelo vrijeme od 50-ih godina na ovamo, imale i vazda, u svim budućim vremenima, će imati svoju vrijednost i značaj u arhitekturi.i tekst (DRUGI Neprolazna vrijednost u arhitekturi važi samo za ona djela koja nijesu odraz: autorove površnosti, neposvjećenosti i/ili privrženosti njezinim trenutnim i, samim tijem – prolaznim arhitektonskim ‘modnim muvama’.’’[4]