Njegoš je nadživio svoj 200. rođendan, kako sam zapisao 18. 7. 2013. godine, i započeo svoju knjigu Njegoši-jada. Svakojake čestitke su tada upućene slavljeniku: od uzvisivanja u srpskoga genija i sveca do pljuckanja i proglašenja za genocidnoga pisca. Multimedijalne tekstovne, vizuelne, radijske, pozorišne, modne, filmske... varijacije isprobane su u svim svojim „igrokazima“.

Njegoš je nadživio i svoje 250-togodišnje preminuće...

Proslave jubileja nije bilo, osim uzgrednih skupova.

Knjigu Njegoši - jada počeo sam da spremam za navedenu obljetnicu. Pošto nije bilo nikakve pompe, i moja knjiga biva izdanak traganja za Njegošem Tajnovidcem.

Nadživljuje i svoj 222. rođendan sa programima koje priređuju Srbi, zvanično. Nove njegošologinje i isprobani negošolozi u programima „Njegoševi dani“ potvrđuju svojatanje Njegoša. Fizopterapeutkinja dr Tamara Vujović, ministarka kulture i medija, naglasila je slavljenje Dana Njegoševoga rođenja za značaj nacionalne kulture. Istovremeno: “izraz naše nacionalne zahvalnosti i priznanja geniju čija djela odzvanjaju kroz vjekove, čineći nas ponosnim nasljednicima njegovog duhovnog testamenta”.(moji kurzivi, D. I)[1]

Zapitao sam: Čije, koje nacionalne kulture?

Saznao sam odmah: Okrugli sto, u programu “Njegoševi dani”, otvorila je pulmologinja dr Jelena Borovniić Bojović, predsjednica Skupštine Glavnog grada. Učesnici: ovijani posrbitelji Njegoša i svega crnogorskoga: Milutin Mićović,  Radmilo Marojević, Budimir Aleksić, Budimir Dubak, Veselin Matović..[2] U programu „Njegoševa riječ” u Narodnoj biblioteci „Radosav Ljumović” gostujući predavači su: prof. dr Jovan Delić, prof. dr Goran Maksimović, Miro Vuksanović, poznati i negatori crnogorke nacije, i svega crnogorskoga.

Imaju li Crnogorci svoje programe? Izgleda da je Praznik – prazan.

Mnoge su studije napisane o Njegoševom djelu. Za sada već preko 500 knjiga. Oprobanim i uobi­čajenim metodo­loškim kritičko-ana­litičkim postupcima obrađena je slo­žena Nje­goševa tematika. Na jednome naučnome skupu o tzv. manjim Njegoševim pjesmama, prije tridesetak godina, ugledni njegošolog izjavio je da je o Njegošu sve poznato, da nema potrebe da se više istražuje i da se nanovo tumači. Naravno, usprotivio sam se, ponavljam:

prvo, Njegoš je za sva vremena otvoren za nova traganja, tumačenja, samjeravanja i vrjednovanja,

drugo, svako ima pravo na svoga Njegoša...

Svako ima pravo na „svoga Njegoša”, i da ga tumači po svome naho­đenju i ubjeđenju, ponovio sam u početku Njegoševoga počela. (Zmaj, Novi Sad 2006) Nije svejedno, među­tim, ako se iskazima svoje­voljno, proračunato ili proiz­voljno, Njegoševo djelo svodi na jednu ishodnicu

U studijama i raspravama, u brojnim, i protivrječnim, iska­zima, Nje­gošu su pripisivane i oprečne osobine. U neprekidnoj sam kušnji bio kako da izađem iz krajnjih po­stavki: da je Njegoš „sve iz sebe vadio” (Isidora Sekulić), i da je skoro sve „naučio” iz knjiga (Miron Flašar)?

Proglašavan je za samobitnoga genija, koji je „i artist i moralist, i skeptik i teist, i pesimist i optimist, i darvinist i biblioverujući” (Nikolaj Ve­limirović), za gnostika i mistika… Naporedo što je bio pjesnik i filosof, Njegoš je i „naučnik najvišeg mogućeg ranga”, pa i matematičar, koji je svojom metodologijom i numerologijom u svojim djelima dao opis „logičko-informacionog i geo­metrij­sko-topološkog pristupa u tumačenju tro-četvorodimenzional­nog prostor-vremena…” (Miloje Rakočević).

Mnogi su, čak i oni koji su naizust znali, i hvalili se, Njegoševe stihove, samo protrčavali kroz, i pored, Njegoša. Rijetki su zastajali, još ređi se usredsređivali, i dumali, što je veliki mislilac, poeta i vladika/vladar htio da

da kaže

da najavi

da uradi, i što je

uspio...

A hoće se poviše truda!

Povodi su da pitam:

Postoji li Njegoš njim samim, ili kako ga drugi shvataju, tumače i cijene?

Može li Njegoš da se preobraća, posuvraća, upotrebljava kako se kome prohtje: Neznaveno

Pokušaj da se proglasi za sveca odložen je. Valjda predlagač, gn Amfilohije, za sebe ostavlja prazno mjesto srpskoga svetitelja, ako ga Sv. Petar propušti kroz rajska vrata.

Za sada je dovoljno da je imenovan za apostola, samo je nepoznato: dodaje li se broju Hristovih učenika, ili zamjenjuje kojega nepodobnoga?!

Javno se zabranjuje diktatorima da nemaju pravo na Njegoša. Dobro je što nije spomenut autokrata, pošto ni sam Njegoš, kao vladar autokrata, ne bi imao pravo na – sebe.

Marljivi pedanti su u Njegoševim samotvorima tražili uzore, pozajmice, tuđice, potkradice. Kada nijesu „dobili“ potvrdu u proučenim spisima umislili su da je imao kakav predložak, ali nijesu uspjeli da ga – pronađu, sa nadom da će kad tad biti spoznat!?

Hoće se odista veliki trud, zanesenost, usmjerenost, usredsređenost da se sveobuhvati Njegoševa samotvorna misao. Naravno, korisno je i da se sazna:  što je  kada je  kako je  zašto je...  uzeo  preuzeo  preinačio preoblikovao  prepjevao...  iz tuđih tekstova.

Sve što je pronio kroz sebe, njegovo je/Njegoševo je...

Može i da se naznačuje, sluti, pa i umišlja, u otklonu od proizvoljnosti, što je poeta mislilac htio da kaže, i kako se može shvatiti ono što je napisao, čak i svaki stih pojedinačno razmatrati, što se s razlogom često čini. Bitno je da se pokuša da cjelovito pojmi tumači vrjednuje...

Zatvoren u nacion i kanon, ili pretvoren u kôd koji samo rijetki umiju da tumače, – sasušuje i jalovi izvornu moć Njegoševe misli. Oni koji kazuju da ga ne razumiju, oture ga. Oni koji ga ne cijene ili smatraju da nema nešto naročito i veliko, olako ga zature.

Oni koji su ogrezli i oguglali u naviknutim obrascima izučavanja Njegoša vjerovatno neće moći ili htjeti da izađu iz poznatih okvira. Oni koj se usude da sami ili zajedno sa poetom misliocem pređu krug vozmožnosti, skinu sa sebe okov fizičeski i zađu u nebeske predjele traganja u kvantno/holo/bio/informacionome „ključu“ mogu se nadati novim i drukčijim otkrićima smisla Njegoševih misli. 

Izvan je svake sumanutosti da se proglašava za genocidnoga pisca.

Svakako je u svetosti svojim Gorskim vijencem koji se uzvisuje u spsku Bibliju i u crnogorsku Bibliju. Otvoreno je za raspravu: Da li je svojim sadržajem ili samo naslovom Sveto pismo. Ako je sadržajem, morali bi zastupnici srpskoga i crnogorskoga svetoga štiva da rasprave da li sav pripada samo jednome nacionu, ili da se razluči što je srpsko a što crnogorsko.

Izmiče li svakome razumnome sudu kada se pokuša da izvede/izvadi iz pjesnikovih stihova i prevede u dnevnu upotrebu?

Može li opstati ako se svako „posluži“ oprobanim sedstvima?

Mnogi su, čak i oni koji su naizust znali, i hvalili se, Njegoševe stihove, samo protrčavali kroz, i pored Njegoša. Rijetki su zastajali, još ređi se usredsređivali, i dumali što je veliki mislilac, poeta i vladika/vladar htio da da kaže da najavi da uradi, i što je uspio...

Njegoš je svojom misaono-poetskom pro-vidnošću pro-svjetljavao tminu “ljetopisa opširne vječnosti”.

Njegoševo nebo je otvoreno i beskrajno. I on je spoznavao, sopstvenom mišlju, i dotada otkrivenim tajnama, kako izgleda svemirska beskrajnost. Striktno se, naravno, ne mogu naći stihovi koji se naučno vrednuju. No, misaono, pa i metaforično, u(z)nosio se u beskraj Svemira da bi “dotakao” šta se sve u njemu nahodi.

Sâm sam sklon da mislim, umišljam/zamišljam da je Nje­goš svo­jom poetskom imaginacijom, zaveden u “fizičko polje”, na izvoru saznanja, napivši se vode s istočnika, zapravo svojom duhovnom otvore­nošću i misaonom moći, spojen sa “opštom” sviješću Prirode – mogao da osvijesti sopstveno viđenje sve­kolike taine. Primamljivo mi je da je u kvantno-holografskoj spoznaji, protunelisanjem ušao u svemirske pre­djele, i nakon kolapsa talasne funkcije svojom umjetničkom moći ispisao uzbudljive stranice. Koliko je ona naučno potkrepljiva ili pjes­nički dopadljiva može da se – sudi.

Svejedno kako ko kazivao, Njegoš je   u „skrivenome poretku“ svijeta i svemira. Za označenje Poetike Njegoševe misli začudna je mogućnost kvantne teorije da se čestice nalaze i ovdje i tamo negdje. Njegoševa misao je otvara do beskraja...

Njegoš misli esencijalno, supstancijalno, transcendentalno..., a ne kategorijalno. Otvorena misao u beskonačnostma ne može se sapeti u kodove, u kanone, u formule. Njegovo djelo se ne daje striktno svrstavati u filosofske i književne škole, pravce, pokrete.

Otvara se novi Svijet spoznaje Njegoševe misli u začetku, u zametku, u značen ju, u zbivanju…