Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Planina Lovćen, poput starog čuvara, nježno obavija svoje tajne u maglu jutarnje rose, dok se priče o prošlim vremenima prepliću s mirisima bukava i zemlje. Svaki katun na ovim padinama nosi teret svoje istorije, ali katun Kruševica sjaji kao biser među njima. Dok sam koračao stazama prekrivenim lišćem, osjećao sam prisustvo duha prošlih generacija, živopisno ispričanih u svakom kamenčiću koji šapuće o vremenima kada su planinke i gorštaci tkali svoje živote u skladu s prirodom. katun Kruševica, kao svjedok vremena, oživljava priču o Martinovićimaa iz Bajica, kojima je vjekovima pripadao. U susretu s Nikom (Jošov) Martinovićem, osjetio sam njegovu emotivnu povezanost prema svojim korijenima, ljubav prema zemlji i poštovanje prema precima. Njegove riječi su poput melodije koja donosi živopisan portret života na katunu Kruševica. Ovog jutra, njegove priče postale su most između prošlosti i sadašnjosti. Dok je sunce lagano obasjavalo vrhove planina, osjećao sam da svaki zrak svjetlosti nosi sa sobom i djelić tih davnih vremena. Lovćen je postao živi muzej priča, a katun Kruševica čuvar uspomena koje se prenose s koljena na koljeno. I tako, u skladu s tokom vremena, svaka priča ispisana na Lovćenu postaje dio veće pripovijesti, đe se ljubav prema zavičaju i poštovanje prema tradiciji prenose kao vječna vatra koja gori u srcima onih koji čuju šapat planina.

Ovog 9. novembra 2023., dok smo zajedno s Nikom (Jošovom) Martinovićem koračali kroz pejzaže Lovćena i Kruševice, naša ekspedicija se proširila s dolaskom mog uvaženog kolege Igora Kokotovića. Igor, predani službenik NP-Lovćen, donosio je sa sobom ne samo stručnost, već i posvećenost prema očuvanju ljepote ovog prirodnog dragulja. Putem smo zajedno kročili makadamskim stazama koje su se izgubile u zlatnom koloritu jesenjeg lišća. Niko nam je s ljubavlju pričao o svakom kutku katuna Kruševica, o tajnama koje su urezane u svaki kamen, o prošlim vremenima koja su ostavila neizbrisiv trag. I tako, uz svjetlost koja je probijala ispod oblaka, nadvijenih nad nama nastavili smo put prema Kruševici, svjesni da ova avantura ne donosi samo nova saznanja o planinskim predjelima već i dublje razumijevanje povezanosti čovjeka i prirode na ovom katunu.

Nailazimo na Vujkove dolove sa kojih pogled se pruža ka Lovćenu. Lovćen kao usnuli lav koji bdi nad Cetinjem i Crnom Gorom. Krdo konja razigrano na dolovima dok ljekovita biljka Različak (Lat. Centaurea cyanus) rasipa svoju paletu boja poput drevnih slikara. Igra konja bila je odraz duha ovih planinskih predjela, đe se divlja ljepota stapala s mirnom snagom prirode. Dok koračamo dalje, put nas vodi prema dijelu odakle planinarsko-karavanska staza vodi ka Trešnji Njeguškoj. Svaki korak na ovom putu je susret s pričom, sa svakim korakom osjećamo šapat prirode i istorije ovog kraja. Lovćen nas vodi kroz svoje staze, a mi, poput putnika kroz vrijeme, nastavljamo otkrivati čarolije koje su pred nama.

SNIJEŽNICA-PEĆINA MORA PRIČA O SNJEŽARIMA I VILAMA

Niko (Jošov) Martinović nas vodi do čuvene prikrivene i vješto maskirane pećine-snježnice „Mora“. Preskačemo oborena bukova stabla zapuštenom planinarskom kruvudavom stazom i stižemo do impozantne snježnice čiji otvor i dubina nas ostavljaju bez daha. U ovoj snježnici se vjekovima sakupljao snijeg za sušne ljetnje mjesece, jer je Kruševica bezvodna, sa očuvanim samo omanjim bistijernama. Tokom zime bi se snijeg sakupljao, čuvao i slagao u ovoj pećini za žarka ljeta. Pećina već u podne sumorno izgleda i podsjeća nas na drevne vile iz slovenske mitologije, otuda i taj naziv ,,Mora“ nastao iz strahopoštovanja, kaže Martinović. Nastaju brojne lijepe fotografije. Snježari s Lovćena, hrabri borci s prirodom, sjekli su led i snijeg, snabdijevajući grad Cetinje. Prvo Dom zdravlja, a zatim i poslastičarnice i kafane u kojima je piće hladilo ledom s Lovćena. Posao snježara bio je težak, ponekad i opasan, s nesrećnim slučajevima i smrtnim ishodima. Bilo je onih koji su doživjeli paralizu ili izgubili dio snage i zdravlja pod uticajem leda i vazdušnih struja unutar ove snježnice. Nimalo lak posao, pogotovo kad je snijeg trebalo sakupiti prije izlaska sunca, kako bi se na odredište donio u onom stanju koje je trebalo biti – smrznuti snijeg, duboko smrznuti snijeg ili led. Snježari sa Lovćena su govorili da je ovo: ,,Najledenji posao ali najvruća para.“ 

            Niko (Jošov) Martinović nam s oduševljenjem pokazuje rukom prema dva značajna toponima - Stare Lazine i Goliš. S riječima ispunjenim dubokim poštovanjem prema prirodi, ističe njihovu jedinstvenu ljepotu: „Ovaj put nas vodi dalje u Stare Lazine i Goliš. Stare Lazine su nekad bile oaza bogatstva šume, a na tim krčevinama su se stvarale lazine, zlatna polja đe je sijana raž. Njihovo ime nosi miris prošlih vremena, a postale su poznate po raznolikosti - od šumskih jagoda do malina, te raznih vrsta ljekovitog bilja koje je krasilo ove prostore.“ Njegove riječi oživljavaju sliku kako su nakon sječe šuma, Stare Lazine procvjetavale bojama šumskih jagoda, malina i različitog bilja koje je mirisalo na stogodišnji ples prirode. „Narod je znao cijeniti ovo prirodno bogatstvo,“ dodaje, dok rukom pokazuje put kojim su se donosile svježe berbe na Cetinjski pazar. „Berba malina, jagoda, divljih kršaka i kupina postala je simbol života, a proizvodi su stizali na Cetinjski pazar, đe su ljudi s oduševljenjem kupovali ove darove prirode.“ Njegove riječi prizivaju sliku gorštaka sa Kruševice kako mudro koristeći ovo prirodno blago, stvaraju lanac održivosti koji je obogaćivao ne samo njihov život, već i cijelu zajednicu. Ova priča o Starim Lazinama i Golišu svjedoči o vitalnosti i održivom korištenju prirodnih resursa koji su nekada oblikovali život gorštaka sa Kruševice, ostavljajući nas sa osjećajem divljenja prema mudrosti i ljepoti prirode koja se ovdje odvijala vijekovima.

            O nastanku katuna Kruševice kao katuna Niko (Jošov) Martinović govori: ,,Govoriti tačno kada su prvi put nastanjeni katuni Kruševice je izazovno. Mislim da je to teško, ali poznato je da se to dogodilo prije par vjekova. Pamćenje o njihovoj genealogiji, korijenima i pasovima, prateći liniju od prađedova do čukunđedova, čvrsto je vezano za Kruševicu. Iako možda ne možemo precizno odrediti datum, tragovi se mogu pratiti putem današnjih obrisa posjeda, kao i kroz dokumente koji bilježe prodaje i kupovine. To je poprilično dugo razdoblje unatad, ali može se pratiti kako su ti katuni razvijani tokom vremena. Kruševica je bila bogat katun, kako u resursima, tako i u ljudima koji su ga izgrađivali. Bile su to porodične i domaćinske familije koje su se bavile stočarstvom, poljoprivredom, šumarstvom, ubirale šumske plodove i ljekovite biljke. Na taj način su sa mukom stvarali, često obrazovali svoju đecu i sticali imanja bliže gradu, pa čak i unutar samog grada. Dakle, taj katun je bio bogat na tri načina - resursima, ljudima i pričama. Takođe ovaj predio je bogat pričama, anegdotama i važnim događajima, poput prolaska Austro-Ugarske vojske koja je boravila na ovim prostorima. Zatim, tokom Drugog svjetskog rata, Kruševica je bila uporište partizanskog pokreta, đe su se skrivali i djelovali partizani, dok su aktivisti donosili hranu, vijesti i poštu.“

            TRUDOGRAB KAPETANA KOSTE MARTINOVIĆA

            Desno od snježnice Mora, prostire se još jedan stari katun po imenu Trudograb, nekada dom mnogih gorštaka. Na putu ka Trudograbu, otkrivamo pravo čudo prirode - kamenu trpezu. Ovaj izuzetan dar prirode služio je kao prirodni sto od kamena đe su se pripremale kafe ili posluživale šolje kisjelog mlijeka za putnike namjernike i pastire. Ovaj prirodni biser, poput kamene oaze, pružao je trenutke odmora i osvježenja onima koji su koračali stazama prema Trudograbu. Svaki kamen na Kruševici nosi priču o jednostavnosti i gostoljubivosti ovog područja, đe su se ljudi okupljali. Ovaj detalj prirode postaje arhetipski simbol susreta, đe su se pastiri mogli zaustaviti, dijeliti priče i uživati u jednostavnim radostima života na ovim planinskim padinama. Zatim, Niko (Jošov) Martinović nastavlja: „Kada bih se zadržao na jednom imenu, s velikim zadovoljstvom bih istakao Kostu Martinovića, kapetana pomorskog, jednog od najmlađih kapetana tadašnjeg brodarstva. Njegova ljubav prema moru vodila ga je na putovanja širom svijeta, ali kad god bi tražio svoj mir, pronašao bi ga upravo na Trudograbu, dijelu Kruševice. Ovaj djelić Kruševice postao je Kostino utočište, mjesto đe je pronašao spokoj usred burnog mora života. Kroz vrijeme, Trudograb je postao svjedokom bogate prošlosti, pričajući priče koje su oblikovale živote ljudi na ovim padinama i planinama. Svaki kamen, svako drvo, nosi tragove vjekova i priče o hrabrosti, izazovima i ljubavi prema Kruševici.

U CENTRU KATUNA KRUŠEVICA

             Ulazimo u sam centar katuna Kruševica, đe je priroda uklesala svoj vječni pečat. Sa srcem punim emocija, Niko (Jošov) Martinović dijeli svoje misli, ponekad zaronjen u melanholiju, vraćajući se u svoje rano djetinjstvo. Ovaj putnik kroz vrijeme oživljava uspomene s posebnim pogledom i toplinom, izražavajući ne samo ljubav prema ovom kraju, već i duboko poštovanje prema njegovoj istoriji. Neka ove riječi odjekuju poput sjećanja koja su dio Nikove duše i neka nam njegovo svjedočanstvo prenese duh Kruševice i toponima Radonjin brijeg. O svemu tome Niko (Jošov) kaže: ,, Za ovaj dio Kruševice, zidovi ove kuće nose u sebi moje uspomene od najranijih dana. Ova kuća bila je jedna od najljepših, ne samo na Kruševici, već i među Lovćenskim katunima. Još u svoje vrijeme, Kralj Nikola je rekao da je moj prađed (Mićo-Markov) ogradio vilu na Kruševici. Zabilježeno je da je sam Kralj Nikola dolazio kod ove kuće na kisjelo mlijeko, đe ga je Mićun, kako ga je od milošte zvao, srdačno dočekivao. Ova kuća, kao što možete viđeti, bila je izuzetno funkcionalna za veću i brojnu porodicu. Tradiciju su nastavili i moj đed, a kao dijete, iako mi je kuća bila u blizini, rado sam dolazio prespavati. Tada sam imao svega 6-7 godina, i ujutro, nakon popijene bijele kafe, vraćao bih se kući, sada sa nostalgijom gledajući ove zidine koje su nekada bile topli i ugodni dom kroz istoriju naše porodice.“

             O katunu Kruševica Martinovića nastavlja: ,, Ono što sa ponosom mogu istaći jest da su ovo bile kuće koje su odolijjevale vremenu, ne samo svojom arhitekturom već i svojom čvrstoćom i duhom koji su nosile. Kruševica je oduvijek bila katun isključivo Martinovićima, đe su se generacije domaćina izdvajale po svom poznavanju stočarstva i zemljoradnje. Ti domaćini, sa puno poštovanja prema tradiciji, posvećeni su bili maksimalno stočarstvu i zemljoradnji. Njihova mudrost odražavala se u brizi o stoci, najviše govedima i ovcama, te obrađivanju zemlje. Svaki pedalj zemlje koji se mogao iskoristiti bio je pozidan kako bi se spriječilo spiranje tla. Ovim naporima očuvali su plodnost zemlje i održali ekosistem u ravnoteži. Kulture koje su uzgajali obuhvatale su krompir, kukuruz i raž. Posebno su se izdvajale sorte krompira, poput švabice i holadinke, koje su postale poznate po svojoj izdržljivosti i kvaliteti. Ovi poljoprivredni proizvodi nisu bili samo za kućnu upotrebu već su se i prodavali, na Cetinjskom i Kotorskom pazaru. Razmjena sa mještanima primorskih sela je bila tako što smo naše proizvode poput sira, krtole, pršuta, sušenog mesa, kastradine, mijenjali za proizvode poput maslinova ulja, smokava, šipkova, vina. Kruševica se takođe ističe po izuzetno bogatom ljekovitom bilju. Ova simbioza između životinja, plodnog tla i bogatog biljnog svijeta rezultirala je izuzetnim kvalitetom ljekovitog bilja koje se tradicionalno koristilo. Flora Lovćena, koja je bila tema brojnih botaničara, svjedoči o različitosti i bogatstvu biljnog svijeta ovog područja. Katunjani s Lovćena, uključujući i Kruševicu, donosili su svoje proizvode na pijacu u Kotoru čime su ostavili traga u proučavanju flore i doprinijeli očuvanju ljekovitog bilja u ovoj regiji. Sve ovo ukazuje na duboku povezanost između čovjeka, zemlje i biljnog svijeta na Kruševici, stvarajući jedinstvenu priču o vitalnosti i održivosti ovog kraja. Kruševica, obogaćena ovim prirodnim uslovima, postala je mjesto đe je svaka biljka ponosno nosila svoje ljekovite moći. Ovaj prirodni amfiteatar, đe se susreću stijene, zemlja i sunce, stvorio je idealno okruženje za rast biljaka koje su obogatile živote ljudi ovog kraja. Ljekovitost biljaka na Kruševici, podstaknuta siromaštvom zemlje, i snagom sunca postala je dio identiteta ovog mesta, prenoseći priču o snazi prirode i njenom daru ljudima.“

O DJETINJSTVU, DANAŠNJICI, PLANINKAMA, SLOZI

            O svom odrastanju ne Kruševici, Martinović govori: ,, Mogao bih kratko reći da je ovo bilo mirno i spokojno mjesto. Da je to bilo jedno bezbrižno odrastanje, ispunjeno radom, obavezama, ali uvijek su tu bili stariji pred nama. Mislim, to mogu govoriti za sebe, mogu govoriti za većinu svoje generacije koja se ljeti podizala na Lovćenu, đe god smo čuvali, sjekli drva, skupljali sijeno, igrali se fudbala, sloga nas je krasila. Dobili smo loptu vrlo rano, doktor Dušan Martinović davno je nabavio loptu i dao je svojim rođacima, a mi smo je koristili maksimalno, igrali se i uživali. Odrastali smo u miru, spokoju, gotovo jedinstvenoj harmoniji i atmosferi. Današnja Kruševica, mi liči na teško bolesnu osobu, koja je izgubila svoju ljepotu, svoju kosu, koja je izgubila svoj osmijeh, a umjesto toga ostala su, možda je grubo reći, samo sjećanja na nekadašnje živote. Ono što se može viđeti golim okom je da je Kruševica i ne samo Kruševica, prepletena dalekovodima koji se šire kao rijeka ili potok, koji zrače i ubijaju živi svijet, kako biljni tako i životinjski. Kruševica je napuštena, nema više nikoga ko bi proveo letnji period na katunu. Dakle, Kruševica više nije ono što je nekada bila, posebno zato što su je dva požara potpuno opustošila. Kubici i kubici najlepših bukvi su posječeni, a ljudi oko katuna su čuvali svoje šume kao dragocjenost, brinuli se o njoj, obrađivali je kao što bi češljali voljenog ljubimca. Zbog toga što nas više nema, sada vidimo samo osušene panjeve, polusuve bukve, garišta i napuštene kuće, a perspektiva Kruševice nije nimalo svijetla. Prvo, sa poštovanjem moram reći da su naše planinke, majke, strine, tetke, babe, bile prave heroine. One su bile stubovi porodice, ne samo u osiguravanju osnovnih egzistencijalnih potreba, već i u vaspitanju i usmJeravanju. Rad je bio osnov, težak rad, je bio temelj ljudskog postojanja i želje. Proizvode koje su proizvodile prodavale su u Kotoru, Cetinju, pa čak i u Podgorici. Bilo je primjera, na  ako su đeca trebala novu obuću, išli bismo do Podgorice, prodali nešto od svojih proizvoda, i kupili neophodno. Dakle, bile su heroine. Bile su budne prije izlaska sunca, a išle su na počinak daleko nakon zalaska sunca.“

            Nakon kratkog predaha Martinović nastavlja: ,,Svaka priča o Kruševici neizostavno mora govoriti o mobama i humanosti. To su bili ljudi koji su bili rođaci, komšije, prijatelji, kumovi. Bili su ljudi spremni u svakom trenutku, bez obzira na to da li je bio dio dana ili noći, da pomognu jedni drugima. Bez obzira da li je bila riječ o šteti na kući, radu na polju, pomoći u šumi, ili čak u slučaju porođaja, bili su uvijek spremni da brzo dođu do mjesta đe je pomoć bila potrebna. Ako bi na planini nekom zahvalilo soli koju bi koristili za potrebe stoke i domaćinstva, uvijek su znali đe mogu pronaći tu vreću soli i đe će je nakon upotrebe vratiti. Dakle, živjeli su kao jedan duh u uzajamnoj podršci i razumijevanju. Što se tiče Kruševiče danas, ona nosi teret vremena i promjena koje su se desile. Izgubila je svoj nekadašnji sjaj, pretrpjela je devastaciju, ali možda postoji nada za povratak njene ljepote. Molim se Bogu i ljudima da Kruševica ponovno postane mjesto ljepote, đe će se vratiti ljudi, privreda, turizam i đe će ponovno zavladati mir i spokoj koji nedostaju.“

            Sjetu u očima moga sagovornika prati poneka gorska suza u planini, kao kapljice kiše koje nas nježno obasjavaju dok polako napuštamo katun Kruševica. Niko (Jošov) Martinović, izdanak onih kojima je Kruševica klesala sudbinu zajedno s Lovćenom, korača gorštaški dok duboko razmišlja. Kasno popodne obavija prirodu i tišinu, a pred nama je još jedna stranica koju treba ispisati, još jedna od mnogobrojnih priča koje nam Lovćen ostavlja u amanet. Neka ta stranica bude prepuna poštovanja prema prošlim vremenima, sjećanjima na katun Kruševica i neka nosi nadu u budućnost ovih planinskih krajeva.

Toponimi Kruševice na putu od Bajica do Kruševice: Donje počivalo, Gornje počivalo, Čulički potok, Čulice, Luke, Mali lučki kam, Veliki lučki kam, Grbin do, Grbina rupa, Kruševičko ždrijelo, Procijep, Pribetin do, Radonjin brijeg, Vasilova prodo, Kalimanov mali do, Kalimanov veliki do, Put za Njegušku Trešnju, Mora, Vujkovi Dolovi, Kablovi, Surdupi, Ščepanova kula, Pošćenje, Stare lazine, Bijeli krši, Goliš, Trudograb, Bučum.