"Bolji Baja nego Džaja", odjekivalo je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka kako iz hiljada grla navijača nikšićke Sutjeske, tako ne manje i sa stranica tadašnje štampe, te velike i lijepe države SFRJ. Ta rima u najkraćem bijaše skenerski rezime majstorstva ovog fudbalskog genija. 

Da, baš tako, genija.

U nevjerovatnom spoju brazilske magije, argentinske lucidnosti, španske lepršavosti, njemačke nepredvidivosti, jugoslovenske autohtone škole raskoši, Baja Samatović je izgradio i u sjećanje usadio neobičan fudbalski šmek unaprijeđene verzije individualnosti sa kojom je napravio nedostižnu razliku ljepote nastanjene u oku privilegovanih generacija koje su pratile i divile se njegovom majstorstvu.

Bijah kao dječak jedan od tih privilegovanih koji uživaše u igračkim Bajinim moćima koje po svemu bijahu antologijski nezaboravne, baš onako kao što zamišljate i pamtite idole ove najpopularnije planetarne igre. I tako, sve je Baja fudbalu dao i sve je o fudbalu znao. A onaj koji fudbalu daruje sve, to znači da je fudbalu dao čitavog sebe, bez ostatka i bez kalkulacije.

Foto: FB stranica Istorija ex-YU fudbala

Radnička nikšićka komuna, njen duh i vješta egzistencijalna borba u Bajinom liku dobili su svog zaštitnika, gledajući unjemu i neku svoju nadu i životnu pobjedu. Tek, Bajine krilne bravure i precizan šut, širili su životna krila nikšićkog proleterijata kome Sutjeskine pobjede otvarahu tih nedjeljnih popodneva i ličnu snagu svojih zacrtanih pobjeda koje po etici tog vremena i tih ljudi bijahu časne ičiste kao Sutjeskine pobjedničke slobodarske vode i tako snažne poput topovskih udaraca komandanta zelenog terena Baje Samatovića.

Baja, Nikšić, Sutjeska i njeni i njegovi navijači izrasli su u jedinstvo u kome su i poraz i pobjedu, povredu, fizičku ili neku drugu, poput sudijske, zajednički liječili, dajući jedni drugima snagu za novu Sutjeskinu ofanzivu. 

Baja i raja, jedan duh, jedan cilj, jedna nada života koja se nikom autoritetu ne predaje i ne povlađuje. A narodni široko prihvaćeni "lijek" koji vidaše sve rane, bijaše "odlikovano" veliko, hladno nikšićko, koje je bilo u ruci, bez čaše, i kada se slavi i kada se tuguje. U gutljaju za gutljajem, u kafanskom žagoru i dimu, miješali su se života i fudbala radosti i uzdasi, strepnje i boli, nade i sudbe, čežnje i težnje... I tako, kao filmska traka oticao je crno - bijeli svijet i život vodama Bistrice, ali ostalo je u njenom vječnom huku ono nezaboravno: "Bolji Baja...“

Ostaće taj huk urbane legende da kroz vrijeme svjedoči kao posveta majstorskom Bajinom driblingu prepoznatom od Triglava pa sve do sliva voda Vardara. Kao takav, Baja je velika i veličanstvena stranica Sutjeskine prošlosti bez koga nemanjene hronike i kulture sjećanja, naravno, nema ni dolazeće budućnosti koja mora počivati na čvrstom osloncu igračke i ljudske prošlosti.

Imati Baju u svom nostalgičnom fudbalsko-kulturološkom albumu, znači imati posebnost kojom se ponosimo i fudbalskom svijetu prikazujemo. To vrijeme Bajine kultne (č)igre i čuvene generacije tog vremena, od Ađanskog, Stanišića, Garduna, Međedovića, Grahovca, Kovačevića, Bokana, Tibljaša, Zekovića...ostaje kolektivnom raskošnom draguljarnicom koja je nezaboravno upisala Nikšić na veliku mapu jugoslovenskih fudbalskih gradova.

Branko Samatović i Dragomir Kovačević Četka, krila Sutjeske u prvoj polovini 70-ih (foto: FB stranica Istorija ex-YU fudbala)

Da, naš Baja, taj Best sa Bistrice, slavu svoje igre pronosio je i u američkoj ligi u kojojje svojom imaginacijom rušio zakone fizike dajući tijelu i lopti nepredvidive putanje koje nikakav radar nije mogao registrovati i zaustaviti.

Konačno, govoriti i pisati o Baji, znači govoriti o našem boljem i ljepšem licu čijiće ukras i biljeg on ostati trajno.

No, ove riječi su i povod da se iznova upitamo da li smo tu i sve druge ljepše stranice naše prošlosti uzdigli tamo gdje im je i mjesto, u vrh naše gradske i društvene etičko - estetske čitanke kao nezaobilazne literature svih generacija. 

I naravno, priča o Baji je prirodna poveznica sa svim onim velikanima koji su nalik Baji dali Nikšiću i Crnoj Gori sve od sebe, za neke nove dane i nove živote. Minimum tog odnosa prema njima bila bi civilizovana kultura sjećanja i pažnje. U tom sjećanju živimo i mi današnji, koliko već sjutra neki prošli, i ne manje, u tom sjećanju grade se prostori vrijednosti neke hronike budućnosti koja se mora temeljiti na čvrstim uporištima neprekinutog trajanja.

Baja - dični nikšićki sin. Ime za ponos i čast jednog vremena i prostora čiji smisao obilježi uzvišenost traganja ka novim izazovima i pobjedama, kojima one fudbalske bijahu poseban merak.

Nikšic, fudbal, igra, pa bilo otkuda da tom životnom i gradskom kosmologijomkrenete, doći ćete do centra na kojem se nalazi fudbalski i životni boem, veliki Baja.   Željko Rutović - portalanalitika