... Posmatrajući peripetije, kroz koje je prošlo nastojanje za promjenu imena od Crvena Hrvatska u Crna Gora, dakle od imena, koje je narodu davalo karakter hrvatskog, do imena, koje mu daje karakter dijela srpskog naroda, vidimo da su presudnu ulogu igrali politički događaji i odnosi Crne Gore prema Srbiji. U tom nastojanju vidimo tri karakteristične faze. Prva faza je ona, kada je izgrađivana država Nemanjića. Crna Gora je bila već u znatnoj mjeri natrunjena Srbima iz Raške i prećutno se podavala srbiziranju, jer je u stvaranju jedne slavenske države na Balkanu vidjela najsigurniju garanciju za očuvanje svoje nezavisnosti i opstanka.

Njeno nacionalno identificiranje sa Rašanima pod srpskim imenom imalo je karakter, ne samo prihvatanja jednog zajedničkog državnog imena više kategorije, po njihovom hotimičnom shvaćanju, nego i davanje potpore Nemanji kao Zećaninu, da pozivom na nacionalno jedinstvo stvori prema vani slobodnu i nezavisnu državu.

Crnogorci su popuštali nastojanju da se napusti staro nacionalno ime pred izgledom mogućnosti stvaranja veće i jače državne zajednice, jer su u tome vidjeli pobjedu svoje koncepcije u borbi za jednu prema vani jedinstvenu i jaču državnu zajednicu. Drugu fazu karakterizira otpor prema toj zajednici, koja nije dala zadovoljenje aspiracijama Crnogoraca, zadovoljenje koje su oni očekivali. U ovoj fazi se primjećuje težnja za isticanjem jednog posebnog imena, jer već nije bilo ni smisla ni mogućnosti da se povrate starom, koje je bilo napušteno. Raspadom Dušanovog carstva omogućeno je ostvarenje ove težnje, jer se tada Crna Gora pojavljuje pod svojim imenom, koje joj je davalo pojam posebnosti i nezavisnosti. U ovoj fazi je Crna Gora, ondašnja Zeta, bila u opasnosti da se pretvori kao samostalna zapadnjačka zemlja u teritorijalno proširenje srpskog Dušanovog carstva, koje je u svojoj kulturnoj orijentaciji naginjalo Vizantiji. Treća faza je ona, koja traje od izdvajanja Zete iz Dušanove državne zajednice, pa do konačnog usvajanja imena Crna Gora sa srpskim nacionalnim karakterom. Za trajanja ove faze srpski narod bio je uglavnom u turskom ropstvu, bez svoje države i nezavisnosti. Slobodna Crna Gora nije imala tada bojazni za svoju egzistenciju od državne koncepcije porobljenog srpskog naroda. Opasnost je prijetila od turske državne koncepcije i najezde, kojoj je Crna Gora sada morala i radi vlastite bezbjednosti suprotstaviti svoje sile. Tada je ona bila jedina u mogućnosti da se bori za oslobođenje Srba, a na to je bila i prisiljena, jer je u njihovom oslobođenju od Turaka mogla vidjeti obezbjeđenje svoje vlastite zemlje od azijskog osvajača. Pravo rada na oslobođenju ostataka Dušanovog carstva od Turaka ona je počela izvoditi iz jedinstvenosti svog i srpskog naroda. U toj oslobodilačkoj misiji na Balkanu Crnoj Gori je bilo potrebno da se za momenat povrati opet srpskom imenu, te da time osvešta svoje pravo osloboditeljke, a s druge strane da ukazivanjem na stradanja i patnje »bratskog srpskog naroda« uzdigne duh Crnogoraca i svestrano pojača njihovu borbenu snagu u davanju otpora zajedničkom neprijatelju. Ova posljednja faza završena je onoga dana kada je Srbija, ne samo konačno postala nezavisnom državom, nego zauzela čitav svoj etnografski neprekinuti teritorij spojivši tako granice sa Crnom Gorom (1912). Toga dana prestala je djelovati ona pogonska sila, koja je održavala u životu težnju za popularizacijom i održavanjem srpskog imena u Crnoj Gori.’’[1]

             Ovakvo Štedimlijino analitičko, duboko, racionalno i kompleksno razjašnjeno shvatanje Njegoševog pojma srpstva ne ostavlja osnova za produženi, stalni, vječni vjerski rat, već nakon završetka istorijskih ratnih sukoba koji nikako nijesu bili vjerskog karaktera, daje mogućnosti, šanse i prostora za savremenu međuljudsku harmoniju i suživot, odnosno za multietnička, multivjerska i multikulturalna društva. Upravo je to i pokazala crnogorska istorijska praksa nakon Njegoša, odnosno kako je postepeno mijenjana istorijska pozornica u Crnoj Gori i na Balkanu, a osobito nakon zvaničnog međunarodnog priznanja Crne Gore 1878.g. i tokom ukupne vladavine knjaza i kralja Nikole. Zapravo, istorija crnogorska je verifikovala i dokazala da je baš jedno ovakvo, suštinsko, šire istorijsko i oslobodilačko, civilizacijsko i emancipacijsko-aksiološko, pragmatično i nužno, konkretno državno-političko, ali i u biti filozofsko, ljudsko-etičko i humanističko, univerzalno i nadkonfesionalno, shvatanje pojma srpstva kod Njegoša i bilo jedino realno i istinito, u skladu sa onovremenim ukupnim istorijskim stanjem  u Crnoj Gori i na Balkanu, u skladu i sa njegovom filozofijom i njegovim pogledom na svijet i djelom, ali i u skladu sa najdubljim, ontološkim, potrebama, željama, zahtjevima, idealima i vrijednostima Crnogoraca i Crne Gore.

Na ovom mjestu se iskazuje dublja istovjetnost pogleda Štedimlije i Milovana Đilasa oko prave suštine Njegoševog pojma srpstva. Kao što će se viđeti u III-om tomu ''Istorije crnogorske filozofije'' đe se govori o Đilasovim filozofskim i političkim pogledima (u poglavlju rasprave o Đilasu naslovljenom ''Đilasovi pogledi na Njegoševu etničku i nacionalnu pripadnost''), ovakav specifičan i originalan način shvatanja Njegoševog pojma srpstva – ni kao etničko-narodno-nacionalni ni kao religiozno-konfesionalno-vjerski – osvjetljava na najistinskiji i najrealniji mogući način ovaj izuzetno važan pojam za crnogorski filozofski pogled na svijet i inače i posebno u Njegoševom djelu, odnosno osvjetljava pravu ljudsku, čovječnu, čojsku i slobodoljubivu, pravednu i humanu bit Njegoševog djela, onemogućujući njegovu savremenu klero-fašističku zloupotrebu, koja ide čak dotle da se Njegoš koristi kao potvrda i dokaz za ''plemenitost'' genocida prema drugim etničkim i vjerskim skupinama!? Osvjetljava i onaj ''krunski dokaz'' da je ''Njegoš Srbin'' pozivanjem na njegovu (pre)čestu upotrebu pojmova Srbin, srpstvo, Srbi... Osvjetljava i oslobađa nas da šematski i mehanički, nestvaralački i dogmatski!, u svakoj prilici i (ne)prilici!, insistiramo na nategnutoj tezi da je kod Njegoša srpstvo isključivo i apsolutno oznaka za vjersku, tj. za pravoslavnu upotrebu. Čak i ako je tako u mnogim slučajevima, i ova (jedno)strana interpretacija Njegoševog djela, bez ikakve potrebe, umnogome umanjuje i nipodaštava, reducira i čak i falsificira istorijsko i stvaralačko porijeklo, sadržaj, veličinu, motive, značaj, slobodoljubivost, etiku, filozofiju, epohalnost i genijalnost  ukupnog Njegoševog djela i pogleda na svijet.

I Štedimlijino i Đilasovo šire istorijsko i oslobodilačko, ljudsko-etičko i humanističko, univerzalno, nadetičko-narodno-nacionalno i nadkonfesionalno, shvatanje pojma srpstva kod Njegoša, snagom argumenata pokazuje da je ono bilo jedino i realno i istinito, u skladu sa onovremenim ukupnim istorijskim stanjem  u Crnoj Gori i na Balkanu, u skladu i sa Njegoševom filozofijom i njegovim djelom, ali i u skladu sa najdubljim, ontološkim, potrebama, željama, zahtjevima, idealima i vrijednostima Crnogoraca i Crne Gore (ili kako bi rekao Đilas: ''da budemo soj i svijet svoj’’), odnosno u skladu sa univerzalnim i slobodoljubivim crnogorskim filozofskim pogledom na svijet, kome su i Štedimlija i Đilas, bez obzira na njihove ograničene i neadekvatne poglede na nacionalno pitanje Crnogoraca – uzimajući u krajnjoj instanci vjerski kriterijum, katolički i pravoslavni, kao presudni u tvrđenju  da su Crnogorci porijeklom Hrvati ili Srbi – dali izvanredno veliki doprinos, pokazujući da su i jedan i drugi njegov neraskidivi prirodni i etnički/nacionalni dio i sadržaj, kako svojim životom tako i svojim djelom! I to svakako bez obzira što su obojica tokom svojih života ''lutali'' u odnosu prema nacionalno-državnom individualitetu Crne Gore i Crnogoraca: Štedimlija kao vrlo mlad počev od pripadništva bjelašima, preko aktivizma u Komunističkoj partiji Jugoslaviji i na kraju kao jedan od najgorljivijih i najstrastvenijih zastupnika crnogorskog i nacionalnog i državnog nezavisnog subjektiviteta, a Đilas preko vrlo aktivnog učešća u Komunističkoj partiji Jugoslaviji u okviru kojeg je postao i autorom  i glasnogovornikom službenog partijskog stava o crnogorskoj naciji kao maltene fenomena tzv. ''ograničenog suvereniteta'', tj. posebnoj istorijskoj naciji, ali na srpskom etničkom stablu, da bi na kraju života negirao i to ''srednje'', ''kompromisno'' riješenje rekavši da nikada Crnogorce nije odvajao od srpstva i Srba kao šire i matične, ''naukom'' dokazane, etničke ''baze'' i cjeline, pripadništva, nukleusa, pribježišta i ubježišta(!?),  odnosno da Crnogorci nikako i nikada nijesu postali ni ostali (!?) posebna ni istorijska nacija, usput čak istaknuvši da je i državno-teritorijalna posebnost Crne Gore (''administrativna'' kako kaže Đilas) samo privremenog karaktera (!?), te je na ovaj način postao jedan od najodlučnijih, ''najutemeljenijih'' i ''najopasnijih'' (crnogorsku naciju niko ne može ''uspješno'' ni negirati ni ''sahraniti'', jer je ona ontološki, prirodni i istorijski etničko-narodno-nacionalni hiljadugodišnji subjektivitet!), najgorljivijih i najstrastvenijih protivnika svakog crnogorskog i nacionalnog i državnog nezavisnog subjektiviteta.

                                              (Kraj)