Crnogorska plemena, koja su bila pod turskom vlašću, održavala su veze sa cetinjskim vladikama i nastojala su, da se u svom držanju prema Turskoj upravljaju po njihovim savjetima. Ova su plemena stvarala jednu specijalnu đržavo-pravnu doktrinu, po kojoj su se postavila prema turskoj državnoj vlasti u takav odnos, koji se može nazvati quasi ius resistendi.[1] Ova državo-pravna doktrina plemena potčinjenih Turskoj prenijeta je i na crnogorska plemena, te je tako Crna Gora morala kasnije da se bori protivu te vlastite doktrine, koja joj je pričinila stvarno više štete nego koristi.

Kad je crnogorska država dobila izgled konfederacije samostalnih plemena, pojavila se ozbiljna opasnost po njen opstanak zbog turskih napada i neprekidnih sukoba između tih plemena, sukoba u kojima nije bilo nikoga ko bi mogao uspješno posredovati za izmirenje, jer nije postojalo ni zajedničkog zakona ni zajedničke od plemena priznate centralne političke vlade. Tada se pojavila nova državo-pravno doktrina, kojom se išlo za tim, da se vlast centralizuje i otpor plemena turskoj vlasti usredsredi. Ovu doktrinu rodila je opasnost od turske vlasti i uvjerenje da je plemenski separatizam prešao one granice, do kojih je mogao pozitivno djelovati na slobodan razvitak pojedinaca i plemenskih cjelina. Ova nova doktrina, začeta u doba Petra I, konačno je izvojevala pobjedu u doba Petra II — vladike Rada. Ne samo da je vladika Rade uspio zavesti zakoniti poredak u zemlji, nego je uspio prinuditi Tursku da prvi put sa njim sklapa ugovore kao sa suverenom Crne Gore.’’[2]

Raspravlja Štedimlija i o pravom i istinskom značenju i sadržaju pojma srpstva kod Njegoša, odnosno da li je srpstvo sinonim za pravoslavlje kod Njegoša i Crnogoraca, tj.  zašto su po njemu Crnogorci (kako kaže i davno prije Njegoša, a od njega posebno) uzeli srpski pojam, tj. pojam srpstva, kao okrilje svog narodnosnog i etničko-nacionalnog postojanja za dugo vremena, tj. i više vjekova?

''Pitanje, zašto su Crnogorci prihvatili srpsko ime u vrijeme od odlaska Crnojevića, pa do vladike Rada, koji je tome imenu dao najveću popularnost, nije ni tako jasno ni tako jednostavno. Crna Gora je bila i suviše malena da bi kao jedna nacionalna cjelina mogla, po mišljenju vladičinom, da uzdrma savjesti velikih evropskih naroda i zainteresuje ih za svoju sudbinu. Tek prikazana kao dio jednog većeg, tada porobljenog naroda, ona je mogla da to postigne. Zatim prikazujući se dijelom toga naroda, ona je mogla da sebi pribavi pravo osloboditeljke srpskoga naroda od Turaka, čime bi ujedno sebe oslobodila jedne velike napasti, koja joj je ugrožavala egzistenciju, miran život i napredak. Stoga je tada uzela srpsko ime.

Uživajući zaštitu moćne pravoslavne Rusije, a to je bila jedina zaštita Crne Gore u ono vrijeme, ona je morala da barem po spoljnoj formi održi pravoslavlje, koje je bilo crkva sa izrazito srpskom državnom i nacionalnom koncepcijom. Na taj način je ostala u najbližem srodstvu  sa Srbima, za koje se Rusija također interesirala. Da bi  ovu zaštitu mogla i dalje uživati Crna Gora se približavala onom narodu, koji je bio pravoslavni i koji je uživao ruske simpatije, a nalazio se u položaju ugroženom od istog neprijatelja kao i Crna Gora.

Da uputi sve borbene snage svoga naroda na istok, otkud je dolazio Turčin, Njegoš je morao da ukazuje na ono što tom narodu pripada, a što je Turčin zauzeo. Stoga je činio sve što je trebalo, da prisvoji Crnogorce za one srpske zemlje, koje su Turci osvojili. Iz tih razloga on je morao da naglašava da su Crnogorci Srbi i da njihova misao mora biti uvijek na ono što su im Turci oteli i prisvojili. Time je postizavao dvoje: budio je u narodu borbeni duh i osiguravao se od najezde Turaka, kojima su se borbeni Crnogorci suprotstavljali, a zatim je ukazivao na pravac, u kom treba da se proširuje crnogorska državna teritorija.

Svi su ovi razlozi eminentno političkog značaja, a oni su bili jedini uzrok što je Njegoš onako glasno istakao srpsku nacionalnost Crnogoraca. No, uprkos toga pjesnik Njegoš je u svojim literarnim djelima ostao čisti zapadnjak sa najmanje pravoslavnog u sebi. Odoljevajući glasu svoje unutrašnjosti, on nije uspio da se povede za koncepcijama, koje je u politici imao i propagirao. Glas njegovog srca odzvanjao je zapadnjački na vibracije misli, kojima je upućivao svoju zemlju ka istoku i ka Rusiji. U borbi ovih oprečnosti, kojima je nošen kroz svoj život, on ostaje tipični pretstavnik zapadnjaštva na jednom vještački zastrtom terenu duhom vizantinskog pravoslavlja.

                                                       (Nastavlja se)