Crnogorsko hrišćanstvo, kada bi bilo šireno u Nemanjinoj državi i kada bi njegovo naučanje bilo još pisano — bilo bi na isti način, kao i bogumilstvo, istraženo, jer je bilo odozdo nametnuto, u najširim slojevima formirano. Da su pak Crnogorci donijeli u svoje krševe hrišćanstvo iz srednjevjekovne Srbije, onda bi ga tako dugo sačuvali kao što su ga sačuvali oni Srbi, kojima je bilo nametnuto, pa su ga se, »poturčivši se«, odrekli prvom prilikom, kada je došao silniji zavojevač sa svojom novom vjerom. Odricati su ga se mogli tim lakše, što nikad nijesu ni osjećali da je to njihova, narodna vjera, a ne instrumenat osvajačke politike. Crnogorci se svojega nijesu lako odricali, jer je to bila zaista njihova prava narodna vjera, koju su sami izgrađivali, sami usavršavali i koja je u svemu odgovarala njihovim potrebama i njihovom mentalitetu, a to je bila nepisana, pa podesna za usavršavanje i dotjerivanje prema novijim potrebama i shvatanjima.

Svaka druga vjera, koja im se nudila, dolazila im je napisana, uformljena, ukalupljena, gotova i imala je da bude primljena alimine, od početka do kraja, kao jedan zakon. Ona je za njih bila strana, nerazumljiva, nepodesna,  nesrodna, a uz to ona je za njih značila nametanje ropstva, jer bi se tražilo da se njoj pokoravaju i ako ju nijesu oni stvorili, nego neko drugi. S druge strane, bilo je  očigledno da vjera, koja daje neke ovozemaljske povlastice, koju inaugurišu ljudi sa manje moralne i tjelesne  snage, nego što su imali oni sami; da takva vjera nema mnogo vrijednosti za njih. Oni su se bili odlučili već iz nužde, koja ih je silila na svestranu nepopustljivost i konsekventnost, da budu do kraja protivni svemu onome što ide za tim, da naruši ma u kom pogledu njihovu  duhovnu ili fizičku cjelovitost, pa su, dosljedno tome, bili za to, da ostanu kod onoga što je stečeno i izabrano slobodnim uvjerenjem, a ne da prime ono što je nametnuto gotovo, što je poklonjeno, a strano je, tuđe, nesrodno, slabićsko, nepodesno, porobljavajuće ... Zalažući se za hrišćanstvo Crnogorci su se zapravo zalagali za svoju vlastitu vjeru, koju su sami osnovali, bili njeni proroci i poslušnici; a da budu protivnici islama, nijesu ih rukovodili nikakvi drugi vjerski ili nacionalni razlozi, osim onih koje navedosmo, a koji su pretežno politički.

U opasnosti pred Turcima imali su Crnogorci da brane dvoje: svoje hrišćanstvo i svoju zemlju. Ne htijući napustiti hrišćanstvo, oni su izložili velikoj opasnostisvoju zemlju, a da su primili islam – zemlja bi bila očuvana. Tako braneći oružjem svoju zemlju, oni su se zapravo borili za odbranu od islama, za odbranu svoje vjere, koja je bila ugrožena. Braneći svoju vjeru, oni nijesu branili samo slobodu vjeroispovijesti, slobodu mišljenja i vjerovanja, nego su branili svoju stvarnu slobodu, kojoj je dokumenat postojanja bila ta njihova slobodna vjera, njihovo nepriznavanje ničijeg autoriteta i ničije vlasti, njihov otpor protivu svakoga, ko bi htio da ugrozi, ma u kom smislu, njihove interese. Braneći svoju vjeru, branili su oni stvarno svoje političke i ekonomske slobode, branili su se od povrede opštih društvenih prilika (zapravo od njihovog pogoršanja), u kojima su živjeli i kojih je bila rezultat ta njihova vjera. Kako su te prilike skoro na čitavom teritoriju Crne Gore, svih njenih plemena, bile skoro iste, barem iste u koliko su uslovljavale  stvaranje jedne religije, to je i njihovo hrišćanstvo na čitavoj teritoriji bilo najvećim dijelom homogeno, cjelovito, neprekinuto rašireno. Jedina veza, koja je spajala plemena, bilo je njihovo hrišćanstvo i jezik. Druge veze oni nijesu priznavali niti uvažavali, pa one — i u koliko ih je moglo biti — prema tome, nijesu od njih bile hotimično korišćene ni u koju svrhu, a naročito ne u smjeru podizanja nivoa životnih prilika u okviru zemlje kao cjeline, kao skupa svih plemena. Jezik po svojoj prirodi nije takva spona koja može u primitivnim sredinama vršiti one  funkcije na zbližavanju đjelova jednoga pocijepanog naroda, koje vrše geopolitičke sile, pa se po njemu crnogorska plemena teško bi mogla sjediniti. Zadatak sjedinjenja, dakle, pao bi na crkvu, na njihovo zajedničko dobro: »hrišćanstvo«.

… Na čelu crnogorske crkve stajali su vladike. U pogledu svjetovne vlasti oni su bili potpuno nemoćni. Djelokrug njihovog rada bio je ograničen na tumačenje i širenje narodne vjere, na izvršenje formalnih običaja vjerske prirode (krštenje, vjenčanje, parastoši itd.). Ta služba je bila zapravo služba narodu, a nije imala, niti mogla imati, karakter neke političke uprave ili vlasti, čak ni u vjerskim pitanjima nijesu mogli vladike i sveštenici imati vlasti da naređuju kako će se obavljati pojedini crkveni obredi, u kojima je imao učestvovati narod, ili kako se imadu tumačiti izvjesni stavovi iz crkvenih knjiga ili svetog pisma, ako bi se njihovo tumačenje razlikovalo od narodnog. Crnogorci su i za to imali svoje običajno pravo, a gdje toga nije bilo, oslanjali su se na svoj zdravi razum te nijesu dopuštali da se ma ko miješa u ona pitanja, koja su mogli sami da rasprave i rastumače. Smatrali su oni da su hrišćarisko učenje primili dobrovoljno; da su njegove pristalice i vjernici iz uvjerenja zato što su se osvjedočili da je to za njih najbolja i najispravnija vjera. Onima, koji su imali da vrše vjerske obrede i da sprovedu formalno održanje vjere, a to su bili sveštenici, oni su se pokoravali u toliko, ukoliko su ti propovijednici vjere nastupali prema njima molbom, kletvom, blagoslovom i poniznošću. Ni same vladike nijesu imale druge vlasti nad svojom pastvom nego takve, a sva sredstva kojima je mogla da se pribavi sankcija toj vlasti bila su, dakle molba, kletva i blagoslov. Zato su »vladike crnogorske vodili narod i učili ga ne samo radom i primjerima, no su ga vaspitavali propovijedima, svojom rečitošću i uzgajali ga pjesmom«. (R. Vešović u »Spomenici« P. P. Njegoša 1926.)

                                                       (Nastavlja se)