Baldaći (1924): Centralističku Vladu u Beogradu karakterišu tiranija, militarizam, birokratija i korupcije najgore vrste
Devin opširno govori o militarizmu u Srbiji i kaže da je taj pretjerani militarizam Beograda neprestana prijetnja miru u Evropi. Pašić izjavljuje da Srbija mora stražariti s oružjem u ruci
Vrstan i plodan intelektualac i naučnik, Baldaći je objavio više od 30 studija, dominantno na italijanskom jeziku, o Crnoj Gori i njenim fito-geografskim, etnografskim, istorijskim, arheološkim, političkim i drugim karakteristikama. Mi se u ovom radu nećemo baviti Baldaćijevom djelatnošću u pogledu naučnih istraživanja vezanih za Crnu Goru i njegovih radova u tom smislu, u periodu od 1885. do prvog svjetskog rata 1914 (o čemu su pisali brojni istraživaći i o čemu postoji u istoriografiji obimna bibliografija), već isključivo njegovom političkom i propagandnom djelatnošću u korist opstanka crnogorske države (1920-1941).
Prof. dr. Antonio Baldaći objavio je tekst pod naslovom "MUČENIČKA NACIJA" [1], koji predstavlja analizu i prikaz knjige prof Aleksandra Divajna (Alex. Devine) [2] o tragediji, koju je doživjela Crna Gora.
Baldaći je taj članak publikovao u časopisu “Adriatico Nostro”, broj 44-45, avgust-septembar 1924 i on u prijevodu sa italijanskog jezika na crnogorski glasi (slijedi drugi dio toga teksta):
“Najveća prepreka prijateljskom razumijevanju između Srbije i Crne Gore sastoji se u političkoj netrpeljivosti srpskih političara, koji su uporni u tvrdnji da autonomija znači otcjepljenje. Tačno je doduše da Crnogorci imaju razloga da žele otcjepljenje, ali nesumnjivo bi danas put ka rješenju bio autonomija u granicama federacije. Svi predlozi koji uključuju tzv. home-rule (autonomnu vlast) u okviru Kraljevine Jugoslavije, nailaze u Srbiji na stav non possumus, praćen nasiljem, progonima i terorom.
Radićeva [3] politika nije defetistička, već predstavlja pokret spreman i kadar da svrgne sadašnju srpsku tiraniju, koja traje već pet i po godina i mrska je svim elementima koji čine Jugoslaviju, osim Srbije. Centralističku vladu u Beogradu karakterišu tiranija, militarizam, birokratija i korupcija najgore vrste.
Devin se bavi temom Francuske i francusko-srpskog militarizma te nadolazećom prijetnjom francuskog militarizma.
Države Male Antante primaju pomoć francuskih instruktora i Francuska finansira opremanje i organizovanje znatnih borbenih snaga. Zajmovi koji se u Francuskoj daju tim državama troše se isključivo na naoružanje koje zavisi od francuskog stajaćeg naoružanja. Francuske vojne misije neprestano su ad latus vrhovnih štabova u tim državama-satelitima Francuske.
Naslovnica Krvavog dnevnika Karađorđevića, Rim, 1920.
Francuska kaže: “Mi ne možemo ravnodušno prepustiti evropski kontinent njegovoj sudbini. Ne želimo da ostanemo ni ekonomski ni strateški van njegovog razvoja”.
Iz toga za Francusku proizilazi prećutan zaključak da je savezništvo sa Srbijom neophodno francuskoj politici. Pašić je javno izrazio odobravanje invazije na Rur, mada mnogi Srbi to nisu smatrali mudrim činom, dok su francusko-engleski odnosi bili dosta delikatni.
Devin opširno govori o militarizmu u Srbiji i kaže da je taj pretjerani militarizam Beograda neprestana prijetnja miru u Evropi. Pašić izjavljuje da Srbija mora stražariti s oružjem u ruci. “Ako tako ne radimo, smatra on, doći će kraj našoj političkoj i ekonomskoj nezavisnosti”. Ali pravi uzrok ovog agresivnog militarizma jeste san o stvaranju velikog srpskog carstva, što je i uzrok odbijanja da se uzme u obzir bratska federacija svih Južnih Slovena.
Grof Džon de Salis, britanski ambasador u Vatikanu
Prirodno, militarizam se završava centralizmom, što je prvi cilj francuske vlade, pošto će jedino putem centralizma Ke d’Orsej moći da vodi sadašnju politiku na Balkanu. Francuska je bila glavni činilac u padu Crne Gore i odgovorna je za represiju u njoj danas. Iv Gijo je 1916. rekao Devinu da Francuska nikada neće dozvoliti obnovu Crne Gore. Ovu izjavu je dao bivši francuski ministar u prvim danima rata, i to u trenutku kada je Crna Gora bila pod oružjem i hrabro se borila.
Devin govori o pravnom položaju Crne Gore i o principima izloženim i sankcionisanim u Međunarodnoj uniji građanskih država u svijetu, principima koje prihvataju sve velike sile. Pobija nelegitimne izbore koje je Srbija sprovela u Crnoj Gori i donosi izjavu našeg Bonomija[4] u parlamentu, 23. jula i 3. avgusta 1921.
“O crnogorskom pitanju nikada se nije raspravljalo među velikim silama: stanje stvari koje je stvorila Srbija nikada nije dobilo ‘međunarodnu’ sankciju”.
Ova izjava se uostalom slaže sa odlukom Vrhovnog savjeta od 13. januara 1919, po kojoj je trebalo da Crna Gora ima svog predstavnika na Mirovnoj konferenciji.
Knjiga se nastavlja izgnanstvom kralja i vlade i sprečavanjem da se vrate u domovinu. Izlažući svoja razmatranja o postojanju Crne Gore kao suverene države de facto i de jure, Devin zaključuje da Crna Gora postoji u međunarodnim okvirima i nije nestala poslije rata, kao što nije nestala ni odlukom crnogorskog naroda utemeljenom bilo na ustavu ili na revoluciji. Velike sile nikada nisu formalno proglasile da je Crna Gora prestala da postoji u međunarodnim odnosima: one su naprosto odbile da intervenišu protiv zločina Srbije.
Još nije došlo ni do kakve međunarodne odluke vezane za Crnu Goru, i to možda stoga što rješenje nije poželjno. Posljednji međunarodni dokument koji se odnosi na Crnu Goru je Berlinski ugovor iz 1878, koji sankcioniše nezavisnost ove države; tu nezavisnost su priznali čak i Turci, njeni vjekovni neprijatelji.
Autor se pita: “Šta se može učiniti?” Slučaj Crne Gore nije unutrašnja stvar, već međunarodno pitanje.
Prema Crnoj Gori postupalo se nepravično i njen slučaj je jedinstven. Čitav civilizovani svijet treba da zna istinu i da djeluje u skladu s njom. Srbi moraju shvatiti da se njihovo preziranje života i ljudskih prava kosi sa evropskim osjećajem i da međunarodno pravo ne dopušta nijednoj naciji da vlada drugom i potčini je bez legalnog mandata. Tačno je da Srbija, sada kada je postigla svoj cilj, pokazuje potpunu neosjetljivost i izaziva evropsko javno mnjenje, koristeći se duhom pacifizma koji se toliko osjeća u Francuskoj i Engleskoj, tako da neće doći ni do kakvog miješanja. Ali postoje drugi metodi pritiska, osim vojne sile, i time velike sile treba da se pozabave kada najzad uluče priliku da definišu to važno pitanje.
Ivano Bonomi italijanski premijer 1921/22.
Liga naroda može da pruži snažnu podršku. Ova institucija, koja bi u svijesti naroda trebalo da služi da pribavi pravdu u slučajevima kao što je crnogorski, do sada, međutim, nije učinila ništa. To čudi, pošto bi, da je Liga djelovala, ishod više od svih zadovoljio mnogobrojne prijatelje Crne Gore u Engleskoj.
U odbranu Lige, čini se jasno, premda se često zaboravlja, da Ligu naroda čine samo one vlade koje su potpisale Konvenciju i ona nema nikakvu zasebnu moć, niti može djelovati osim u slučaju da to zahtijeva neka od njenih potpisnica.
Postavlja se pitanje zašto Engleska nije preduzela nikakve korake da zatraži od Lige da djeluje. Ne može se zaboraviti ranija bezosjećajna ravnodušnost engleske Vlade na strahovite patnje Crne Gore. Velika Britanija se nije pokrenula iz bojazni od mogućih neprijatnosti koje bi mogla doživjeti od Francuske i Srbije. “Nije se radilo o pravdi ili nepravdi, o pravu i krivu: ravnodušnost je bila političko sredstvo”.
Kada bi se tvrdilo da se delegat engleske vlade u Savjetu ambasadora saglasio sa ukidanjem Crne Gore, takav motiv bi bio bezvrijedan, budući da bi njeno ukidanje zahtijevalo ratifikaciju u britanskom Parlamentu. Osnivanje Lige temeljilo se na ideji nezavisne organizacije, čiji bi razlog postojanja bio upravo da preduprijedi ono što se kasnije desilo nesrećnoj Crnoj Gori.
Ostaje činjenica da do sada nijedna britanska vlada nije imala dovoljno odlučnosti da javno deklariše cilj zbog koga je Liga osnovana, pa je tako crnogorsko pitanje ostalo sa nedorečenim statusom, poput kakvog sramnog šarlatana. Crnogorski narod i dalje odlučno traži priliku da ispolji sopstvenu volju.
Spomenica Božićnog ustanka
Devin podsjeća da se od Lige naroda u oktobru 1923. tražilo da interveniše kod engleske vlade, kako bi ova djelovala u korist Crne Gore. Liga je odgovorila objašnjenjem da je prihvatila odluku da se Crna Gora ujedini sa Srbijom, i da je takva odluka objavljena u “Istoriji Mirovne konferencije”, te je stoga odbila da prihvati taj zahtjev. Ne treba zaboraviti da je srpska vlada uvijek uticala na odluke Lige.
Nakon toga, uvaženi pisac izlaže tvrdnju da je za sadašnje stanje u Crnoj Gori odgovorna i engleska vlada, budući da je sudbina Crne Gore djelo “eksperata”, a Engleska je bila ta koja je dala da se situacija procijeni i predložila rješenje problema. Izvještaj prve misije, De Salisove, nije objavljen, jer ono što se u njemu iznosi ne odgovara engleskoj vladi.
Stoga su u Crnu Goru poslate druge “misije”, ali to ostaje strahovita odgovornost ne za cijenjene ličnosti koje su na lice mjesta lično vodili neprijatelji Crne Gore, već za englesku vladu koja ih je poslala i koja je obezbijedila sebi izvještaj kakav je željela.
Devin je čuo od pouzdanih osoba, koje su se iz Skadra prošlog ljeta zaputile za Kotor s vojnom pratnjom, da su duž puta vidjeli mnogo kuća “koje su spalili Austrijanci” i kosti ljudi i životinja “koje su pobili Austrijanci”. Takve su se obmane koristile.
Balkan uvijek predstavlja jednu od velikih opasnosti za Evropu, pa dakle valja pronaći svaki mogući način da se granice urede; posebno treba imati odgovarajućih obzira prema manjinama.
Neizostavna je dužnost Engleske da učini ono što može, a da ne stvori razdor i probleme u trenutku kada se pred njenu vladu postavljaju druge teške odgovornosti; prije svega, dužnost joj je da održi princip da crnogorska država nikada nije ugašena putem međunarodnih pravnih procedura, a zatim da potvrdi kako Crnogorci nikada nisu dobili nijednu priliku da odlučuju o sudbini svoje domovine.
Ubijeni crnogorski komiti Petar Zvicer i Radovan Bigović, 1923.
Devinova sjajna studija završava se sa dva dodatka; jedan je o junaku Petru Zviceru a drugi o čuvenom govoru Mihaila Ivanovića u beogradskoj Skupštini februara ove godine.
Petar Zvicer iz Cuca u Katunskoj nahiji, poslije srpske okupacije Crne Gore, odmetnuo se u planine da se pridruži pobunjenim sunarodnicima. Kod kuće je ostavio staru majku, ženu i troje male djece. Srpske vlasti su jednog dana provalile u kuću da bi saznale gdje se Petar nalazi. Žene nisu znale da odgovore na pitanja Srba, koji su zapalili kuću sa ženama i djecom unutra. Na ovaj način najčešće postupaju trupe srpskih okupatora, kada žele od rodbine da saznaju gdje im se nalazi neki rođak koji se odmetnuo u planine protiv vlasti. Kao što je poznato, Petar Zvicer je, kao pravi junak, našao slavnu smrt u sukobu kod Rubeža 28. decembra.
Devin prenosi dio govora poslanika Ivanovića:
“Srbija, koja je samo pet puta veća od Crne Gore, ima 200 puta veće dugove od Crne Gore, koja je međutim osuđena na ekonomsko odumiranje ako ostane pod srpskom centralističkom vlašću.
Srbija mora shvatiti da nijedan Crnogorac nikada neće pristati na robovanje svoje otadžbine i da buduća jugoslovenska zajednica mora biti stvorena na osnovu savršene ravnoteže svih naroda i teritorija koje čine zajedničku državu. Narodi Crne Gore, Slovenije, Hrvatske i Bosne dali su nedvosmislene dokaze svog mišljenja da su centralistički temelji nemogući u jugoslovenskoj uniji.
Što se tiče takozvanih komita u Crnoj Gori, poslije ulaska srpskih trupa u Crnu Goru, srpski pukovnik Simić je proglasio da se veliki broj Crnogoraca stavlja van zakona (prognanici)! To je bio početak sadašnjeg užasnog stanja. Prvi zadatak novog režima bio je pokušaj da uguši slobodu i pravo u Crnoj Gori. Srpske pristalice dinastije Karađorđević su oficiri koji su nagrađeni za zločine počinjene u Crnoj Gori.
Prof. Aleksandar Divajn
Uspostavljanje dinastije Karađorđević, koje je Pašićevo djelo, bilo je uzrok svih borbi protiv dinastije Njegoš u Crnoj Gori. Sadašnja situacija u Crnoj Gori i način na koji je ona nasilno pripojena Srbiji nemaju presedana u istoriji čovječanstva: kompletna ta politika nakalemljena je na sebičnost radikalne buržoazije u Srbiji.
Vjerujem da je jako blizu dan kada će srpski narod shvatiti da, ako treba da postoji kao dio Jugoslavije, mora napustiti metode terora i nepravde koji su ga dosada karakterisali, i mora se prijateljski sporazumjeti sa Crnogorcima, Hrvatima i Slovencima i tako postaviti čvrste temelje za jednu pravičnu i trajnu jugoslovensku zajednicu, na osnovama potpune ravnopravnosti”.
Takva je u sažetku Devinova knjiga, koja nije propustila da ostavi najdublji utisak u engleskoj javnosti, tako da ona već počinje da odaje nesumnjive znake podrške Crnoj Gori na bazi samostalnog odlučivanja, radi povratka u normalu i vremena koja obilježavaju njenu slavnu i lijepu prošlost”[5].
(Nastaviće se...) piše: Novak Adžić - portalanalitika
0 Komentara