Već smo u Uvodu ovog toma viđeli da se Štedimlija bavio i istorijatom i suštinom društvene uloge Crnogorske hrišćansko-pravoslavno-narodne autokefalne crkve i religije. On podrobno ispituje sve pretpostavke, uslove i okolnosti koje su omogućile, uzrokovale i uopšte potrebovale da Crnogorska crkva istorijski dobije jednu tako značajnu i zapravo dominantnu poziciju u zemlji.

‘’… Plemena su htjela slobodu, a njihova sloboda nije bila ista kao i ona, koju su proklamovali Francuzi u svojoj Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina: sloboda, bratstvo i jednakost. Crnogorci nijesu priznavali od to troje ništa, do slobodu. A ona je morala biti cjelovita, nenatrunjena ničim, nedirnuta.

… Ostala je u važnosti za Crnogorce samo sloboda. A slobode je imao više i trajnije onaj, ko je bio jači i mogao suzbiti sve svoje neprijatelje i napadače.

… Život Crnogoraca odvijao se čitav na samoj ivici smrti. Samo jedan milimetar i smrt bi bila trijumfator! Ali taj je milimetar bilo teže prijeći, nego — na drugom mjestu — čitavu planinu pregaziti. Na tome milimetru je davan maksimum otpora, samo da ga se ne prijeđe, a tek pokraj njega je život imao pravu cijenu, zato što je on, kao žižak svjetlosti, najjače mogao svijetljeti samo tada, kad se nalazio opkoljen gustim, najgušćim mrakom smrti i ropstva. U takvom se mraku zraci svjetlosti najjače opažaju i najdalje vide; imadu najveću cijenu i najdragocjeniju vrijednost, pa makar kako inače bili slabi i nejaki. Tim se može i objasniti da su Crnogorci sa onoliko istrajnosti i otpora branili vjekovima sebe, svoju slobodu i svoja prava. Ta plemena je opkoljavala jedna velika, strana sila: turska vojska, koja je prethodno pokorila sve države na Balkanu, pa se ustremila i na crnogorska plemena. Njena je vojska donosila svuda', gdje god je došla smrt i pustoš. Šale i potcjenjivanja, dakle nije moglo biti. Međutim, crnogorska plemena su ostala i dalje zavađena i zakrvljena. Navala Turaka ih nije sjedinila ni prinudila na zajednički otpor. Zato su Turci ona plemena u pristupačnijim krajevima osvojili, a ostala su se povukla u planine i nepristupačne predjele, (»što se ne hće u lance vezati, to se zbježe u ove planine, da boj bije i krv prolijeva«), gdje osvajač nije mogao, bez većih žrtava, prodrijeti. Nije bilo nikoga, ko bi mogao sjediniti ta plemena, centralizovati njihove sile i staviti ih u jedan front protivu neprijatelja. Nije bilo nikoga zato, jer ona nijesu priznavala ničiju vlast niti ničije pravo da im se izvana sudi i zapovijeda. Potreba sjedinjenja plemena, potreba njihovog međusobnog izmirenja i koncentracije njihovih otpornih snaga, bila je očigledno jedno važno životno pitanje za njih. Ali kako da se to pitanje riješi? Ko da sjedini i izmiri plemena ? Ko da ih okupi na jedno i da koncentriše njihov otpor turcima, kad ona ne priznaju nikoga i ne pokoravaju se nikome? — Ipak, ona su priznavala nad sobom  jednog poglavara, bila mu »odana i poslušna«, poštovala ga i cijenila, ali on nad njima nije imao nikakve svjetovne vlasti, niti je mogao da ih ma na što prisili.

Ko je to bio? — Bila je to crkva! Crnogorska narodna crkva. Crkva i crkveni poglavar bili su poštovani od svih Crnogoraca bez razlike kojem su plemenu pripadali. Ali, kakva je to crkva bila? Je li imala sličnosti sa onom srednjevjekovnom srpskom crkvom? Koja je njena uloga u Crnoj Gori bila ? Kakve metode ? Kakva vlast ?

… Prethodno je potrebno raščistiti pitanje zašto su, iz: kojih razloga, Crnogorci ostali »hrišćani« i onako se krvavo borili »za krst časni i slobodu zlatnu«, jer to pitanje, — kad se ima na umu da onaj, ko se htio poturčiti, bio je punopravan turski građanin, kome niko nije smio krivo učiniti bez opasnosti da snosi posljedice učinjene nepravde, a da su se i Crnogorci poturčili, mogli su živjeti na svojim ognjištima mirnije i lakše, — to je pitanje, dakle, svakako zanimljivo i važno. Osim razloga, koji su ih silili da daju otpor Dušanoyoj državi, bilo je i drugih zbog kojih su se još jače oduprli vlasti turske države. Crnogorci se nijesu poturčili, barem ne većina i glavni dio, nego su dosljedno ostali da budu hrišćani, da ispovijedaju svoju »pravu vjeru«. Za ovaj njihov otpor muhameđanstvu ne treba tražiti objašnjenja nigdje drugo, nego u njihovom formiranom pogledu na svijet i u samoj psihi njihovoj, koja se formirala pod uticajem prilika, u kojima su živjeli, i koja je u svemu odraz tih prilika kao i ondašnjeg njihovog kulturnog nivoa. Prije svega, oni nikad nijesu uspjeli biti hrišćani u onom smislu, kako crkva bilo istočna bilo zapadna, izučava hrišćanstvo. Kao i svi ostali zakoni, tako su i zakoni Hristovog učenja bili kod njih nepisani i spojeni sa nizom njihovih običajnih i pravnih pojmova, a radi toga sasvim različiti i daleko odmakli od službenog učenja crkve. Oni su hrišćanstvo, koje je bilo jedan od rekvizita njihovog pogleda na svijet, prilagodili svojim prilikama, udesili ga za sebe i za svoje potrebe, dodali mu ono što im je konveniralo, a reducirali iz njega ono što im je smetalo. Napravili su oni tako jedno novo evanđelje, koje je zadržalo samo naslov nepromijenjen. Oni nijesu primili ono hrišćanstvo, koje su srednjovjekovni srpski vladari i velikaši iz državnih razloga silom nametali narodu preko svog sveštenstva, niti je ono među njima moglo da vrši onaj zadatak, koji je vršilo kod Srba u vrijeme prije dolaska Turaka na Balkan.

                                                       (Nastavlja se)