Štedimilja ističe posebnost crnogorske religije, crnogorskog pravoslavlja i hrišćanstva, koja za razliku od hrišćanstva propovijeda religiju heroizma, bunta i otpora.

‘’Crnogorska hrišćanska crkva bila je samostalna. Ona je najviše zaslužna za stvaranje crnogorske države. Ali ta crkva, kako je utvrdio i pravoslavni episkop dr. Nikolaj Velimirović, nije bila ne samo pravoslavna, nego ni hrišćanska u potpunosti. Ona je propovijedala crnogorsku religiju, religiju heroizma, bila je za otpor, u čemu se razlikuje od hrišćanstva. Crnogorska crkva je samo po imenu bila istočno — pravoslavna. Ona je to morala ostati zbog zavisnosti Crne Gore od Rusije i zbog njenih nada, koje je polagala u Rusiju. Da je crnogorska crkva prišla katoličkoj, kao što je bilo pokušaja, da se to učini, nesumnjivo je da bi interes Rusije za Crnu Goru znatno opao, a Crnogorci nikad ne bi mogli postati disciplinovani katolici. Oni su previše cijenili svoju ličnu slobodu i nezavisnost, da bi mogli priznati primat katoličke crkve i njenu disciplinu i organizaciju. Oni nijesu ostali vjerni disciplini i propisima ni pravoslavne crkve, koja je bila manje dogmatska, a još teže bi to mogli ostati prema katoličkoj, koja je u svakom pogledu bila stroža i dogmatski izrađenija. Zbog svega toga crnogorska pravoslavna crkva stvarno nije bila nosilac i čuvar srpske, nego crnogorske državne misli, ali pod srpskim imenom. Njenom zaslugom ova je misao ostvarena i u jednom i u drugom smislu.

Dušanovu srpsku državnu ideju donijeli su u Crnu Goru pokosovski uskoci, a očuvala se u jednom dijelu narodne poezije. Crna Gora ju je prihvatila zato što je sebe smatrala jedinom bazom, koja može poslužiti kao osnov za stvaranje jedne nove države, na novim osnovima i sa novim uređenjem u kojoj bi našli utočišta svi tada od Turaka porobljeni narodi. To je kod Crnogoraca bila ideja, koja se suprotstavlja srpskoj državnoj ideji. Kada je poslije nekoliko vjekova došlo do obnove Srbije, tada se pojavila crnogorskoj državnoj ideji jedna konkurentska ideja. Ali po crnogorsku državnost od nje nije bilo opasnosti, jer se Srbija i Crna Gora nijesu dodirivale granicama sve do 1912.

Starčević se trebao pojaviti u Crnoj Gori i 1912 za vrijeme balkanskog rata, kada je nestalo onog turskog pojasa, koji je razdvajao Srbiju i Crnu Goru. Međutim, tada su političku pobjedu u Crnoj Gori odnosili njeni Slavosrbi, ali oni od njih, kod kojih su pobjedili viši etički motivi nad osjećanjem vlastitog nacionalizma. Kod njih je u sudbonosnim trenutcima i na jednoj prekretnici u povijesti Crne Gore bilo premalo nacionalnog egoizma. Oni su učinili ono što je spriječio Starčević da učine Ilirci ili Jugoslaveni kod Hrvata: zadržali su u svojoj misli srpsko ime i time, makar i nehotično, postali trudbenici na njivi srpskog nacionalizma, odnosno srpske nacionalne i državne misli.’’[1]

U jednoj od prethodnih rečenica Sekula Drljevića može se, čini se, ponajbolje viđeti primjer za Štedimlijinu tvrdnju da su Crnogorci imali ‘’premalo nacionalnog egoizma’’ – kao što su ga po njemu imali, sasvim dovoljno pa, dakle, i presudno!, Hrvati spram Srba u, prije svega, pravovremenom djelovanju Ante Starčevića – kada je to trebalo imati ‘’u sudbonosnim trenutcima i na jednoj prekretnici u povijesti Crne Gore’’ početkom XIX-og vijeka spram tadašnje urgentne potrebe da se jasno i odlučno izdiferencira srpski i crnogorski nacionalitet, što je u krajnjem vrlo brzo rezultiralo plaćanjem izuzetno visoke cijene: gubljenjem nacionalnog, državnog, kulturnog, jezičkog i vjersko-crkvenog subjektiviteta. I Drljević je kao i drugi pripadnici onovremene crnogorske elite zadržao u krajnjoj instanci ‘’u svojoj misli srpsko ime’’, naime i on pretpostavlja da su Crnogorci Srbi, pa da takvi Srbi-Crnogorci, tj. Srbi Crnogorci razumiju Njegoša, ali da ga učeni ‘’Srbi Necrnogorci ne mogu razumjeti’’!?[2] Ono što je Ante Starčević u interpretaciji Štedimlijinoj kao otac hrvatskog nacionalizma pozitivno uradio za njega, odnosno spriječio negativan uticaj ‘’Slavosrba’’, te ilirskog i jugoslovenskog osjećaja u samoj Hrvatskoj, to nije uradila crnogorska elita, pa ni sam Sekula Drljević, onda kada je to trebalo uraditi, u ’’sudbonosnim trenutcima’’ dakle, čime bi tada i u tom slučaju onemogućili pogubno negativan uticaj crnogorskih ‘’Slavosrba’’ – tj. onih Crnogoraca koji su se bili upregli u kolo srpskog i velikosrpskog nacionalizma – na realnu i prirodnu potrebu afirmacije ‘’crnogorskog nacionalizma’’ i crnogorskog naroda-nacije.

                                                       (Nastavlja se)