NIK GAŠAJ

U Crnoj Gori predstoji popis stanovništva od 1. do 15 novembra  ove godine. Popis u svakoj zemlji je važan iz više razloga: za uvrštavanje u svjetsku statističku evidenciju, za uključivanje u određene međunarodne razvojne projekte, za razna naučna istraživanja, za brojna praktična rješenja državnog i društvenog razvoja, koja se temelje na podacima dobijenim putem popisa stanovništva. Tu je i niz drugih rješenja koja se baziraju na podacima prikuljenim putem najobuhvatnijeg istraživanja u prostoru-popisa stanovništva.

Zaštita identiteta

Etnokulturrološka obilježja-izjašnjenje o nacionalnoj,odnosno etničkoj pripadnosti, maternji jezik, vjeroispovjest važna su pitanja i višenacionalnim, multijezičkim i multireligijskim zajednicama, a takva je Crna Gora. Podaci o etnokulturnim karakteristikama stanovništva Crne Gore od velikog su značaja u kontekstu integracija i politike zaštite manjinskih prava.

Nacija je pripadnost

U nas, nerijetko može se čuti teza da je nacija, kao i religija, uvjerenje, odnosno kao nešto što su građani slobodni da njeguju u privatnom životu, ali što nije briga države, jer ona prema tom pitanju treba da bude „neutralna“. Pobornici takvog gledišta tretiraju naciju na isti način kao i religiju, i smatraju da je građani mogu mijenjati prema svom nahođenju od popisa do popisa stanovništva. Naravno, to je specifičnost ovog podneblja u traganjima za identitetom, ali je to pitanje i problem prosvjećenosti iz te oblasti.

Naime, čak i pojedini državni zvaničnici ističu da se građani ne moraju izjašnjavati po nacionalnoj pripadnosti. Kao argument navode odredbu člana 46, stav 2 Ustava Crne Gore, u kojem je propisano: „Niko nije obavezan da se izjašnjava o svojim vjerskim i drugim uvjerenjima“. Pri tome, oni odrednicu“drugim uvjerenjima“ podrazumjevaju kao nacionalno obiležje. Međutim, prema mojim skromnim saznanjima, to je pogrešno tumačeje Ustava. Prvo, u Ustavu ni u jednoj odredbi ne stoji da se građani ne moraju izjasniti po nacionalnoj pripadnosti. Valjda termin nacionalnost nije bio nepoznat zakonodavcu, ako ga je htio propisati i navesti. Drugo, nacija nije uvjerenje, nego pripadnost, fakticitet, za sve one koji imaju izgrađen svoj nacionalni identitet i izgrađenu svijest o tome, jer je nacija u savremenim društvima konstantna kategorija, dok je uvjerenje političko i filozofsko.

Društvena stvarnost

Poznati naučnik Horace Kaller je isticao: „Ljudi mogu, u manjoj ili većoj mjeri, mijenjati svoju odjeću, politiku, svoje žene, religiju, filozofiju, ali ne mogu mijenjati svoje đedove“...Mislim da je ovdje sve jasno i ne treba o tome dalji komentar. Međutim, kad je u pitanju popis stanovništa, moram istaći jedan karakterističan primjer: Svi Albanci u Crnoj Gori i u čitavom svijetu se izjašnjavaju da su albanske nacionalnosti, iako pripadaju trima religijama: islamskoj, katoličkoj i i pravoslavnoj. Svi oni koji nastoje da osporavaju ili da relativizuju značaj etnokulturnih obilježja, u stvari, osporavaju društvenu stvarnost Crne Gore, tj. njenu multikulturalnost, što kod manjina stvara osjećanje besperspektivnosti suživota. Takođe, ne mogu da vjerujem da neko pod konceptom građanske države podrazumijeva: „Crnu Goru sa građanima ali bez naroda”.

U savremenom svijetu ne postoje čiste nacionalne ili čiste građanske države. Društvo može biti liberalno i pravedno, ako poštuje raznolikost. Pravi test demokatije ne ogleda se samo u odnosu prema pojedincu već i prema nacionalnim manjinama. Stoga je u multinacionalnim državama uvijek aktuelan problem u odnosu većine i manjine. Crna Gora kao država u realnosti je u isto vrijeme i zajednica građana i zajednica nacionalnih kolektiviteta, kao oblik istorijske ravnoteže građanskog i nacionalnog.

Iz Evropske unije stalno preporučuju da nacionalne odluke o prikupljanju podataka o nacionalnoj, odnosno etničkoj pripadnosti, religiji i jeziku trebalo da se zasnivaju na principu samoizjašnjavanja.

     Nacionalnost, jezik i vjeroispovjest spadaju u civilizacijske tekovine čovječanstva

Poznato je da nacionalnost, jezik i vjeroispovijest spadaju u civilizacijske tekovine savremenog čovječanstva. Takođe, neophodno je uvažiti savremeno evropsko poimanje pojma čovjeka-građanina kao poliidentičnost, tj. čovjeka kao bića porodice, nacije, konfesije, kulture, tradicije, regije i sl. Svi su ti oblici značajni kao prostori za ispoljavanje čovjekovih potencijala. Ovo bi teoretičarka Edgora Morena označila kao unitas multipleks. A u stvari to su osnovne ćelije pluralizma i multietničkog i multikulturalnog društva. Stoga u Crnoj Gori niko nema razloga da krije svoja etnokulturuloška obilježja i da ih ne iskazuje na popisu stanovništva, jer je to civilizacijski čin i spada u duhovnu kulturu svakog čovjeka.

Na drugoj strani, individualno je pravo pojedinca kako će se izjasniti na popisu stanovništva po etnokulurološkim obilježjama, i to pitanje ne smije se ispolitizovati. To treba da bude slobodno i otvoreno izjašnjavanje, bez ikakvih pritisaka sa strane. Drugim riječima, građani treba da budu slobodni da iskažu svoju nacionalnu pripadnost. Po tom pitanju oni ne treba da imaju nikakvog straha, niti da time politički kalkulišu, jer je to osnovno ljudsko, etičko i civilizacijsko pravo.

Treba istaći da su se u Crnoj Gori od 1948. do 2011. godine, na svim popisima stanovništva, građani izjašnjavali i o etnokulturuloškim obilježjama – nacionalnost, odnosno etnička pripadnost, maternji jezik i vjeroispovijest. Normalno, takvu praksu je neophodno primjenjivati i u predstojećem popisu stanovništva, kao i u svim sledećim popisima i to niko ne smije dovesti u pitanje, jer je to demokratsko pravo građana. U 21 vijeku, u vijeku naučne i tehnološke revolucije građani znaju ko su i šta su, kao i kojim jezikom govore. Takođe, državni organi su odgovorni za obezbjeđivanje slobodnog i demokratskog popisa stanovništva. S tim u vezi treba vjerovati da će Monstat obezbijediti stručne i odgovorne popisivače različitih nacionalnosti.

Naučne studije ukazuju da u savremenim evropskim državama postoje statistički podaci o etničkoj i vjerskoj strukturi stanovništva.

Budućnost Crne Gore nije u etnonacionalnoj i etnokulturalnoj „neutralnosti”, kao ni u etnocentrizmu, i u privilegijama jednih a diskriminacija drugih, nego u etnonacionalnoj pravdi i multikulturalizmu, u jednakosti i ravnopravnosti svih građana i svih nacionalnosti, kako bi svi građani osjetili da je ona njihova država, i to ne samo u formalno-pravnom smislu, nego i u stvarnosti u fakticitetu.

Takvo saznanje mora da ima u vidu svaka oficijelna politika u Crnoj Gori. Jer, kršenje manjinskih prava i potiskivanje manjinskog osjećaja nacionalnog identiteta može da ima negativne reperkusije sa dalekosežnim političkim posledicama u interetničkim odnosima. To jača, umjesto da slabi, nelojalnost nacionalnih manjina. Iskustvo zapadnih demokratija pokazuje da je najbolji način obezbjeđivanja lojalnosti nacionalnih manjina prihvatanje, a ne osporavanje njihove nacionalne osobenosti i njihovih manjinskih prava. Stoga, baza statističkih podataka je neophodna za vođenje antidiskriminatorske politike i ostvarivanje ljudskih i manjinskih prava, kao i za izgrađivanje stabilne demokratije u Crnoj Gori.

I na kraju, danas politička opozicija, manjinske nacionalne stranke, pojedini Nacionalni savjeti, NVO i brojni intelektualci taže odlaganje popisa, zbog političke nestabilnosti u zemlji, visoke političke polarizacije, nepovoljne društvene klime, kao i postojanje vlade u tehničkom mandatu i njihove sumnje u organizovanju popisa u skladu sa demokratskim stanardima.

Polazeći od navedenog, nadležni državni organi treba da razmotre  njihov zahtjev za odlaganje popisa na određeno vrijeme, dok se za to ne stvararaju povoljniji uslovi i društveni ambijent, kao i u cilju postizanja demokratskog konsenzusa između raznih relevantnih političkih snaga u državi u društvu.