Dr. S. Drljević postavlja pitanje da li je vrijeme krivo tome, da su se Srbi i Crnogorci razjedinili. »Dabome, da ko drugi! — kaže on. — Omnia quae fiunt, fiunt in tempore. Logičkim dedukcijama u tom pravcu juriste dolaze do pojmapraescriptio longissimi temporis. Sve što se putem te preskripcije stekne juristički je nesporno, a sve što je juristički nesporno jako je. Bar je toliko jako, da se bez većih bolova ne može poništiti. Ne mislim ovim reći, da su tvorevine praescriptionis longissimi temporis vječne, jer je vječnost samo privilegium Božanstva, ali sam rekao i ponavljam, da mogu promijeniti svoga vlasnika sine iusto titulo et bona fide opet samo praescriptione longissimi temporis. Jest: »Vrijeme gradi niz kotare kule, vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje«. Što stvore vijekovi to mogu samo vjekovi uništiti. Ali ako dođe udbinski dizdar i popali u kotare kule, šta mu mogu vjekovi, pitaće me neko. Čujte odgovor! Vjekovi će ga grdno kazniti, zapaliće mu njegove dvore u Udbini: »Pali, žari udbinski dizdaru, red će doći i na tvoje dvore!«. »Zar nijeste nikada čuli tu poruku vjekova udbinskom dizdaru, ili možda zaludu preživljujete doslovno ispunjenje te poruke? Da, gospodo, ništa na svijetu nije tvorevina jednoga dana, niti je išta na svijetu srušeno u jednom danu. Svi naši sukobi rezultiraju iz gvozdenog otpora vjekova . . .

»Zar ideal tih vjekova, o čijem nam otporu govoriš, može negledati svoj triumf u danu današnjem? Zar ovaj dan nije pravedna nagrada krvavih napora tih istih vjekova? Zar kolijevka Nemanjića, otadžbina Balšića, Crnojevića i Petrovića, zar domovina Baja Pivljanina, Vuka Mandušića i svih ostalih iz onog divnog Vijenca besmrtnika ne bi majka ove političke ideje, koja tako pobjedonosno dominira današnjim danom? Ili je možda vidoviti pogled Draška od Mletaka toliko obnevidio, da ne poznaje čedo rođeno? — Ja osjećam, da svi na mene upućujete ta i slična pitanja kada vam govorim o otporu vjekova«.

»I ako sam svjestan težine dužnosti, koju primam na sebe priznajući se obveznim dati odgovor na ta pitanja, ja sam ipak na njima blagodaran. Odgovoriti na ta pitanja znači govoriti o onome, što je u današnjem vremenu najteže, ali i najpotrebnije, znači govoriti o psihologiji čitavog jugoslavenskog problema«. »Da počnem sa onim posljednjim pitanjem od malo čas postavljenim. Zar je vidoviti pogled Draška od Mletaka toliko obnevidio, da ne poznaje čedo rođeno, pitali ste me vi. Kako je moguće, da Ivo Crnojević trže nož na svoga sina Maksima, pitam vas ja. Ko je kriv? Da li Ivin oslabljeli vid ili Maksimov promijenjeni lik? Kriv je Maksimov promijenjeni lik«.

»Pa ko je od nas Ivan a ko je Maksim, pitat ćete me vi. Čini mi se obojica i Ivan i Maksim u jedan isti mah. Razdvojili smo se davno, i od onoga našega nevoljnog rastanka do današnjega toliko željkovanog sastanka bolovali smo na svoj način svi. Jedni smo bolovali ropstvo sopstveno, drugi smo slobodovali krvavu slobodu i bolovali ropstvo brata svog. Jednom je ropstvo prošaralo lik, drugom je vječna borba za slobodu dala novi lik. Vjekovi nejednakog života svakoga od nas dali su nam nejednake mentalne sklopove«.

»Da li je tačno to? Da li su pogled na svijet, na društvo, na državu, na religiju, na moral, oni Srbijanaca i oni Crnogoraca zbilja toliko različiti, da se može govoriti o njima kao raznorodnim? Da li junaci »Gorskog vjenca« zbilja nemaju ničega zajedničkoga, ili zar imaju tako malo zajedničkoga sa junacima »Koštane« Bore Stankovića? Zar bi nemoguće bilo prve zamisliti u postojbini drugih i obratno? Ja mislim, da bi takva zamjena bila nemoguća. Ko hoće protivno da tvrdi, mora mi prvo nešto rastumačiti«. »Nije jedan profesor srbijanski i vojvođanski postao poznat po tome, što je mnogo i sa mnogo truda pisao 0o »Gorskom vjencu«. Neki od njih sa gordošću slušali su sud drugih o sebi, da su dobri poznavaoci toga remeka, koji stoji bez takmaca u jugoslavenskoj literaturi. Jedan od tih profesora koji doduše uživa kod nas reputaciju najboljeg poznavaoca filozofije, otišao je tako daleko, da je proglasio svoje poglede na filozofsku stranu »Gorskog vjenca« kao potonju riječ o filozofiji Lovćenskog Genija, i ako je već sa prvih nekoliko rečenica svojih izlaganja nesumnjivo dokazao, da nije razumio ne samo »Gorski vijenac« nego ni njegovu posvetu »Prahu oca Srbije«. U poznatim stihovima: Iz grmena velikoga lafu izać trudno nije: U velikim narodima geniju se gnjezdo vije, Ovdje mu je po gotovu materijal k slavnom djelu I triumfa dični vjenac, da mu krasi glavu šinjelu, našao je naš »filozof« negaciju mogućnosti genija u malom narodu, i ako Vladika odmah u stihovima, koji neposredno predhode citiranima, ubraja Karađorđa, bez ikakve rezerve, među osam genija, zbog kojih prema njegovim riterskim pogledima na svjet i život treba devetnaesti vijek da bude »era strašna ljudskijema koljenima«.

»I ako Vladika vidi u Milošu Obiliću »vojinstveni genij svemogući«, i ako svoj poznati testamenat počinje onim snažnim izrazom svijesti o sopstvenoj genijalnosti, od koga nije jači ni onaj Danteov, kada ga primaju u paklu, zajedno sa Virgilom, kao ravnopravne u društvo najveći pjesnici staroga vjeka s Omirom na čelu, ni onaj Ovidijev: »In genio peru Naso poeta meo«, pa ni poznati stihovi Hajneovi slične sadržine, ipak naš profesor predaje i dalje svojim đacima na univerzitetu, da Lovćenski Genij poriče mogućnost genija u malom narodu«.

                                                       (Nastavlja se)