Nas ovdje u prvome redu zanimaju Starčevićevi teorijski pogledi na pitanje otklanjanja smetnji formiranju hrvatskog nacionalizma, dok pitanje njegove  terminologije, pitanje koje je zavelo mnoge srpske pisce na krive putove, a naročito Skerlića, kada je raspravljao o njegovu  stavu i držanju prema Srbima, smatramo da je momentalno od sporednije važnosti. Želimo ukazati na teorijsku stranu njegovog raspravljanja o »Slavosrbima« kao naročitoj pasmini, koja smeta formiranju hrvatskog nacionalizma. Starčevićevo držanje prema Srbima bilo je vrlo često predmetom krive, zlurade i tendenciozne interpretacije od strane mnogih pisaca i javnih radnika. Nama se čini da je do sada najvjernije njegovo gledanje na Srbe prikazao g. Dr. Mile Starčević u svojoj studiji » Dr. Ante Starčević i Srbi«. »Svoje se teze o imenu Srb Starčević konzekventno drži i u drugim svojim, čisto političkim raspravama. Za njega su otada samo dva naroda na jugoistoku Evrope srodni Rusima: »to su Hrvat i Bugar«. »Srbija nije ništa drugo, nego Hrvatska kroz vjekove u povijesti i u pravu, a i danas u narodnosti.

Ipak se je ona »rukovet Hrvata«, što se je doselila u tu pokrajinu, »kroz dvanaest vjekova na udarcu svih neprijateljskih živalja« ne samo održala, nego je »kroz vjekove kvasila i ukvasila susjedne narodnosti«. Sve historijske važnije ličnosti Stare Srbije njemu su ili čisti Hrvati ili »pohrvaćenici«. Stevan Dušan mu je na pr. »poslednji trag prejasne hrvatske dinastije Nemanjića, koji kroz vjekove i kao kraljevi vladahu istočno sjevernim pokrajinama Hrvatske«. Poslije njegove smrti — kaže Starčević — zavlada u tim zemljama nered, te nakon »preljuta komešanja« postade vladarom »Lazar Branković, pohrvaćenik, nu po svoj prilici nečiste krvi. S njim tuđi živalj nadjača u onim krajevima.« U bitci na Kosovu »Miloš Obilić pokaza se Hrvatom« ... »Na mjesto Lazara dođe Stefan Branković, dok Turčinu rđa ne dodijala, te zemlju oko 1459 utjelovi carstvu«.

… Kao što je Karadžić smatrao i govorio da ne postoje Hrvati, osim onamo gdje se govori čakavski, a to je jedan brojno posve neznatan dio prema cjelini hrvatskog naroda, tako je Starčević pozivom na istoriju i kulturu, kako ih je on znao i prosuđavio, došao do zaključka da ne postoje Srbi kao poseban narod, nego samo kao mješavina Hrvata sa neslavenskim ili od Slavenstva odrođenim elementom i to u vrlo neznatnom broju. Kad bi se htjelo prosuditi ko je učinio veću nepravdu: Starčević Srbima ili Karadžić Hrvatima, nesumnjivo bi za Starčevićev sud našli više opravdanja. Karadžić je svoj zaključak zasnovao na činjenici da postoji srpski jezik, pa prema tome i srpski narod svuda gdje se govori tim jezikom.A taj jezik bio je baš hrvatski, a njim se u Srbiji nije govorilo ni tada kao ni danas. Karadžić ga je donio iz Hercegovine u Srbiju, ali nije uspio da ga tu uvede u život. Starčević je ne samo na temelju jezika, koji nije dovoljan dokaz za utvrđenje jedinstva i cjeline jednog naroda, nego i na temelju čitave istorije, kulture, religije, narodnog pogleda na svijet, geopolitičkog položaja i narodne žive volje stvorio svoje zaključke.

Mi vidimo da oštrica Starčevićevog pera nije uperena protivu onih Srba, koji su živjeli izvan etnografskih granica Hrvatske, koliko protivu Slavosrba u samoj Hrvatskoj, koja je bila njihova domovina. U koliko je on udarao i na Srbe izvan Hrvatske, to dolazi otud što je on nesumnjivo htio u interesu samoodbrane hrvatskog narodnog i državnog individualiteta, da Slavosrbima ubije svaku nadu i povod za pomisao, da bi mogli naći oslonca kod Srba izvan Hrvatske pri davanju svog aktivnog ili pasivnog otpora izgradnji hrvatskog nacionalizma. Njegovi Slavosrbi su renegati, sa hrvatskog gledišta, kao što su bili poturčenjaci renegati sa crnogorskog gledišta. On nalazi da Slavosrbi predstavljaju jednu posebnu pasminu, ali ne i narod. Po svojim političkim smjernicama oni se protive formiranju hrvatskog nacionalizma i samostalne hrvatske države. Po svojoj brojnoj snazi oni su nesposobni da hrvatskoj državnoj i nacionalnoj misli suprotstave neku drugu, svoju nacionalnu i državnu misao, jer ne žive u kompaktnoj zajednici i na svom neprekinutom etnografskom teritoriju. Stoga oni suprotstavljaju hrvatskoj nacionalnoj državnoj misli jednu vještački konstruisanu misao, čije bi ostvarenje za njih značilo pobjedu njihove koncepcije nad hrvatskom.

Zar Njegoš nije vršio također, kao i Starčević, obračun sa svojim Slavosrbima? Veliki dio »Gorskog vjenca« grmi strašnim prokletstvom na izdajnike, na one kojima izgradnja vlastite države, kao najsigurnije garancije za očuvanje narodnog individualiteta u slobodi, nije bila svetinja i koji su toj zajedničkoj svetinji pretpostavljali svoje posebne interese, bilo iz slabosti prema ličnom uživanju, bilo od straha, bilo pak iz neuviđavnosti ili političke nedozrelosti. Dok je Starčević udario i zadnji kamen temeljac zgradi hrvatskog nacionalizma, pod pravim imenom, te mu odredio smjer formiranja i dalje izgradnje u budućnosti, dotle je Njegoš udario sve temeljne kamenove crnogorskom nacionalizmu, ali ne pod pravim imenom, te ostavio otvorena vrata na sve strane za njegovo dalje formiranje i razvijanje. To krivo ime biće kasnije glavni uzrok nerazlikovanju, hotimičnom i nehotimičnom, crnogorskog od srpskog nacionalizma. Tek onda kada nastane realna opasnost po crnogorski nacionalizam, dr. Sekula Drljević će ukazati jednim sjanim primjerom na razliku, koja postoji i koja se mora imati u vidu, razliku između crnogorskog i srpskog naroda.

                                                       (Nastavlja se)