Kultura

Hajka…

Okt 06, 2023 0 Komentara

(15 riječi)

U pripremama za Popis stanovništva uvijek se pokrene hajka protiv svega crnogorskoga. Crnogorske institucije ponovo na udaru. Sada se hajka upravila na Fakultet za crnogorski jezik i književnost. Namjera je da se ukine pošto, navodno, nema dovoljno naučnika za nastavu.

Novinar Srdan Kosović u svome istraživanju, kako ga naziva, ustvrđuje da su dva redovna profesora, tri vanredna profesora i tri docenta sa Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, izabrani u akademska zvanja mimo pravila koje propisuje aktuelni Zakon o visokom obrazovanju Crne Gore, jer nemaju dovoljan broj radova na relevantnim listama.[1]

Uzvratili su mu imenovani sa dokazima o svojim naučnim radovima, i dobili podršku mnogih uglednih naučnika..

Podrobnije sam raspravljao o crnogorskome jeziku i pokušajima omalovažavanja Fakulteta za crnogorski jezik i književnost u knjizi o crnogorskoj naciji, što prenosim u osnovnim tvrdnjama.[2]

„Žustra i žestoka rasprava se povela o nazivu jezika u nastavi.

Umjesto u naučno-stručnim krugovima, ona se rasplamsavala u poslaničkim tiradama u Skupštini Crne Gore i u javnim glasilima.

Opozicija hoće da se srpski apsolutno izjednači sa crnogorskim jezikom, da bi se pomirila i sa maternjim jezikom, samo da se crnogorski ne spominje.

Ustavno, crnogorski je službeni jezik, dok su srpski, hrvatski, bosanski i albanski u službenoj upotrebi.

Skupštunska govornica se obilato koristi da se za(b)luđuju „široke narodne mase“ jedinim istinama.

Protivnici crnogorskoga jezika uporno ponavljaju da je on samo – srpski, ili samo crnogorski jezički izraz.

Namnožili su se jezikoslovci kao da sljeduju pjesnikovo

Djeco moja svekolika   Sačuvajte svog jezika,  Jer je jezik na zlo brz.

Znaju sve, i ono što niko nije čuo, i pričaju kao da samo tako može. Jezičari su postali dnevni politikanti.

Jezičarke, pojedine, postadoše jezikoše.

Protiv su crnogorskoga jezika, u svakom nazivu i izvedbi.

Prof. dr Rajka Glušica tvrdi da crnogorski jezik apsolutno nije autohton.[3] Pitam: Ako nije autohton: Samonikao, samorodan, urođen, jesu li Crnogorci stvarali svoj jezik u razvoju, ili im ga je neko donio, pozajmio, naturio, naučio ih da govore i pišu.

Ko, kada, zašto, dokle...?  

Zar nije iz zajedničke slovenske praosnove, koju je svaki slovenski narod, još u prapostojbini izvorno na svojstven način oblikovao, nadgrađivao, propisivao... Ili je odnekud dobijao gotove standarde, naredbe, pravila... Ako se zvao drugim imenom, zapravo znači da nije imao pravo da ga sam imenuje. Trpio je pod tuđim imenom.

Pred Popisom stanovništva Crne Gore 2003. godine razmatrao sam moguće promjene koje će pokazati. Posebno sam raspravljao i naziv jezika.

Najviše žustrine u najnovijim javnim polemikama se ispoljava u poricanju svake mogućnosti da se u popisu „prizna“ crnogorski jezik.

Raspadom SFR Jugoslavije i stvaranjem novih država ozvaničeni su srpski, hrvatski i bošnjački jezik. Crnogorski jezik je odložen.

U Srbiji su u popisu bili predviđeni srpski, hrvatski i bošnjački jezik, dok crnogorski nije bio „dozvoljen“. U Crnoj Gori se u obrascima za popis nalazi rubrika „maternji jezik“, a građani će popisivaču reći kojim jezikom govore. U Ustavu Republike Crne Gore utvrđeno je da je u zvaničnoj upotrebi u Crnoj Gori srpski jezik ijekavskog izgovora. U vrijeme u kome je, i kada je donesen Ustav vjerovatno nije ni moglo biti drugačije. Sada predstavnici vladajuće koalicije najavljuju da će u novom ustavu, kao zvanični, biti upisan crnogorsko-srpski jezik?

I današnji srpski lingvisti samo srpski jezik smatraju „pravim“, dok su hrvatski i bosanski nazovi jezici. Pravi se „ustupak“ da se u popisu može navesti Srbin-Crnogorac, ali nikako i mogućnost izjašnjavanja za crnogorski jezik (dr Radmilo Marojević).

Poređenje sa engleskim, španskim, portugalskim, francuskim… znači da se za uzor uzimaju kolonijalni jezici osvajača i porobljivača. Ko je kolonizovao i porobljavao Crnogorce? Jesu li Srbi Nemanjići za oko 172 godine svoje vladavine. Ili Karađorđevići, „poreklom iz Crne Gore”, odlukama Podgoričke skupštine, kojom su ukinuli nezavisnu Crnu Goru, potrli crnogorsku naciju, kulturu, jezik…?

Poznato je da je Srpska pravoslavna crkva svojim pravoslavljem – svetosavljem posrbljivala sve dokle je dosezala. „Čija religija, onoga i regija“. Svi pravoslavci su Srbi. Srpski jezik je, takođe, bio moćno sredstvo srbizacije. Jesu li Nemanjići donijeli i domaće zetsko stanovništvo naučili svojemu raškome jeziku (ime Srbija je nastalo kasnije). Ili je, da preskočim, u 19. vijeku zavladao srpski jezik, počevši od Srbske gramatike 1836. godine i Srbskog pravopisa za crnogorsku mladež 1838. godine, koji je napisao Srbin izvanjac Dimitrije Milaković.

Najnovija mistifikacija i manipulacija srpskim jezikom je izvedena u navodnom Nemanjinom Zavještanju o jeziku. Zadivljujući je, i začuđujuće, kako je Nemanja (tačno 13. februara 1200. godine) bio tako mudar, stilistički probran i vidovit za sva vremena.

Upotreba jezika u osvajačke svrhe ovovremena je pobuda. Pravi pisac, krivotvornik Nemanjinoga zavještanja o jeziku je srednjoškolski profesor srpskoga jezika i publicista Mile Medić. „Umislio” je kako je rodonačelnik slavne srpske dinastije mogao, i trebalo, da po(d)uči svoje potomke da jezik koriste u srboljubne svrhe.[4] I Medićev tekst potiče, najčešće, bez naznake pravog autora. U zamku je upao, naporedo sa neukima i neupućenima, čak i crnogorski jezikoslovac sa naučnom titulom.

Pred popis se Crnogorci straše da će – ako se izjasne da im je crnogorski maternji jezik – ostati bez svega što je napisano na srpskome jeziku, pa i bez Njegoša, Stefana Mitrova Ljubiše i Marka Miljanova Popovića?! Po istoj „logici“ bili bi lišeni cjelokupnog kulturnogaa i književnoga nasljeđa čovječanstva, koje je napisano na drugim jezicima!

Pravo je svakoga naroda/nacije na svoj jezik. Poređenje sa svjetskim jezicima: engleskim, španskim, portugalskim itd. kojima govori više nacija prenebregava da su oni jezici kolonizatora, koji su „prirođeni“ osvojenim državama. Ona vodi na primisao o srpskoj kolonizaciji jezikom.

Zajednički jezik kojim govore Crnogorci, Srbi, Hrvati i Muslimani/Bošnjaci nazivan je u razvoju srpskohrvatski/hrvatskosrpski, kada se smatralo da je jedan i jedinstven jezik, zatim srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski jezik, da je jedan, a ne jedinstveni jezik. U upotrebi je bio i srpski ili hrvatski/hrvatski ili srpski, da bi nastala tri samostalna jezika: srpski, hrvatski i bosanski. Samo Crnogorci do sada nijesu „imali pravo“ da jezik kojim govore i pišu nazovu svojim nacionalnim imenom. Faktičko stanje je da crnogorski jezik postoji, naporedo i ravnopravno sa srpskim, hrvatskim i bosanskim jezikom.

Pravo je svakoga Crnogorca i Crnogorke da svoj maternji jezik u narednome popisu nazove svojim nacionalnim imenom. Državni organi, popisivači i drugi nadležni za popis odgovori su da, neometani, valjano obave posao prema zakonskim propisima.

Pravil(n)o: Misli pa zbori. Zbori što misliš.

Pravopisno: Piši kako zboriš. Čitaj kako je napisano.[5]

Nemirenje sa nacionalnim imenima jezika žustro osporava Snježana Kordić[6] , koja se protivi promjeni srpskohrvatskoga naziva u posebne jezike. Bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski jezik ne mogu biti različiti standardni jezici nego samo standardne varijante jednoga policentričnoga standardnoga jezika. Svoje teze potkrepljuje navođenjem reprezentativnih primjera, poput policentričnoga engleskoga u Velikoj Britaniji, Irskoj, SAD, Kanadi, Australiji… ili njemačkoga jezika u Njemačkoj, Austriji, Švajcarskoj, španskoga u Španiji i Latinskoj Americi, francuskoga u Francuskoj, Belgiji, Kanadi i Africi i sl.

Kordićevu podržava Rajka Glušica sa naznakom da niko prije nje nije tako ogolio i razotkrio vezu između nacionalizma i jezika na našim prostorima, niti upro prst na nacionaliste, posebno na “jezikoslovce” koji su se uhvatili u nacionalističko kolo, podržavajući netačan stav da nacije ne mogu postojati niti imati samostalnu državu ako nemaju jezik različit od drugih nacija. Po njima, bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski govore četiri strana jezika. Tako su jezik i oni koji se njim bave postali temelj države, a taj položaj, naravno, vrlo je poželjan jer donosi privilegije, nagrade, novac i moć.[7]

Jednojezičari/jednojezičarke ne posustaju: ponovo nude jedan zajednički jezik. Deklaracija o zajedničkome jeziku (u koju je nakon pet godina uveliko preneseno Kordićkino Zavještanje) u tradiciji srpsko-hrvatskoga, odnosno hrvatsko-srpskoga hoće da naturi pomenuti dvoimeni ili jednoimeni, srpski, jezik. Grupa potpisnika Deklaracije…, ustvrđuje da su četiri samostalna jezika standardne varijante jednoga zajedničkoga jezika. Prenebregavaju da se čim se pređe na varijante poništava ili skraćuje izvornost, vrijednost i samorazvoj svakoga jezika po sopstvenoj razvojnoj potrebi u okviru jednoga zajedničkoga jezika koji postaje – utvara. Objašnjenja da će se time smanjiti ili spriječiti nacionalizmi u upotrebi jezika samo zamamljuju.

Izričiti su potpisnice i potpisnici Deklaracije o zajedničkome standardnome jeziku policentričnoga tipa, kakvi su i njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski i portugalski. Odmah da osporim: Nijedan od nabrojanih jezika nije policentričan niti ima svoje posebne jezike poredive sa ponuđenim zajedničkim jezikom.

Svi nabrojani su kolonizatorski jezici, koje su osvajači nametnuli starosjediocima, pokorenim narodima.

Za nacionaliste se proglašavaju svi koji ne prihvataju Deklaraciju“.

Burne rasprave o Deklaraciji neću navoditi, niti poznate  srbislave sa naučnim titulama koji negiraju crnogorski jezik i sve crnogorsko.

„Ranko Bugarski pravi „rekapitulaciju” odjeka Deklaracije i uglavnom osporava kritičare. Ustvrđuje da ona „ne preti ni jednom narodu niti jeziku, nego samo — priznajući novu stvarnost nastalu raspadom federacije i administrativnim rastakanjem njenog najvećeg jezika — dobronamerno ukazuje na neke štetne aspekte i praktične posledice nacionalističkih i identitetskih politika u državama nasljednicama Jugoslavije”. Tražio bih da mi profesor razjasni što znači: administrativno rastakanje najvećeg jezika? Podrazumijeva li se da je najveći srpsko-hrvatski/hrvatsko srpski koji se administrativno rastakao u bosanski i crnogorski…?! Pominje i on sveto trojstvo jezika, nacije i države. Umjesno prigovara shvatanju da se policentričnost jezika izvodi samo u okviru srpskoga jezika kao jezika sa tri varijante, pa bi se, naučno iistorijski opravdano, standardni jezik Hrvata nazivao hrvatskosrpski, Bošnjaka bošnjačkosrpski, Crnogoraca crnogorskosrpski, sa dodatkom da bi morao za Srbe biti i –  srpskosrpski jezik.

Profesorka Rajka Glušica ne posustaje u osudi svakoga ko se protivi, sada već Deklaraciji. Priznaje da je do sada u Crnoj Gori Deklaracija o zajedničkome jeziku izazvala povoljnije reakcije, dok je negativnih reakcija bilo neuporedivo manje nego u susjednim državama. „Niko javno nije zagalamio da će Deklaracija urušiti državu, ustav, naciju, vjeru i nacionalni jezik, kako smo to mogli čuti u okruženju. Razlozi za to su: prvo, ljudi shvataju značaj i prednosti očigledne činjenice da se radi o jednom standardnom jeziku, i drugo, svi nacionalizmi u Crnoj Gori su pod kontrolom i u službi vlasti koja ih po potrebi aktivira u cilju ostvarivanja sopstvenih političkih interesa. Deklaraciju vlast očigledno nije doživjela kao opasnost, pa su je zato prećutali svi nacionalistički tabori”.[8]

Ponavlja svoje mišljenje da se obrazovne institucije moraju zasnivati na provjerljivim naučnim činjenicama, istinama, a nikako na falsifikatima, mitovima ili poluistinama. Fakultet za crnogorski jezik i književnost na Cetinju primjer je, kaže, novostvorene institucije na kojoj se studenti uče mitovima iz knjiga „utemeljivača” montenegristike V. P. Nikčevića, R. Rotkovića i njihovih sljedbenika. „Centralni mit svih nacionalista, pa i crnogorskih, jeste da nacija i država ne postoje bez jezika: Ni narod, ni nacija, ni država… ne mogu postojati bez svoga jezika, pa prema tome ne mogu postojati ni Crnogorci. Ako nema crnogorskog jezika, nema ni crnogorske države, ni crnogorskog naroda, ni crnogorske nacije (V. P. Nikčević)”. Za dokaz da je pomenuti stav neistinit, nenaučan, tipično nacionalistički i dr Rajka Glušica ponavlja da „negira postojanje velikog broja nacija i država koje ne dijele isto ime sa imenom zvaničnog jezika (SAD, Kanada, Australija, sve države Latinske Amerike, Austrija…)”.

Već sam naveo kakav je nastanak, karakter, vrsta i svrha kolonijalnih jezika.

Nastavlja svoju osudu: „Slijedi mit o nesrodnosti crnogorskog jezika sa ostalim varijantama zajedničkog jezika i njegovo autohtono postojanje od davnih vremena. Crnogorski jezik je autohton jezički idiom, tvrdi A. Čirgić, iako se zna da je u lingvističkoj nauci termin autohton jezik rezervisan za jezike kojima se ne može dokazati pripadnost nekoj jezičkoj porodici, koji nemaju jezičkih srodnika, niti se mogu povezati sa nekim drugim poznatim jezikom”. Primjećujem: autohtoni znači da ga stvaraju oni koji tim jezikom govore, samostalno i u zajednici sa srodnim narodima.

Potvrđuje Glušica da je bila zagovornik ideje da se službeni jezik u Crnoj Gori ili crnogorska varijanta standardnoga zajedničkoga jezika nakon izglasavanja nezavisnosti države nazove crnogorskim po imenu države, ali se veoma protivila arhaizaciji i vještačkome mijenjanju standardnoga jezika i norme u cilju pravljenja što više razlika i dokazivanja da se radi o različitom jeziku...

Činjenica je, podsjeća, da varijante jednoga policentričnoga jezika imaju neke jezičke specifičnosti koje se objašnjavaju različitim društvenoistorijskim i kulturološkim uticajima. Tako je i sa našim varijantama zajedničkoga standardnoga jezika, među kojima su razlike najizraženije na leksičkom nivou.[9]

Iskustvo sa Rječnikom crnogorskog narodnog i književnog jezika u izvedbi CANU pokazuju da je naučno i stručno veoma tegoban i zahtjevan posao izrade sveobuhvatnih jezičkih tvorbi. Nadam se da će novi „početak” biti uspješniji“.

Za svoje „jezične zasluge“ Rajka Glušica je izabrana za predsjednicu Upravnoga odbora Univerziteta Crne Gore. Pomenuti novinar Srdan Kosović nastavlja “jezičnu politiku” profeaorice.

„Za raspravu su varijante zajedničkoga jezika: Svaki jezik varijanta je  – sebe! Zajednički jezik nema posebno ime izvan/iznad sadržanih jezika. Svi su zajednički jezik.

Svi su jednaki.

Mogu biti svi nabrojani, što izgleda rogobatno. Vjerovatno neća biti saglasnosti za jednoimeni.          

Crnogorski jezik nije ničija varijanta. Crnogogorski jezik je: Izvoran.

Dukljani/Zećani/Crnogorci govore svojim jezikom odvajkada.

Crnogorska nacija ima slojevitu temeljnost, u kojoj je i crnogorski jezik bitan.

Nacionalizam je na djelu kada se osporava pravo kojoj bilo naciji da ima i koristi svoj jezik, bez obaveza prema drugim jezicima ili kakvome zajedničkome jeziku.

Umjesna je nakana da se suprotstavi zloupotrebi jezika u svakojake, posebno politikantske i nacionalističke svrhe, ali se istovremeno ne može poricati osnovno pravo da svako govori  – svojim jezikom. Ili da se u ime zajedničkoga jezika propisuju standardi, ili poriče nacionalna samobitnost, državnost.

Crnogorski jezik je srodan sa srpskim, hrvatskim i bosanskim, istovremeno samorodan, samosvojan, svojstven i po imenu. Crnogorski jezik se samostalno razvija, traje, opstaje, ostvaruje, oplođuje u svemu otvoren za srodne jezike.

Jezik je živo biće koje se neprekidno (samo)stvara.

 

U Podgorici, 3. 10. 2023.