Istorija

Savić Marković Štedimlija: Crna Gora žrtva svoga blagorodnog čuvstva! (X)

Okt 04, 2023 0 Komentara

(15 riječi)

‘’Crnogorski portal’’ će u više nastavaka publikovati jedan dio priloga iz ‘’Istorije crnogorske filozofije’’ II tom (od kraja XIX-og vijeka do 1945.g.) autora dr Gorana Sekulovića koji se odnosi na djelo Savića Markovića Štedimlije.

… Može se reći, da je tek od dolaska dinastije Njegoša na upravu Crne Gore srpsko ime popularizirano i službeno usvojeno kao nacionalno ime. To je ime najviše u narodu posvetio vladika Rade, pjesnik »Gorskog vijenca«, ali — naravno — iz posve državno-političkih razloga. 

… Iz novije istorije znademo za jedan pokušaj promjene nacionalnog imena iz sličnih motiva, no koji nije uspio. Taj pokušaj je bio Ilirski pokret, koji je htio nametnuti mjesto slovenačkog, hrvatskog i srpskog ime ilirsko.

… Dukljanski kraljevi su bili katolici, priznavali su vrhovnu crkvenu vlast rimskog pape, ali kao nasljednici srpskog prestola morali su dopuštati širenje pravoslavlja kao službene državne crkve u svojoj zemlji.

…U težnji za što potpunijim otcjepljenjem od Srbije, Duklja je uzela za službeni svoj naziv ime Zeta, a pored nacionalnog imena srpskog počelo je da se uporedo javlja i zetsko, koje će biti u upotrebi samo vrlo kratko vrijeme. Nakon otcjepljenja Duklje od srpske države nastaje u njoj potpun nov period državne politike.

Primajući srpsko ime Dukljani, odnosno Zećani, nijesu bili primili i ostale atribute i odlike srpskog naroda. Oni su ostali u katoličkoj vjeri i izloženi uticaju zapada, te su se tako izgrađivali kao poseban narod, makar što su imali formalno zajedničko ime sa Srbima. Čak su i jezično narječje zadržali isto ono, koje su imali i ostali Hrvati (ijekavsko). Putevi uticaja istočne, vizantijske, kulture i mentaliteta izgrađenih na balkanskom podneblju pod okriljem Vizantije bili su i ostali do kraja za Duklju zatvoreni. Njen geografski položaj i istorijska prošlost sa svojim tekovinama i očuvanim tradicijama od toga su ju najsigurnije čuvali.

… Nije bez interesa obratiti posebnu pažnju na pojam imena Crna Gora, ne obazirući se na sva ona objašnjenja, koja postoje o tome u današnjoj literaturi. Nesumnjivo je da je ovo ime postojalo daleko prije, nego se počelo spominjati u pisanim dokumentima, samo možda u nešto starijem i drugačijem obliku. U vrijeme kad se ono pojavilo još je u memoriji naroda živjela uspomena na naziv crvena (od Crvena Hrvatska), a postojala je tada živa želja da se ova zemlja otrgne konačno ispod imperija dinastije Nemanjića ili eventualnih njihovih nasljednika. Ona je tada bila, svedena u glavnom na g o r e i planine, jer su nizine bile pod najžešćim udarom istočnih i drugih osvajača (»Oro gnijezdo vrh timora vije, jer slobode u ravnici nije«). Sudbina hrvatske države, od koje je Zeta bila i prirodnom i vještačkom granicom tada odjeljena, nije joj mogla ulivati neke povoljne nade u ono vrijeme, niti biti privlačna baza za spajanje u jedan neprekinuti državni teritorij, već osim drugog i zbog gorkog iskustva sa Dušanovom carevinom. Sav državni i narodni život u njemu niti je bio ugodan niti zaslužan veličanja i slavljenja. To je bio crn život u crnim zetskim gorama. U narodnoj svijesti se kravila već uzmućena i snena uspomena na nekadanju samostalnu državu, na nacionalno ime Crvena Hrvatska. Ta se uspomena osvježavala kao reagens na centralističke težnje Dušanove države ukoliko je značila pojam samostalnosti i nezavisnosti, ali je ovome reagensu suprotstavljan drugi: saznanje sudbine hrvatske države, od koje se bilo udaljeno i za koju se nije više moglo čvrsto povezati. Kad bi se ispitivalo psihološko opravdanje traženju novog narodnog i državnog imena u ovim teškim danima, onda bi se ono jedino moglo naći u pravljenju kompromisa između starog imena i spontanih težnji naroda. Taj kompromis je nađen u izboru imena, koje sjeća na staru samostalnost i nezavisnost i na novu sudbinu. Hrvatsko ime je već odmah otpalo iz već poznatih razloga, a naziv crvena više nije odgovarao novom stanju, u kojem je živio zetski narod. Njihovoj planinskoj gorštačkoj zemlji pristojao je naziv gora, ali ta gora je trebala dobiti i svoju tradicionalnu boju, samo nešto više prilagođenu novom shvatanju i novoj situaciji, život na toj gori bio je crn i težak, pa je zato i u njenom imenu to izraženo: Crna Gora. U to ime je dakle evoluirao stari naziv Crvena Hrvatska!

… U konačnom sukobu dviju suprotnosti, istok-zapad, u Crnoj Gori, a u nedostatku onih političkih razloga, koji su navodili Njegoša, da se orijentira prema istoku, u ovoj zemlji danas odnosi trijumfalnu pobjedu duh zapadne kulture i civilizacije, duh odbrane tradicija čuvanih vjekovima od predaka današnjih Crnogoraca. Vođena tim duhom ona polazi u budućnost putevima, kojima se kreću veliki zapadni narodi, a da li će njeno kretanje biti za njima ili sa njima, zavisiće od brzine, kojom će Crna Gora stresti sa površine lica svoga naslagane slojeve mrtve istorijske prašine, koju su za sobom ostavili mučni događaji iz njene duge prošlosti. … Pred nastupom centralističkih težnji rađao se separatizam, koji je konačno i pobijedio.

                                                  

                                              (Nastavlja se)