Pišući o Crvenim Hrvatima Popa Dukljanina, Šišić kaže ovo: »Ali ako se ne može poreći — bar s valjanim razlogom — postojanje hrvatskog imena u Gornjoj Dalmaciji XI i XII vijeka, taj rezultat još uvijek ne znači, da je ona bila i sastavna čest države hrvatske, pa čak ni to, da se ovdje radi o etničkim Hrvatima u onom smislu kao u Hrvatskoj, gdje je to ime bilo ne samo nacionalno, nego i političko (državno). To znači samo toliko, da je i među Srbima Dukljanima bila izvjesna skupina naroda, koja se zvala Hrvati, baš onako kao što je takovih skupina Hrvata bilo i među Česima X i XI vijeka i među Poljacima onoga vremena« (Ljetopis, 172). — Nije moguće usvojiti ovo Šišićevo stajalište o sličnosti između Duklje i Češke, odnosno Poljske, u pitanju Hrvata, koji su u njima živjeli, jer dok u Češkoj i Poljskoj, ma da se spominju Hrvati, nigdje se ne kaže da se njihova domovina zove Hrvatska, dok se u Duklji domovina tamošnjih Hrvata po svjedočanstvu savremenika — Popa Dukljanina zove Crvenom Hrvatskom. U toj svojoj domovini, koja nosi njihovo ime, oni nijesu mogli biti samo jedna narodna manjina ili po tuđini rasijani djelovi naroda, kao što je to bio slučaj sa onim Hrvatima u Češkoj i u Poljskoj, čim jedan narod naseljava zemlju, kojoj daje i svoje ime, ne može se govoriti da ta zemlja nije naseljena etničkim narodom, čije ime ona nosi, kako to kaže Šišić za Hrvate, naseljene u Duklji. Kad on kaže da se ne može iz činjenice da je u Duklji bilo Hrvata izvoditi zaključak da je ta oblast bila sastavni dio Hrvatske države, on tim ne tvrdi ništa suprotno Dukljaninovom pričanju.

Kako je poznato ime Hrvat i Srbin pojavljuje se tek u IX vijeku, a do tada su Slaveni na Balkanu nosili zajedničko slavensko ime. Prirodno je da su oni, došavši na Balkan, pretstavljali jednu jače ili slabije povezanu cjelinu, a poslije izvjesnog vremena, kada se već bilo pojavilo ime Srbin i Hrvat, u vrijeme koje opisuje Pop Dukljanin došlo je do diobe te slavenske, odnosno hrvatske države. Poslije te diobe Dukijanska oblast se pojavljuje kao Crvena Hrvatska. Ona se javlja kao posebna ne samo politička, nego i etnička cjelina, od dana kad je ta dioba izvršena. Izvan svake sumnje, je, da je ona prije ovog izdvajanja bila sastavna čest one zajednice, odnosno države, koja se prostirala duž Jadranske obale, a ako je ta država već prije toga imala svoje hrvatsko nacionalno obilježje, a ne opšte slavensko, onda se ne može valjanim razlogom pobijati činjenica, da Dukijanska oblast nije bila njen sastavni dio.

… Ulaskom u sastav Nemanjine države nestalo je 1184 Crvene Hrvatske kao samostalne zemlje. U sastavu srednjevjekovne Srbije, ali kao država sa posebnim atributima, doduše više formalnim nego stvarnim, ostala je ona sve do 1360, kada se u njoj kao gospodari pojaviše Balšići.

… Mnogo je, napokon, širenju srpskog imena u Dukljaninovoj Crvenoj Hrvatskoj doprinijelo još i neprestano seljenje Srba u tu zemlju.

… Naročito je ovo seljenje bilo mnogobrojno u novije doba, pred navalom Turaka. Zeta je postepeno postala zasićena srpskim stanovništvom, kojem je ona ukazivala gostoprimstvo. Dok su doseljenici kao žrtve političkih borbi i ratnih neuspjeha donosili jače razvijenu političku svijest i veću borbenost, dotle je kod domorodaca bila veća kulturna i civilizatorska premoć. U pomirenju ovih razlika logično je bilo da pobijede i održe se u zemlji obilježja političkih nastojanja došljaka, a kulturna i civilizatorska sadržina narodnog i državnog života i uređenja domorodaca. Postepeno je tako stvoren jedan novi tip države sa nacionalnim imenom došljaka (srpskim) i političkim težnjama, koje su oni donjeli sobom, a sa kulturnom orijentacijom i civilizacijom domorodaca, koje su bili nasljedili od svojih predaka, Crvenih Hrvata.

… Slaveni, kad su došli u Duklju, nijesu autohtono stanovništvo potisli nego su ga apsorbovali i, pomješavši se sa njim, u neku ruku nacionalizovali. Tim miješanjem je morao biti znatno oslabljen osjećaj nacionalnosti i svijest o zajedničkoj prošlosti. Primanju novog nacionalnog imena su time bila otvorena vrata.

… Opasnost po zapadnu crkvu nastala je tek onda, kada je Nemanjića država ojačala, te je silom vlasti nastojala u Duklji uspostaviti istočnu crkvu.

Dukljani su kao Hrvati mogli u svom nacionalnom životu imati samo dva važna događaja, koji se trajno pamte i koji doprinose očuvanju nacionalnog imena, za koje su ti događaji vezani. Ti događaji su: stvaranje hrvatske države i primanje hriščanstva. Dukljanska država, odnosno Crvena Hrvatska, je stvorena na teritoriju naseljenom Crvenim Hrvatima, ali, za razliku od države Bijelih Hrvata, ona se kasnije prozvala dukljanskim kraljevstvom, pa je tako pojam nacionalnog imena ostao nevezan za državno ime. Hrišćanstvo su Dukljani primili pod imenom Hrvata sa zapada kao i ostali njihovi jednokrvni susjedi u Donjoj Dalmaciji, ali kako se hrvatski naziv identificirao vremenom sa pojmom hrvatske države, kojoj Dukljani nijesu više pripadali, a promjenom imena hrvatskog nije bilo opasnosti po hrišćanstvo zapadnog obreda i po uticaj zapadne kulture, prema kojoj su se orijentirali kao i ostali Hrvati, to ni ovaj faktor nije mogao biti uzrok otporu prijema dukljanskog državnog imena, a kasnije i srpskog. Da nije bilo emigracije Rašana, koji su donosili srpsko ime, najvjerojatnije je da bi se hrvatsko ime Dukljana održalo samo u tradiciji, ali bi se nesumnjivo za službeni narodni naziv, iz razloga državno-političkih uzelo jedno drugo ime, na pr. dukljansko, kako su savremenici za dugo i nazivali ovaj narod i njihovu državu, ili kasnije zetsko, odnosno u novije doba crnogorsko.

                                                       (Nastavlja se)