Kultura

Skica za portret: Božo MILAČIĆ (1925–1974), poznati kulturni i književni poslenik, koji je u srcu nosio svoju Crnu Goru

BOŽOV IZVOR SREĆE

Jul 16, 2020 1 Komentara

(15 riječi)

''...mjesto u tuđini je lijepo, ali nikad tako lijepo kao ono u domovini. I najednom se nađem ispod Komova, pa mislim na Kuče, pa na Crmnicu, pa na Čevo i Vasojeviće... Tu na mjestu koje nosi ime Izvor sreće, ja se moram vratiti djetinjstvu barem na trenutak, djetinjstvu i svom izvoru sreće, Veljem dolu, Maloj rijeci, livadama i ublovima, zdravcu i kačamaku i onoj vodi na Komovima blizu Carina''

Piše: Čedo MAROVIĆ

 

Božo Markov MILAČIĆ je rođen u Brskutu 1920 godine. Osmogodišnju školu je završio u Brskutu i Gusinju a gimnaziju u Mostaru. Odmah nakon oslobođenja odlazi na studije u Zagreb, gdje 1951 godine završava Filozofski fakultet. Već tada  se ističe sa svojim tekstovima, koje objavljuje u Studentskom listu, a nedugo potom i u zagrebačkom Vjesniku.  1951/1960 godine radio je na Radio-Zagrebu uređujući literarnu emisiju i program za omladinu. Bio je urednik kulturne rubrike u listu Vjesnik, nakon čega odlazi u Poljsku kao dopisnik pomenutog lista. U kulturnoj redakciji TV Zagreb radio je od 1967 do smrti 1974 godine. Nosilac je više strukovnih i državnih odlikovanja.

Raznovrsnost Milačićevog djela je fascinantna. Tako on piše Monografske publikacije, bavi se književnom kritikom, poezijom, zatim prevodilaštvom i priređivačkim radom, piše zapažene Eseje, uređuje Radio emisije, bavi se polemikama i pored svega bio je jedan od osnivača Televizije Zagreb.

 

U toku svog književnog stvaranja ogledao se u mnogim književnim vrstama. Počeo je da stvara kao pjesnik, a zatim se okrenuo književnoj kritici i esejima. Božo je pisao prozne, putopisne i dramske tekstove.

Književna kritika predstavlja najobimnije područje stvaralaštva Boža Milačića. Prvu knjigu eseja i književnih kritika  Suze i zvijezde – književni razgovori, objavio je 1956 godine u Zagrebu. Knjiga je veoma dobro prihvaćena i od strane čitalačke publike i kritike. Kritika je posebno istakla Božovo otvoreno i nepristrasno prilaženje kniževnim djelima.

Druga knjiga Boža Milačića Vrijeme i poezija, objavljena je 1961 godne. U ovoj knjizi on piše o Bori Stankoviću, Dušanu Vasiljevu, Rastku Petroviću,  Borislavu Jevtiću, i dr.  Milačić takođe analizira djela Mihaila Llića, Milana Dedinca, Radonje Vešovića i Oskara Daviča. Vrijedost ove knjige ogleda se u tome što je knjiga uspjela da veoma dobro približi čitaocima poetske i literarne vrijednosti  pisaca i njihovih djela.

Posthumno su objavljene još tri knjige Boža Milačića: Sunčane zemlje i bijele noći; Zapisi od Islanda do Sahare (1976), Crnogorske književne teme (1979) i Trenuci i trajanje. Objavljena je i knjiga Stihovi i proza (1984) i to zahvaljujući Božovoj supruzi gospođi Karmen Milačić.

Milačićev obiman opus, vezan je za putovanja po svijetu: Italija, Poljska, Portugalija, SSSR, Island, Španija, Tunis, Libija, Norveška, Francuska i Grčka. Za putopisne reportaže i eseje Jure Kaštelan kaže  da su to » književni ogledi sa sadržajem i stilom«

Posebnu cjelinu književnog opusa Boža Milačića čine njegove radio i TV emisije u periodu 1965 – 1973. godine.

Božo Milačić je svoj radni vijek proveo daleko od Crne Gore, ali je  stalno ostao vezan za svoj zavičaj. Prvi emitovani prilog na Radio Zagrebu bio je 1951 godine  Kroz djela savremenih crnogorskih umjetnika. Nešto kasnije objavljen je tekst pod nazivom Njegošev mauzolej.

U putopisima  »Izvor sreće« (sa puta po sjevernoj Africi) na jednom mjestu Božo kaže: ''Okrenem se i uživam u ljepoti, a jedan ogoljen cer kao da mi ponavlja afričku istinu i ne samo afričku: mjesto u tuđini je lijepo, ali nikad tako lijepo kao ono u domovini. I na jednom se nađem ispod Komova, pa mislim na Kuče, pa na Crmnicu, pa na Čevo i Vasojeviće... Tu na mjestu koje nosi ime Izvor sreće, ja se moram vratiti djetinjstvu barem na trenutak, djetinjstvu i svom izvoru sreće, Veljem dolu, Maloj rijeci, livadama i ublovima, zdravcu i kačamaku i onoj vodi na Komovima blizu Carina.''

Otac Boža Milačića – Marko, bio je poznati i veoma cijenjeni učitelj, koji je imao šest sinova i kćerku Vinku. Božo je bio najstariji, a Duško najmlađi Markov sin. Duško Milačić je bio dugogodišnji poznati novinar Radija i Televizije Crne Gore. Posljednje godine života proveo je kao dopisnik iz Ulcinja. Ostala je iza njega filmska reportaža (i knjiga) »Na ušću rijeke Bojane« u kojoj je vjerno naslikao život tamošnjih ribara i ulcinjskih oriđinala. Iz njegovih sjajnih napisa izvirala je velika ljubav prema Crnoj Gori i njenim ljudima i bogatstvu.

I ostali Markovi sinovi bili su viđeni ljudi, uspješni u svom poslu, i svaki je u svom životu ostavio nasleđe za visoko poštovanje

Na Markovom spomen obilježju u Brskutu stoji poruka: »Život je prošao, ostala su djela«.

Čedo Drašković, poznati crnogorski publicista, kritičar i javni djelatnik, u osvrtu na djelo Boža Milačića kaže: »Poodavno sam neđe pročitao, i zapamtio (računam bez mogućnosti zaborava) jedan jezgroviti moralni i teorijski Milačićev stav, koji se odnosi na fenomen autorskog stvaranja: 'Nema kritike bez stava i morala, niti stava bez znanja i estetskog kriterijuma'. Tako glasi ova u prvi mah jednostavna, a ustvari zahtjevna formula za stvaralački uspjeh. O tom najtežem autorskom ispitu, ispitu savjesti, Božo Milačić se jasno odredio kao lirik i stvaralac širokog vidokruga, čija je najsnažnija kreacija izvorni humanizam«.

Često se potvrđuje stara istina, nastavlja Drašković, ''da dobri i plemeniti ljudi rano sagore, ali se dugo pominju i pamte – ostavljajući svijetli trag! Kao da je Božo Mlačić sve što je radio skupo plaćao, jer je izgleda svemu po gram duše darivao... Zbog toga je relativno rano nestao sa ovog svijeta, ali je ostavio svijetli trag  njegovog čitkog i razuđenog uma – kao bogat sadržaj snažnog mu karaktera.''

Konačno, Božo Milačić je uvijek bio rado viđen gost književnog barda tog vremena Miroslava Krleže. Poznato je, da su sa Krležom drugovali samo rijetki i odabrani. Jedan od tih je bio i Božo Milačić, po liku, po stasu i po etici, kulturnom i književnom stvaralaštvu rijetka ličnost, koja je nažalost mnogo više bila poznata i poštovana u Hrvatskoj  nego u njegovoj Crnoj Gori. Zbog svega rečenog, mislim da je Božo Milačić zaslužio da jedna ulica u Podgorici nosi njegovo ime.