Ivan Skilices je živio sto godina poslije cara Konstantina, a sto godina prije Popa Dukljanina. U svojoj kronici prikazao je događaje u Vizantinskom carstvu od 812 do poslije 1077 godine. Tada je po Dukljaninu Crvena Hrvatska već bila samostalna i odavno odijeljena od Bijele Hrvatske. Skilices na jednom mjestu kaže ovako: »Prve godine toga cara (Mihajla VII Duke), indikacije prve, narod Srba, koje također zovu i Hrvatima, izađe da pokori Bugarsku«. Ovo se odnosi na Bodinov pohod protivu Vizantije, a za oslobođenje Bugara. Pošto su Bugari 1073 digli ustanak protivu Vizantije, zatražili su od dukljanskog kralja Mihajla, da im pošalje za kralja svog sina Bodina. Mihajlo se odazvao ovoj molbi i poslao Bodina sa 300 ratnika u pomoć Bugarima. Bodina su Bugari u Prištini proglasili svojim kraljem i ispočetka uspješno suzbijali vizantinsku vojsku. Mihajlo je bio poslao sa Bodinom kao savjetnika jednog svog velikaša, Petrila (Petrislava). Dok je Bodin pošao u pravcu Niša, dotle se Petrilo sa jednim dijelom vojske uputio na jug. No, budu oba potučeni, Bodin zarobljen i odveden u Carigrad, a Petrilo se jedva spase bjegstvom u svoju otadžbinu. Vizantinske vojvode su pošle u potjeru za Petrilom, udarili na njegovu oblast, koja se — prema tome — morala nalaziti negdje u istočnom dijelu Mihajlovog kraljevstva kad su prvo na nju naišli, a vjerovatno negdje baš u današnjoj Metohiji ili Kosovu. Sada Skilices kaže: »Uhvatiše (Vizantinci) pak također i onoga, koji je iza Petrila u Hrvata po redu vladao, te ga okovana odvedoše k caru«. Govoreći o Petrilu i njegovoj oblasti Klaić pokušava da i pobliže odredi značenje ove ličnosti i položaj njegove oblasti. »Nema sumnje, da je Petrilo bio znamenita ličnost u kraljevstvu dukljanskom, pošto sam Skilices za nj kaže, da je bio prvak uz Bodina.  Nadalje razabiremo, da je morao biti kakav župan ili knez, pošto je imao svoju oblast, u kojoj je vladao, a ta je njegova oblast morala biti negdje bilizu ratišta bugarskog, pošto su bizantinske vojvode umah nakon pobjede kod Kostura, čim je on pobjegao u Duklju kralju Mihajlu, provalili u njegovu zemlju i zarobili njegova nasljednika. Petrilova, dakle, oblast morala se je sterati negdje među Dukljom i Prištinom, na Kosovu polju, a to onda nije drugo, nego upravo oblast Raša (današnja Stara Srbija). Naše nagađanje potvrđuje Pop Dukljanin, koji izrijekom kaže. đa je za kralja Mihajla vladao u Raši Petrislav, bizantijski. — Petrilo (»Hrvati i Hrvatska«, 31). Prema tome, Skilices ne samo što kaže da stanovnike Duklje neki nazivaju i Hrvatima, nego izrično govori o Petrilu kao velikašu »koji je u Hrvata vladao«, te da su Hrvati birali i njegovog nasljednika. Kad se uzmu u obzir ostale okolnosti, koje spominje Skilices, vidi se da je njegova oblast bila zaista u istočnom dijelu Mihajlove države, što znači da je bilo Hrvata i u to vrijeme baš u onim provincijama koje su sačinjavale Ilirik, o kojem je govorio Porfirogenit. Na taj način Skilices potvrđuje Dukljaninovo pričanje o Hrvatima, koji su naseljavali dukljanske oblasti, samo što ih on nalazi i izvan te oblasti, na istoku. Kad se ovo svjedočanstvo dovede u vezu sa Porfirogenitovim, onda postaje slika potpunija, a Dukljaninovo kazivanje dobija sve izričniju i jasniju potvrdu od strane pisaca, koji su živjeli prije njega.

Kako je daleko sezalo na istok hrvatsko ime svjedoči nam još jedan pisac iz 1203 godine. To je bugarski katolički nadbiskup Bazilije, koji je zabilježio da je, čekajući na dozvolu da prođe kroz Drač, noćio »in villa Cravatochori«. Šuflaj misli da je ovo »Selo Hrvata« identično sa današnjim mjestom Hrvati u Donjoj Prespi.

Nicefor Brienios bio je istaknuta ličnost na vizantinskom dvoru, pa je kao takav poslat 1075 u Drač, da se nađe tamo u odbranu carstva od napada kralja Mihajla. Te godine je došlo zaista do rata između Vizantije i Dukljanskog kraljevstva, pa u svom opisu tog rata Brienios kaže »da su se iznova Hrvati i Dukljani pobunili, pa su čitav Ilirik uznemirivali«. U tome opisu Brienios zove uvijek svoje neprijatelje »Dukljanima i Hrvatima«. Franjo Rački, a s njim i Klaić, misle da Brienios pod imenom Dukljani misli na stanovnike Zete, a pod imenom Hrvati na stanovnike drugih oblasti u Mihajlovoj državi, kao napr. na one Skilicesove Hrvate, kojima je vladao Petrilo. Međutim za ovo mišljenje nema u izvorima potvrde, a mnogo bi logičnije bilo da se pretpostavi da Brienios pod Dukljane misli ne samo starosjedioce, romanizovana ilirska plemena, koja su onda bila još živa i očuvana, nego i nehrvatska plemena, koja su se borila zajedno s Hrvatima protivu Vizantije. Jer nema razloga da se pretpostavi, da bi Hrvati naseljavajući ove krajeve prešli čak i u Ilirik, a preskočili rodnu i bogatu Zetu. Oni su svakako morali naseliti i Zetu, samo što su ostala tu i tamo starija plemena, koja nijesu bila hrvatskog porijekla i čiji su tragovi do danas očuvani. Za razliku od Skilicesa, Brienios ne spominje uz Dukljane, odnosno Hrvate i Srbe. a to se dade objasniti činjenicom, da je Skilices opisivao događaje, koji su se zbivali sjevero-istočno od Mihajlove države, gdje je bilo svakako izmiješanih raških Srba sa Hrvatima, dok je Brienios opisivao događaje na jugo-istoku ove države, gdje su u prvom redu dolazila, osim Hrvata, plemena starijeg stanovništva dukljanskog, koja su onda bila živa. No, jezgro kod obojice je isto: da su u Mihajlovoj državi bili Hrvati.

                                                       (Nastavlja se)