Car Konstantin Porfirogenit (912—956) opisujući zemlje primorskih Slavena počinje ovako: »Ova spomenuta Hrvatska i ostali Sclavini raspoređeni su ovako: Dioclea približuje se Dyrahijskim gradovima, to jest Helisu, Helkiniju i Antivaru i siže do Dekatera, a u gorama graniči sa Srbljijom. Od grada Dekatera, počinje arhontija Trebunjska i stere se do Rauzija, a u njenim gorama graniči sa Srbljijom. Od Rauzija počinje arhontija Zahumljana i stere se do rijeke Orontija, a s primorja graniči s pogancima«.

Iz ovoga opisa vidimo da je nabrojenim zemljama primarno hrvatsko obilježje, ali da u njima imade i nehrvata, kako je to car na drugom mjestu spomenuo govoreći o Zahumlju i Trebinju, a ispuštajući Duklju. Kad kaže »ova spomenuta Hrvatska«, on misli nesumnjivo na hrvatsku državu, a ne samo na Hrvate, jer kad bi mislio na Hrvate, mogao bi kazati ono što misli, kao što je malo dalje spomenuo »Sclavine«. Međutim pod riječju Sclavini mogao je misliti na onaj nehrvatski narod, koji je bio naseljen po hrvatskoj državi, a koji je živio u oblastima Trebinjskoj i Zahumskoj. Da je Porfirogenit htio ovdje da nabraja hrvatske i nehrvatske, a slavenske državne teritorije, on bi nesumnjivo spomenuo i Serbljiju, odnosno Rašku, koja nije bila hrvatska, ali on to nije učinio.

Opisujući pobliže onu Hvatsku, koju Dukljanin zove Bijelom, Konstantin se s njim potpuno slaže. Kao i Dukljanin, on nju naziva Bijelom Hrvatskom i određuje joj iste granice služeći se samo drugim oznakama. No iz njegovog se pisanja ne vidi, da on Bijeloj Hrvatskoj pridaje teritorij Gornje Dalmacije, odnosno Dukljaninove Crvene Hrvatske, iz čega jasno slijedi da ovaj teritorij u njegovo vrijeme nije pripadao Hrvatskoj državi, koju on pod tim imenom opisuje.

U opisivanju Srbije Konstantin se također potpuno slaže sa Dukljaninom. I po njemu je Bosna sastavni dio one oblasti, koju Dukljanin naziva Zagorjem (Transmontana). Uostalom, i kancelar pape Eugena IV, Flavijus Blondus, piše u svom djelu (Decadis, H. knj. II. str. 177) oko god. 1450, da su i tada, u njegovo vrijeme bili u običaju nazivi Bijela i Crvena Hrvatska. Po Konstantinovom pričanju Hrvati su, pošto su razbili Avare za vrijeme cara Iraklija, zavladali provincijom Dalmacijom, a jedan dio njih odvojio se je od ostalih, te je zavladao Ilirikom i Panonijom, gdje je osnovao svoju državu sa posebnim vladarom. Dakle, po njegovom pričanju, Hrvati su osnovali negdje u Iliriku i Panoniji državu sa posebnim vladarom, državu, koja je bila odvojena od starije zapadne hrvatske države. No, on ne kaže ništa pobliže o toj državi niti određuje njene granice ili glavna mjesta. Nesumnjivo je, da Ilirik, koji su tada naseljivali Hrvati, nije bio ni djelomično identičan sa Dalmacijom, koja se prostirala od Istre do Drača, već se morao nalaziti sjevero-istočno od nje. Konstantinov Ilirik, po Klaićevom mišljenju, ne bi bio drugo nego stara Dalmacija ili kasnija Raška s Kosovim poljem. Otud jasno izlazi, po Konstantinovom pričanju, da su Hrvati naseljavali ne samo Dalmaciju, u kojoj se nalazila dukljanska oblast, nego i Ilirik, koji je bio sjeveroistočno od nje. Time on potvrđuje Dukljaninovu tvrdnju o postojanju Crvene Hrvatske u Duklji, dajući joj čak i veći opseg, makar da njeno ime ne spominje.

Konstantin je bio u očitoj neprilici pri opisivanju oblasti Dukljaninove Crvene Hrvatske, jer ih nije izričito nabrajao kao hrvatske oblasti, ali također ne ni kao srpske, što bi svakako učinio da ih je smatrao srpskima. On znade samo za Zahumljane, Travunjane, Konavljane, Dukljane i Neretljane, a to je znak da je bio u neprilici da li da ih nazove Hrvatima ili ne. Međutim bio je načisto s tim da ih ne može nazvati Srbima. Iz njegovih riječi »ova spomenuta Hrvatska i ostali Sclavini...« jasno je, da je u ovim oblastima bilo dominantno hrvatsko ime, dok da se nehrvati nijesu nazivali Srbima, nego općenito nazivom, koji je tada prakticiran, Sclavini. Time, kako rekosmo, Konstantin potvrđuje Dukljaninove navode, koji govore da su Gornju Dalmaciju naseljavali Hrvati, koji su tamo, odvojivši se od ostalih (Bijelih) Hrvata osnovali svoju državu sa nezavisnim kraljem. Nijednim navodom on ne pobija ono što je Dukljanin rekao, ali ako ga izrično ne potvuđuje, on ga potvrđuje indirektno ostavljajući dovoljno mjesta za komotno opstojanje svih Dukljaninovih tvrdnji.

Drugi Grčki pisci Skilices, Brienios, Cedrenus i Akominatos daju mnogo jasniju potvrdu Dukljaninovom pričanju od Porfirogenita. Dok Skilices potvrđuje Konstantinov navod da su Hrvati osvojili Ilirik, a Brienios svoje neprijatelje u ratu sa kraljem Mihajlom naziva Hrvatima i Dukljanima, dotle Cedrenus i Akominatos spominju Hrvate kao stanovnike Duklje i susjednih oblasti, a Akominatos još stavlja svoju Horvatiju u oblast Dalmatia atque Dioclea, dakle u oblast Dukljaninove Crvene Hrvatske.

                                          (Nastavlja se)