Autor: Dejan Vuković

Knjaz Nikola 9. maja 1867. piše srpskom državniku Iliji Garašaninu: „Moj rođak i ađutant Stanko Radonjić polazi u Vlašku da knjazu Karlu vrati posjetu, posredstvom njegova povjerenika g. Kantakuzena meni već učinjenu. On će mu predati u moje ime orden I stepena za nezavisnost Crne Gore, u znak prijateljskih osjećanja koja nas osobito u sadašnjem času moraju oduševljavati. Isti g. Radonjić ima nalog da najprije u Beograd svrati i da njegovoj Svjetlosti knjazu Mihailu izjavi moja iskrena čestitanja za srećno oslobođenje srpskih gradova ispod neprijateljskog otomanskog jarma.“ Znano pravilo reciprociteta u odnosima među državama, sa stilom primjenjuje Crna Gora. Nota kurtoaznosti odiše mirisima nezavisnosti dodjelom ordena. Protokol tečan, iako se željno iščekuje formalno priznanje.

BRAT JE MIO KOJE VJERE BIO

Deceniju kasnije pismo sa Cetinja 1878. stiže hrvatskom političaru, posleniku kulture, vatrenom zagovorniku jedinstva Južnih Slovena, biskupu Josipu Juraju Štrosmajeru: „Ovijeh dana njegova preuzvišenost gospodin arcibiskup skadarski i g. Kolović, sveštenik barski i zastupnik njegov, upraviše mi pisma svoja ne posredno ili preko mojega barskog načelstva, nego preko austrijskog diplomatskog agenta na Cetinju, g. Temela. Naravno da ja nijesam mogao primiti ona pisma, kada su tijem putem, nego sam ih povratio što je i g. Temel našao da je sasvijem uredno i dao sam ih izvijestiti da mi svoja zvanična pisma upravljaju jedino neposredno, bilo poštom ili preko dotičnih mojih vlasti. Oni su tako i učinili.“

Suvereno je šahovsko-diplomatskom tablom dominirao knjaz Nikola Petrović. Otvorio je igru državničkom ofanzivom, uz čvrst stav o međunarodnom pravu i diplomatskim uzusima, prema moćnoj, dovitljivoj politici Austrougarske. Plemenita, uzvišena ličnost, Josip Juraj Štrosmajer u maniru vrsnog, preciznog sekundanta, diskretno savjetuje pobjedničke poteze; i više od toga. Blagonakloni prijatelj, omogućava prolaz u tajnovite odaje drevnog Vatikana. Zajedno, zdušno nastavljaju plodan, vizionarski rad u crnogorskoj vanjskoj politici. Složno i mudro matiraju jačeg protivnika, Habzburšku monarhiju, i to na njenom terenu 1886. godine, kada je potpisan Konkordat između Crne Gore i Vatikana.

S pravom se dičila Knjaževina Crna Gora religijskim skladom i na polju međunarodnog prava, a posebno snažnim duhom uvažavanja i jedinstvenog čojstva svojstvenog vitezovima s Lovćena, Koma, Bjelasice, Durmitora. Mudro je zborio kralj Nikola nakon završetka Drugog balkanskog rata u proglasu 8. novembra 1913: „Sloboda vjere i savjesti biće svakome najstrožije poštovana i čuvana. To im garantuju moji lični osjećaji i tradicionalno načelo Mojega doma: ‘Brat je mio koje vjere bio’. Mojim podanicima rimokatolicima, pored duha široke vjerske snošljivosti, kojim je Crna Gora vazda prožeta, i Konkordat sa Sv. Rimskom Stolicom jamči potpunu slobodu savjesti. Oni će uz braću pravoslavne i muslimane biti jak član narodne nam zajednice i osnov naše države. Pripadnici Islama imaće u Meni i Mojim vlastima stalnu zaštitu. Oni će isto tako biti vjerni sinovi otadžbine kao i branitelji svoje vjere.“

Državnički, diplomatski huk s Lovćena neprestano je napajao crnogorske slobodare i patriote, čije čojstvo i plemenitost dugo i gorolomno odzvanja desetljećima kasnije u „Deklaraciji o uklanjanju svih oblika netrpeljivosti i diskriminacije zasnovanih na vjeri i uvjerenju: Svako treba da ima pravo slobode misli, savjesti i vjere i da niko neće biti diskriminisan zbog religioznih ili drugih uvjerenja“, usvojenoj 1981. od strane Ujedinjenih nacija.

CRNA GORA I VELIKE SILE

Devetnaesti vijek obilježile su karateristike velikih sila na bojnom, diplomatskom, tehnološkom, naučnom polju. Nedodirljivi geopolitički položaj Velike Britanije odlikovala je „sjajna usamljenost“; okružena morem bila je neprikosnovena vladarka svjetskih valova i neiscrpnog bogatstva egzotičnih kolonija. Druga pomorska sila, Francuska, uživala je blagodeti svojih teritorija i protektorata iz dalekih predjela naše planete. Nepregledna, većinom neistražena prirodna bogatsva evroazijskog prostranstva i brojnost ljudstva darovali su carskoj Rusiji veliku moć. Strahovita ratnička snaga i snažna tradicija Prusije bila je čvrsto jezgro, srž koji je s poletom napajao ogromnog, imperijalnog evropskog lava, nadiruću Njemačku. U središtu Starog kontinenta Austrougarska monarhija bolno je potčinjavala, u jakoj stezi držala narode od Srednje Evrope, Balkana do obala Jadrana. Morske struje s druge strane Atlantika nagovještavale su nadolazeću buru svjetskog kolosa Sjedinjenih Američkih Država. I neizostavna, slavna Otomanska imperija, čije oružje pet stoljeća za mnoge bješe nepobjedivo. Pokatkad u epicentru njihovih aspiracija, analiza, strategija, a nekad i češće, nego što svojim slobodnim državnim prostorom, bivstvovanjem i ljudskom snagom privlači, bješe ponosna domovina hrabrih gorštaka, Crna Gora.

Naši neustrašivi preci pobijediše čuvene vojskovođe i silne vojske turskih sultana, Napoleonove Francuske, Habzburške monarhije. Ne ustuknuše ni pred kim, mnogoljudnim zemljama, silovitim armijama. Ali su njegovali prijateljstva i sa zemljama čije ratne zastave zaplijeniše na slobodarskom, neosvojivom crnogorskom kršu; sa državama sa kojima imahu tradicionalno bliske odnose, ali i carstvima, koja opčinjena ratnim herojstvima Crnogoraca, darovaše prijateljstvo gordoj Crnoj Gori.

I te kako se imalo sluha za međunarodne odnose tog doba. Crnogorski knjaz i kralj Nikola je govorio: „Dostojanstvenim ponašanjem, ljubaznošću i načinom ophođenja dobijaju se prijatelji i osvaja se“. Vrlo primjenljivo, prevashodno na diplomatiju. Blagotvorni uticaji mira obnavljali su bilo i energiju, osvježavali civilizacijski kod drevnog naroda na Mediteranu.

(Autor je crnogorski diplomata)   izvor: pobjeda