Govoreći o ‘’nacionalizmima malih naroda’’ i u kontekstu istorijskih zbivanja svoga vremena, odnosno pojave nacizma i fašizma, a podsjećajući na italijansko ujedinjenje, Štedimlija ne samo da raspravlja o ukupnom društvenom, dakle, i klasnom, a ne samo nacionalnom činiocu, već i donosi trajne i danas aktuelne misli, ideje i zaključke o autopogubnosti svake imperijalne, šovinističke i asimilatorske nakane kulturnih i političkih elita malih naroda-nacija. »Nema nacije bez ujedinjenja! — uzvikuje Macini; nema trajnog ujedinjenja bez nezavisnosti, ni nezavisnosti bez slobode. Zato Mlada Italija traži ujedinjenje, nezavisnost i slobodu«. Ova teza značila je udar na tezu o državi kao nosiocu nacionalnih težnji. Ona je proglasila narod tim nosiocem. Država, po Macinijevoj tezi, ne može biti nosilac suverene vlasti i diktator prava naroda, već to treba da bude sam narod. »Narod je — kaže on — princip na kome treba da se podigne cjelokupna socijalna i politička zgrada; to je jedna velika jedinica koja obuhvata sve stvari, zbir svih prava, sve vlasti, sve slobode; to je centralna tačka, živi zakon svijeta«. Nacionalizam, čije je parole na svom barjaku ispisao Macini, nije bio ekspanzivni nacionalizam osvajača, koji koriste državu i njenu silu, da pomoću nje ostvare svoje nacionalističke pretenzije, već je to bio nacionalizam roba i nacionalno ugnjetenog buntovnika, koji je pravu države istavljao živo pravo naroda. Stoga on ne priznaje slobodu, koju narodima donose osvajači. »Može li jedan narod, kaže on, ili jedna ličnost imati kakve vrijednosti, kad njihova sloboda nosi pečat tuđeg dobročinstva? Ne uzdajte se u strance! Prava je sloboda samo ona, koju građani dobiju svojom sopstvenom krvlju!« Ova Macinijeva teza postala je u prošlom, a ostala i u sađanjem, vijeku barjak vođa svih potlačenih i razjedinjenih naroda, barjak pod kojim se daje žestoki otpor svakom imperijalizmu i pokušajima vještačkog stvaranja političkih naroda.

Ovakav revolucionarni nacionalizam je, blagodareći pogodnosti historijskih i geopolitičkih sila, Italiju i Njemačku ujedinio u prošlom vijeku. Rješenjem nacionalnog pitanja i u jednoj i u drugoj državi, došlo je na red jedno drugo, klasno pitanje. Na putu razvitka modernog kapitalizma stajale su prije ujedinjenja kao prepreke granice između malih, srodnih naroda. Ukidanjem tih granica išlo se na ruku nesmetanom jačanju kapitalizma, koji je stalno težio i teži za velikim državama sa istim zakonodavstvima i običajima na čitavom teritoriju, jer su one samo kao takve predstavljale za njega ogromne pijace i podesne baze za opsežne operacije. Pod pritiskom njegovog naleta rodila se teza o podjeli društva na klase. Proletarijat kao nosilac borbenih parola i sila protiv kapitalizma, u zemljama gdje je nacionalno pitanje bilo riješeno, nasuprot nacionalizmu istakao je internacionalizam i istovjetnost interesa i dužnosti svih onih, koji rade, bilo u kojoj se zemlji nalazili. Da se odupre ovoj tezi proletarijata i spriječi solidarnost proletarijata raznih država, kapitalizam je potencirao nacionalizam i dao mu karakter jedne snage, koja »po božjem predodređenju« ima da izvrši preporod čovječanstva. Tu se rodila teza o identifikaciji pojma naroda sa pojmom države (totalitarna država). Prema tome, ko bi ustao protivu države kao nosioca vlasti i sile, dok je u rukama kapitalizma, taj bi — po njegovom shvatanju — morao biti proglašen protivnikom naroda i narodnih aspiracija. Na liniji borbe tih dviju teza rodio se imperijalistički nacionalizam velikih naroda pod imenom fašizma. Kod malih naroda, koji — računajući sa svojom snagom — znadu da ne mogu bez opasnosti po vlastiti opstanak i slobodu biti zavojevači nad drugim narodima i njihovim državama, nije moguća pojava imperijalističkog nacionalizma sa fašističkom ideologijom u smislu njemačke i talijanske.

Nakon rješenja nacionalnog pitanja kod njih, u smislu Macinijevih zahtjeva i nakon ostvarenja država, koje bi obuhvatale čitav njihov etnografski neprekinuti teritorij, mogla bi se kod njih nesmetano razvijati klasna borba, koja ne bi za druge narode predstavljala naročitu opasnost, bez obzira na izgled koja će društvena klasa odnijeti konačnu pobjedu. Stoga se nacionalizam malih potlačenih naroda nikad neće moći pretvoriti u onaj nacionalizam, koji danas ispisuju ideolozi i protagonisti fašizma u Evropi. Nacionalizam malih naroda je oslobodilački, Macinijevski, i ne ide za drugim, nego da se postigne oslobođenje, ujedinjenje i sloboda naroda kao živih i izgrađenih jedinica. »Osvajački nacionalizam se ne zadovoljava samo ujedinjenjem svih ljudi iste narodnosti u jednu čvrstu cjelinu, kaže E. Spektorski, nego teži i za tim da osvoji bilo kulturno, bilo politički i druge narodnosti. Imperijalizam je dobio toliki zamah da je francuski pisac Ernest Sielliere napravio čitav metafizički sistem. U Musolinijevoj državi se ne proglašuje mirna italietta, nego izazivajuća italienitta. Još je više u tom smislu uznemiravajuća popularna njemačka teorija, kojoj nije dovoljna samo totalitarna integracija svih Njemaca, nego je potrebna još i njihova ekspanzija, jer se Njemci smatraju »gospodskim narodom«, kojem je svjetska istorija dodijelila vladavinu nad drugim narodima i dala im još pravo da potpuno unište one, koji bi ga ometali na njegovom triumfalnom putu«. Mali narodi, koji bi pokušali da svom nacionalizmu dadu ovakve smjernice, došli bi u neizbježnu opasnost da u tom pokušaju iskopaju grob svojoj vlastitoj slobodi. Stoga pretpostavka da bi se nacionalizam malih naroda mogao pretvoriti u nacionalizam istog karaktera kao što je onaj kod velikih naroda, ne može zabrinjavati nikoga, zato što bi pokušaji malenih da pođu stopama njemačkog i talijanskog nacionalizma značili njihovo samoubijstvo.’’[1]

                                                   (Nastavlja se)