’’Štedimlija, Savić Marković, publicist (Stijena kraj Podgorice, 13. I. 1906 – Zagreb, 25. I. 1971). Nakon završene gimnazije u Leskovcu (1930) nastanio se u Zagrebu, gdje je objavljivao književne kritike, publicističke i kulturnopovijesne radove. Bio je pobornik crnogorske samostalnosti i protivnik velikosrpskih pretenzija. U djelu Crvena Hrvatska (1937) iznio je teoriju o etnogenezi Hrvata i Crnogoraca te misao da je Crna Gora ostatak Crvene Hrvatske. Za NDH 1941. osnovao je Crnogorsko nacionalno vijeće i Ured Crnogoraca u Zagrebu te 1942. nakladničku kuću Europa Verlag. Politički se angažirao u osnivanju Crnogorskoga državnoga vijeća, kojemu je na čelu bio S. Drljević. Potkraj 1944. otišao je u Austriju, a 1945. sovjetske su ga vojne vlasti internirale u Sibir. Nakon povratka (1955) bio je izručen jugoslavenskim vlastima te je do 1959. bio u zatvoru.[1] Značajnija djela: Crna Gora u Jugoslaviji (1936), Osnovi crnogorskog nacionalizma (1937), Kulturnopolitička razmatranja (1939), Prilozi za nacionalnu, političku, ekonomsku i kulturnu povijest Crnogoraca (I–II, 1969), Deset godina u gulagu (I–II, 2004), Zavjere protiv svjetskoga mira (2005).’’[2]

Štedimlija ne samo da je poglavito svo svoje djelo posvetio Crnoj Gori, već je posebno svoju misao bio ustremio na objektivnu analizu gubitka crnogorskog državnog, nacionalnog i istorijskog subjektiviteta koji se desio 1918.g, a imao je  svoju nesumnjivu predistoriju. On piše: ‘’Crnogorska vojska je sama osvojila Skadar, ali je on morao biti predat posle kratkog vremena jednoj međunarodnoj posadi, jer su austro-ugarske trupe bile koncentrirane na crnogorskoj granici i svakog časa su mogle upasti u zemlju. Crna Gora je dobila veći dio Metohije i Sandžaka, a izgubila je Skadar i sjevernu Albaniju ne mogavši dobiti za Srbiju izlaz na more. Granice između nje i Srbije spojile su se, te se po završetku rata pitanje njihovog ujedinjenja, a naročito nakon nepovoljnog rješenja skadarskog pitanja, samo nametalo.

U želji da otvori put događajima, koji su morali da su zbudu, i da odkloni po mogućnosti sve prepreke, tadašnja crnogorska vlada ne rukovođena nikakvom primišlju, a ubijeđena da je pravo ujedinjenje moguće samo ako se bude izvodilo postepeno, u etapama, u neku ruku evolucionistički, predložila je, u zimu 1913, srbijanskoj vladi, da se Crna Gora i Srbija približe, stvaranjem međusobne unije u političkim i financijskim poslovima«. (»Nova Evropa«, br. 10-11, 1926. Petar Plamenac). Novi crnogorski opunomoćeni ministar u Beogradu, Lazar Mijušković, koji je svoju dužnost nastupio novembra 1913, otpočeo je odmah razgovore s Pašićem. Razgovor su vođeni u potpunoj tajnosti, tako da je za njih znao najmanji broj ljudi sa obje strane. Pašić je na predlog razgovorima odgovorio: »Ako bi kralj Crnogorski i njegova vlada izašli sa nekim predlogom, mi smo vazda gotovi da mu se najiskrenije odazovemo«. Uz to je napomenuo da »kad bi se tome poslu pristupilo, trebalo bi da oba kralja rade najpovjerljivije na njemu, sa što manje ljudi, da se stvar ne bi predala javnosti i izazvala nepredviđene smetnje i teškoće kako iz unutrašnjosti, tako i sa strane«. Između Pašića i Mijuškovića postignut je sporazum na kojoj .bazi bi trebalo voditi razgovore, a ta baza — po Pašićevom predlogu — bila je: prvo da se garantuje potpuna ravnopravnost obje dinastije i države. Zatim su se složili da obje države bi trebale da imaju zajedničku vojsku, spoljnu politiku, finansije i komunikacije »uz očuvanje načela nezavisnosti i prestiža obje dinastije i države, koje su potrebite srpskom narodu, a sve to dovesti u sklad sa opštim narodnim interesima, njegovim budućim razvijanjem i napretkom». Ruski poslanik u Beogradu, Hartvig, kad je upoznat sa ovim radom, odobrio ga je i pohvalio u cjelosti u ime svoje vlade.

                                              (Nastavlja se)