Vidio sam Crnu Goru koja ne umire
(15 riječi)
"Nijesam pisac i ne umijem vam opisati tu belvedersku noć. Ali znam što sam vidio i čuo.
Vidio sam brata koji moli drugog da se vrati kući, da se majka ne śekira. Čuo majke zabrinute ali ponosne. Gledao na istom mjestu očeve i sinove. Đevojke koje neće kući jer su im tu braća, momci, očevi. Čuo sam hor Crnogorki kako u mrkloj noći pjevaju “Još ne sviće rujna zora”. Profesora koji studentima toči sirće na tkaninu da pokriju lice i zaštite se od suzavca. Drugove kako se dozivaju i obazrivo pamte svaki detalj na garderobi, kako bi jedan drugoga u metežu lakše prepoznali. Gledao sam kako dvije obližnje kuće otvaraju svoja vrata, kao da su njihovi đetići u avliji…i jesu.
Logorske vatre na svakom koraku. Asmatičare koji odbijaju gas maske, promrzle koji jaknu poklanjaju drugima. Viđeh momke kako postaju vojnici. Viđeh konačno kako izgledaju vođe. Kako diše jedno bratstvo i jedno pleme crnogorsko. Neka priča ko što oće, ali ja sam noćio sa junacima iz bajke.
Mislili smo pašće glave, a pale su maske.
Vidio Crnu Goru koja ne umire. Nikad."
0 Komentara