Duboki su korijeni problema vezani za crnogorsko crkveno pitanje, koji su prekjuče eskalirali na brutalan način, s ciljem rušenja crkvenoga jedinstva, čak i same ideje Crnogorske crkve, u korist stranih centara političke moći. Sam akt obnove Crnogorske crkve, na Lučindan 1993. godine, digao je na noge i združio protiv nje cijelu crnogorsku državnu administraciju, Srpsku crkvu i beogradske centre moći. 

Državna administracija je u narednih skoro dvadeset godina, sve do 2020. kad je pošla u opoziciju, na Srpsku crkvu, indirektno državu Srbiju, upisala u vlasništvo 12,3 kvadratna kilometra crkvenoga zemljišta, oko 720 crkava i 84 manastira sa svom pokretnom kulturnom baštinom. Častila ju je i sa 12 milona eura a Srbija sa još 15 milona eura. Da bi tekod 2006. godine Crnogorska crkva od te iste administracije dobijala mjesečno mizernu pomoć od 4.200 eura. Jer je vlastima služila za trgovačke poslove i poslove ucjene Beograda, namjerna da Crnogorsku crkvu anektira Srpskoj promijenjenoga imena u Pravoslavna, koju je onovremena opozicija, a današnja vlast zvala DPS crkvom. 

Kad je ispitivanje javnoga mnjenja, 2010. godine, pokazalo da Crnogorska crkva ima podršku javnosti od čak 34,3% a Srpska samo 49%, združene Srpska crkva i onovremena vlast pokrenuli su uništavajuću brutalnu kampanju čija su meta bili vladika Mihailo i njegov autoritet i sama Crkva. Razlog je bio i u tome što je te 2010. godine naša crkva imala trojicu vladika i dvadesetrojicu svještenika, đakona i ipođakona, eparhije u Argentini, na Sardiniji, u Austriji i Belgiji i tri eparhije u Crnoj Gori. 

Zato su Srpska crkva i crnogorska vlast donijeli zajedničku odluku da našu Crkvu organizaciono svedu na nemoćnu crvenu organizaciju, koja nije u stanju da se duhovno skrbi o svojoj pastvi niti vrši duhovnu vlast na teritoriji Crne Gore. Frontalno su napali i njene eparhije u svijetu s ciljem da je integrišu u Srpsku promijenjenoga imena u Pravoslavna crkva. 

U to su se uključila i neka lica iz same Crnogorske crkve, izvjesni takozvani crnogorski intelekualci i onovremena Agencija za nacionalnu bezbijednost, koji su združeno nasrnuli na nju. A onda, u novembru prošle godine, na poziv pape Franciska, vladika Mihailo je boravio u Vatikanu, koji je tim aktom jasno stavio na znanje da je Crnogorska crkva geostrateški problem za koji se interesuje i sam Vatikan, što je potvrdila nedavno portparolka Moskve, upirući direktno prstom i osuđujući Crnogorsku crkvu kao problem koji mori pravoslavni svijet. 

Te dvije činjenice, uparene, posljedično su izazvale bijes nekih centara moći koji su novcem i intrigama izvršili brutalni napad na crkveno jedinstvo, razarajući njeno biće, s namjerom da je kao crkvu anektiraju Srpskoj i tako konačno riješe crnogorski ckveni problem. Prekjučerašnji događaj je to potvrdio. 

Neuke i naupoznate zaveli su propagandom, tereteći vladiku Mihaila da je kriv za zločinački odnos crnogorske države prema samoj crkvi i još su se bezočno usudili da ga terete da je dozvolio da se crkvena imovina nezakonito prepiše na Srbiju, što je uradila bivša vlast DPS-a. Dok je sama Crkva pokrenula 42 postupka za povraćaj te imovine u državno vlasništvo, a svi njeni današnji kritičari uz skute vlasti mudro ćutali, i mnogi bivali za to obilno nagrađeni. 

Naravno, državna administracija odbijala je da riješi ijedan od tih postupaka, stavljući predmete ad acta. I pored svih naših napora, ta ista bivša vlast odbijala je da nam dodijeli placeve za izgradnju sabornih crkva u Podgorici i Baru. Iako smo se bili organizovali za njihovu gradnju. Cilj je bio da budemo Crkva bez ništa, koja vrši službu po livadama, da bi je spriječili da bude duhovna okosnica Crnogorcima, naravno, u korist Srpske crkve kojoj je trebala biti anektirana, kako sam već napisao, promijenjenoga imena u Pravoslavna. 

Čak ga neki kritičari terete da je njegova zasluga, što je kako vele Crnogorska crkva anemična, što je ordinarna laž. Kad je vladika Mihailo došao u Crnogorsku crkvu zatekao je samo jedno svješteno lice, da bi pod njegovim rukovodstvom uzrasla, kako sam i to već kazao, do 26 svještenih lica, među njima su danas i ukupno četvorica episkopa, od kojih je jedan poglavar s titulom Mitorpolita. To je njegova zasluga. 

Tu i takvu Crkvu, kako sam već objasnio, zato što je svjetski geostrateški problem, za tuđe interese, raskubaju kusi i repati, upravo njegovi kritičari, pretvarajući je u anemičnu organizaciju. Pokušavaju i da operu biografije odgovornih lica iz bivše vlasti, koji su svojim zločinačkih odnosom prema zemlji i samoj Crnogorskoj crkvi i kulturnoj baštini doveli zemlju u stanje koje tendira haosu i vodi je u propast. 

Gledao sam što se ne gleda pod zemljinim šarom, da umišljeno civilno lice, ukrašeno titulama, na ulici, intronizuje crkveno lice u mitropolita i proglašava počivšega vladiku Antonija svetim. Doduše, niko od tih civila nije poznat crkvenoj javnosti, niti je za Crnogorsku crkvu uložio dlaku s glave ali, očito u stanju koje dovodi u pitanje njihov mentalni status, isukali su mač protiv Crnogorske crkve. Tome se mogu veseliti svi njeni neprijatelji. 

Stevo Vučinić

(Stavovi izraženi u tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno stav redakcije Analitike )