Istorija

LJUBAV PREMA UKRAJINI JAČA OD VLADANJA CARSKIM TRONOM

Avg 24, 2023 0 Komentara

(15 riječi)

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

 

Povodom 24. avgusta Dana državnosti Ukrajine, prevedena je i objavljena zbirka komadanta ukrajinskih Sič strijeleca Viljema Hasburškog -Vasilj Višivanija, ,,Minuli dani” epska priča o stradanju u borbi za slobodu Ukrajine.  SLAVA UKRAJINI, SLAVA SVIM SINOVIMA I ŠĆERIMA PALIM ZA SLOBODU UKRAJINE.

Vasilj Višivanij, Viljem Franjo Habsburško-Lorenski (njem. Erzherzog Wilhelm Franz von Österreich, ukr. Василь Вишиваний, Vasilij Višivanij 1895 - 1948.) ukrajinski političar, diplomata, pjesnik, austrijski plemić (nadvojvoda) iz dinastije Habsburg, pukovnik Legije ukrajinskih strijelaca na Seču. Villjem Habsburg je u Ukrajini bio poznat kao Vasilij Višivanij, pod imenom koje su mu dali ukrajinski vojnici tokom Prvog svjetskog rata. Smatran je jednim od nezvaničnih kandidata za ukrajinski presto u slučaju monarhističkog uređenja. Iako nikada nije zvanično istakao svoju namjeru da bude ukrajinski monarh i čak nije imao priliku za to, Vasilj je bio poznat po svojim vojnim i diplomatskim sposobnostima, poeziji i ljubavi prema Ukrajini.

Rođen je 10. februara 1895. godine, u porodičnom imanju nadvojvode austrijsko-habzbuškog Lorenski, koji se nalazio u blizini grada Pule (austrijsko primorje, današnja Hrvatska) na Jadranskom moru, na ostrvu Lošinju u tadašnjoj austrougarskoj pokrajini Istra. Potekao je iz poznate austrijske carske porodice Habzburg. Porodična grana ove porodice, kojoj su pripadali Vilijamovi roditelji, bila je dinastija Habzburg-Lorena. Spaja dvije grane evropskog plemstva: Habsburge i Lorenu. Istorija porodice Lorena datira iz IX vijeka, a Habzburgovaca iz XI vijeka. Nastanak ujedinjene porodice Habsburg-Lorena datira od vjenčanja vojvode Lorenckog, Franca Stefana I i Marije Terezije iz dinastije Habzburg 1736. godine. Mariju Tereziju doveo je njen rođak Franz Ferdinand, prestolonasljednik Austrougarske, kao i rođak Vili. Nekoliko kraljeva i austrijskih careva, uključujući predzadnjeg cara austrougarskog carstva Franca Josipa I, kome je Vilhelm von Habzburg bio treći rođak. Sa jedne strane direktni je potomak kijivske princeze Olge i velikog kneza Kijiva iz porodice Rjurikoviči, a sa druge strane Gediminoviča. Nakon vjenčanja carice Marije Terezije (1717–1780) iz habzburške kuće s Franjom I Stefanom (1708–1765) i Lorenski, Habzburgovi su postali direktni potomci kijivskih Rjurikoviča.

Franz I Stefan bio je potomak lotarinškog vojvode, Karla III (1543-1608), koji je bio oženjen Klod Valuom, kćerkom francuskog kralja Anriji II (1519-1559) i Katarinom Mediči. Anri II je bio direktni potomak francuskog kralja, Anrija I (1008-1060) i Ane Kijivske, šćer Jaroslava I Mudrog, unuka Vladimira I Velikog, unuka Svjatoslava I Hrabrog i unuka Igora I Starog i knjaginje Olge. Tako su kuća Habzburg-Lorena, posebno car Franjo Josif I i njegov rođak Viljem von Habsburg (Vasilij Višivanij), potomci drevnih prinčeva iz dinastije Rurik. Zbog braka svetog rimskog cara Ferdinanda I (1503–1564) sa Anom Jagelonac (1503–1547), šćerkom češkog kralja Vladislava II Jagelonac, unukom kralja Poljske i Velikog kneza Litvanije i Rusi Kazimira IV, Jagelolonac i njegova supruga Sofija Olšanska (1405-1461), koja je bila šćer kijevskog kneza Andrija Olšanskog, Habzburgovi su potomci Gediminoviča, pa su preko njih postali povezani sa Velikim vojvodstvom i kraljevskom kućom Romanovih (Roman II Veliki, Danilo Romanovič potomci i nasljednici, veliki knezovi, i kraljevi Rusije). Otac Viljema Habzburga bio je austrijski nadvojvoda Karlo Stjepan Austrijski (njem: Karl Stephan von Österreich 1860–1933), sin Karla Ferdinanda austrijskog i Elizabete austrijske. Kasnije, nakon proglašenja nezavisnosti Poljske, prihvatio je poljsko državljanstvo i pozicionirao se kao jedan od kandidata za poljski tron. Njegova majka, austrijska nadvojvodkinja Marija Terezija Austro-Toskana (njem: Maria Theresia von Österreich-Toskana 1862-1933) bila je šćer nadvojvode Karla Salvatorea iz Austro-Toskane i Marije Imakulate iz Borbonne. Marija Tereza udala se za Karla austrijskog 28. februara 1886. godine, u Beču. Viljem Franz bio je najmlađe dijete u porodici Marije Terezije i Karla Stefana Habsburškog-Lorena. Njegova braće i sestre bili su Eleonora (1886–1974), Renata Marija (1888–1935), Karl Albreht (1888–1951), Matilda (1891–1966), Leo Karl (1893–1939). Porodica je jedno vrijeme živjela u Puli, đe su se rodila sva đeca.

 

Pošto je Vilijamova majka bila italijanskog porijekla, porodica je govorila italijanski jezik. Zahvaljujući ocu Karlu, đeca su naučila njemački jezik. Kod kuće su ih učili privatni nastavnici, pa su pored opšteg školskog programa, đeca podučavala i tri jezika: italijanski, francuski, engleski. Prema Vilijamovom svjedočenju, kao đeca, voljeli su njemačkog pjesnika Hajnrih Hajnea, Nikolaus Lenau, a od italijanskih pisaca dragi su im bili Pjetro Metastazio, Dante Aligijeri, Frančesko Petrarka, Đovani Bokačo i drugi. Otac Karlo Austrijski bio je admiral austrijske mornarice i često je vodio đecu, posebno đetiće, na putovanje preko Jadrana, a na jednoj od obala bila je i Pula. Viljem je putovao svijetom s braćom i ocem. Posjetili su mnoge zemlje u Evropi, kao i one van Evrope: Afriku, Ameriku, Aziju. Međutim, njegov otac ubrzo je napustio službu u austro-mađarskoj mornarici. Imao je sporove sa rukovodstvom oružanih snaga oko restrukturiranja flote, pa je u znak protesta dao ostavku. Odlučio je da se preseli na porodično imanje u Živjec (polj: Żywiec ), zapadna Galicija (današnja Poljska), koje je njegova porodica naslijedila od habzburškog nadvojvode Albrehta Ferdinanda. Porodica Habzburg-Lorena provela je ostatak svog života tamo. Poslednji vlasnik dvorca i imanja bio je stariji brat Viljema, Karl Albreht, koji je postao državljanin Poljske i general-major poljske vojske. U Živjecu je započelo Viljemovo upoznavanje sa poljskom kulturom i jezikom, a veliki doprinos brzom učenju istog dala je komunikacija s poljskom gospodom u dvorcu svog oca. Od poljskih autora, najviše mu se dopao Henrik Sjenkjevič i Juliuš Slovacki. Viljem Franz je pohađao Bečku realnu školu, od 1905. godine, a završio je 1912. godine. Sledeće godine, Vilijam i njegov brat Leo upućeni su da studiraju na Terezijsku vojnu akademiju u austrijskom gradu Viner - Nojštat. Ovaj korak je bio prilično neobičan za roditelje jer su đeca carske porodice obično automatski dobijala oficirske činove u austrougarskoj vojsci. Međutim, u porodici nadvojvode Karla, đeca su odgajana u spartanskom duhu: roditelji su željeli da se oni u akademiji ne mogu razlikovati od drugih , da nemaju ništa više od drugih, tako da su živjeli u zajedničkoj kasarni s drugim kadetima. Viljemovo učenje bilo je prilično jednostavno. Na akademiji se prvi put upoznao sa djelima Kautskog, Ničea i drugih filozofa. Pored vojnih poslova, Viljem je studirao književnost i jezike, među kojima je izabrao ukrajinski kao slobodni izbor jezika.

Njegovo upoznavanje sa ukrajinskom kulturom počelo je u Živjecu đe nije bilo mnogo Ukrajinaca. Viljem je na vlastitu inicijativu putovao samostalno četrdeset dana. U to vrijeme, živio je sa seljacima i putovao u Karpate. Studirajući na akademiji Viljem je ozbiljno počeo proučavati ukrajinsku kulturu: proučavao je jezik, čitao knjige ukrajinskih pisaca i pjesnika, volio je djela Ivana Franka, Fedkoviča, Stefanika, Ševčenka i drugih. Konkretno, prva ukrajinska knjiga koju je pročitao bila je ,,Kratka istorija Ukrajine“ Gruševskog. Ovu je knjigu Viljem pročitao u zimu 1915. godine uz pomoć jednog ukrajinskog vojnika. Nakon toga, jednostavno zanimanje za ukrajinsku kulturu preraslo je u učešće u političkom životu Ukrajinaca u Austrougarskoj. Viljem Habsburg je diplomirao na Vojnoj akademiji februara 1915. godine, dobio čin poručnika austrijske vojske i poslat je u 13. Ulanjski puk. Ova vojna jedinica formirana je uglavnom od Ukrajinaca, Zoločivskog okruga (sadašnji Lavovski region). Kao dio te jedinice, Vilijam se dalje upoznaje s Ukrajincima, kojima je pokazivao veliku naklonost. Pod njegovom komandom, a na inicijativu oficira Vilijama, potpuno se ukrajinizovao. Naime, Poljaci i Mađari, čije mjesto su zauzeli isključivo Ukrajinci, uklonjeni su iz njegovog puka. Svi vojnici imali su plavu i žutu oznaku na uniformi. U vojsci je došlo do osebujne transformacije pogleda i svijesti Viljema Habsburga: on ne samo da je temeljno savladao ukrajinski jezik, već je počeo sebe da smatra Ukrajincem u jedinstvu sa ukrajinskim vojnicima. Podstakao je svoje podređene na aktivno nacionalno samoopredjeljenje, rekavši: ,,Odajem priznanje ukrajinskom narodu, oni to mogu odvažno.“ Jedan od njegovih ukrajinskih vojnika poklonio je Viljemu izvezenu košulju, koju je počeo otvoreno nositi, kako unutar, tako i izvan puka. Zbog toga, kao i zbog svog patritozma i ljubavi prema Ukrajini, dobio je nadimak Vasilj Višivanij.

Bratstvo i lijepe uspomene na službu sa Ukrajincima, Vasilj je nosio tokom većeg dijela svoga života, pa čak i kasnije, svojim borbenim pratiocima je posvetio zbirku pjesama i potpisao je ne kao Habzburg, već kao Vasilj Višivanij. Tokom službovanja na frontu Viljemu Habzburškom predali su nekoliko nagrada Njemačke i Austrougarske, posebno jednu od najviših − Gvozdeni krst Prusije I stepena. Prema zakonima Austrougarske, svaki član carske porodice, kad je navršio 21 godinu, automatski je postao član Senata zemlje. Tako je Viljem Habzburg, 1916. godine, postao poslanik uspostavljajući kontakte s ukrajinskim poslanicima, posebno s predsjedavajućim ukrajinskog parlamentarnog predstavništva Jefgenom Petruševičem. Za ukrajinske političare u Beču

podrška članu carske porodice bila je pravi blagoslov. Pod pokroviteljstvom nadvojvode uspio je da imenuje ministra zdravlja zemlje Ukrajinca Ivana Gorbačevskog. Viljamovo upoznavanje s ukrajinskim poslovima Austrougarske, postalo je detaljnije nakon njegovog upoznavanja s jednim od vodećih ukrajinskih političara u carstvu K. Gužkovskim. Gužkovski je bio pukovnik austrijske vojske i jedan od rijetkih Ukrajinaca koji je bio na administrativnom položaju u Galiciji. Zbog posljednjeg, nadvojvoda je postepeno shvatao potrebu državne registracije etničkih ukrajinskih zemalja. U ovoj fazi nije se radilo o nezavisnosti, već o izolaciji ukrajinske zemlje u sklopu Austrougarske imperije, što će Ukrajincima pružiti više samouprave i kontrole nad kulturnim životom. U isto vrijeme prvi sastanak Viljama Habzburga s vladinim krugovima zemlje, posebno šefom Generalštaba, nadvojvodom Fridrihom, takođe se odvija oko perspektive rješavanja ukrajinskih problema. Tom prilikom nijesu data posebna obećanja. Međutim, zahvaljujući molbama mladih Habzburgovaca, vlada je počela da obraća sve više pažnje na potrebe Ukrajinaca. Nakon toga, Viljem se upoznao sa drugim vodećim ukrajinskim političarima Austrougarske. Oni su sigurno podržavali ideju o formiranju ukrajinske krune u sklopu Austrougarske imperije, a pomoć i zaštita člana carske porodice doveli bi ih do ostvarenja sna. Olesnicki je smatrao da je miješanje nadvojvode u ukrajinski politički sistem najveći uspjeh ukrajinskih političara. Prije svega, glavni problem i zadatak Ukrajinaca Austrougarske, bila je neutralizacija poljskog uticaja na politiku u Galiciji, uklanjanje Poljaka s rukovodećih pozicija, ukrainizacija obrazovanja i naročito otvaranje ukrajinskog univerziteta u Lavovu. Takođe, razmatrano je pitanje ujedinjenja Bukovine s Galicijom u jednu provinciju ili krunsku regiju, u kojoj bi dominiralo ukrajinsko stanovništvo. Međutim, dugotrajno rješavanje ukrajinskih problema nije bilo prioritet centralnoj vladi, pa ni zaštita mladog Habzburga nije imala značajnog uticaja na promjenu tradicionalnog političkog kursa carstva.

Bečka politika rješavanja ukrajinskih problema, postala je relevantna uoči Prvog svjetskog rata tokom 1913–1914 godine. Tada su se visoki zvaničnici carstva konsultovali sa ukrajinskim političarima, uključujući Olesnickog, o izgledima ukrajinskog pokreta, kako unutar carstva, tako i na ukrajinskim teritorijama Rusije. Glavnu ulogu u organizovanju Ukrajinaca odigrao je mitropolit Andrej Šepticki, koji je u avgustu 1914. godine poslao pismo Ministarstvu spoljnih poslova, iznoseći plan moguće državne organizacije ukrajinske zemlje. Naročito, prema Šepticevim planovima, hetman Ukrajine iz carske porodice Austrougarske trebalo bi da bude na čelu države, a 1917. godine Viljem Habzburg već se smatrao kandidatom za to mjesto. Olesnicki je iskreno savjetovao da ga upozna Šepitcki. Sastanak mitropolita i Viljema održan je u oktobru 1917. godine, kada se Šepticki vratio iz egzila u Rusiju. Prije izbijanja Prvog svjetskog rata nije bilo jednoglasnosti o budućnosti ukrajinskih zemalja, ne samo među Ukrajincima, već i među austrijskim zvaničnicima. S jedne strane, Austro-ugari nijesu htjeli da oslobode postojeće ukrajinske zemlje, a sa druge strane, pridruživanje carstvu miliona Ukrajinaca u Rusiji moglo bi učiniti nepoželjnim da neke druge nacije, uključujući Poljake, promijene nacionalnu ravnotežu carstva. Osjetivši da će zaoštravanjem odnosa s Rusijom i približavanjem rata ideja o ujedinjenju država unutar dinastije Habzburg moći da nađe podršku među vladajućim krugovima carstva, Viljem se zainteresovao za nju i počeo da traži podršku među vladarima Austrougarske i Njemačke. Uvidjevši da u ovoj fazi izgradnja velike nezavisne države na istoku nije vjerovatna, fokusirao se na projekat transformacije carstva u federaciju. Ukrajina je trebalo da ima svoj glavni grad u Kijivu, a zajedno s Mađarskom trebalo je da bude treći sastavni dio carstva na čelu s nadvojvodom regentom, vjerovatno iz dinastije Habzburg. To je bio fokus rada Viljema Habzburga sve do pada, 1918. godine. U međuvremenu, razvoj na istočnom frontu išao je u korist Austrougarske i Njemačke. Kao rezultat pogoršavanja političke situacije unutar Rusije, ne samo da je značajno smanjena borbena sposobnost ruskih trupa, već su izgubljene i značajne teritorije Ruskog carstva. Nakon boljševičkog puča 1917. godine, u Rusiji je na vlast došla nova vlada na čelu sa Lenjinom, koja je odlučila zaključiti mirovni ugovor sa Centralnim silama. Viljem Habsburg odigrao je važnu ulogu u pregovorima u Brestu (Brest-Litovski), što je prethodilo zaključenju ovog sporazuma. Bio je jedan od rijetkih političara koji su bili svjesni tajnog aneksa sporazuma, đe je na zahtjev delegacije UNR- a (Ukrajinske Narodne Republike) Austro-ugarska ne samo pristala da prizna nezavisnu ukrajinsku državu, već i podijeli Galiciju na ukrajinski i poljski dio. Kroz lični kontakt Viljema s austrijskim ministrom inostranih poslova grofom Černinom, dogovoreno je da ukrajinskom dijelu Galicije bude uključena Holmščina i da se od svih ovih zemalja formirala zasebna pokrajina u okviru carstva. Međutim, taj plan nije bilo ostvaren. Naime, uticaj Poljske na austrougarsku vladu pokazao se prejakim, pa su pod njihovim pritiskom ovi članovi protokola poništeni, u julu 1918. godine.

Jedna od manifestacija ukrajinske političke aktivnosti u Austro-ugarskoj je formacija Legije ukrajinskih sič strijelaca iz 1914. godine. Porazom Rusije, u proljeće 1918. godine, Viljem Habzburg je postavljen za komandanta austrijske ,,grupe nadvojvode Viljema“, koja je obuhvatala i USS-a (Ukrajinske sič strijelce). Prema Brestovskom mirovnom ugovoru, u Ukrajinu su takođe premještene njemačke i austrougarske trupe, uključujući jedinice sičovih strijelaca, 1. aprila 1918. godine. Viljem Habsburg preuzima komandu nad USS-om u blizini Hersona. Dok je bio na jugu Ukrajine, on ne samo da štiti Ukrajinsku Sič Legiju od raspuštanja kakvo su željeli pojedinci u Ukrajini i Austriji, već je vodio i iznenađujuće nezavisnu politiku podrške ukrajinskim snagama. Prema sopstvenom priznanju, on ne samo da nije želio da učestvuje u oduzimanju žita od civilnog stanovništva, već je otvoreno odbijao da uguši narodne ustanke koji su izbijali tokom represije okupatorske vlasti. Posvećenost lokalnog stanovništva nadvojvodi Viljemu povećala se do te mjere da je izazvala zabrinutost za Hetmana Pavla Skoropadskog. Osjetio je konkurenciju iz Habsburga, čak je imao i izvještaje o agentima da se protivi moći Hetmana. Od Skoropadskog je upućeno nekoliko pritužbi Njemcima, što je zauzvrat zahtijevalo veću kontrolu nad ponašanjem člana carske porodice iz Beča. Nakon pritiska Njemačke, austrijske vlasti su, na sve moguće načine pokušavale da ograniče nadvojvodine aktivnosti u Ukrajini. Nezadovoljstvo Beča doseglo je toliku mjeru da je Viljem Habzburg opozvan u glavni grad, đe je morao da daje objašnjenja u vezi sa brojnim izveštajima. Uprkos otporu njegovim aktivnostima, kao i novim pokušajima da se ukinu Ukrajinski sič strijelci, mladi nadvojvoda je uspio da odbrani ovu ukrajinsku jedinicu i, po povratku u Ukrajinu, ponovo je na njenom čelu. Prema njegovoj autobiografiji, u okolini Vižnica, uz pomoć atamana dr Nikifora Girnjaka (1885-1962), uprkos zabrani, regrutovao je vojnike u vojsku. Kako bi spriječio nadzor nad sobom i USS-om, preselio se s njima u Černjakovku, đe je ostao do 6. oktobra 1918. godine. Nakon toga, ostaje u Černivcima, đe se razbolijeva. Grad je napustio bolestan 9. novembra, vozio se automobilom kroz Kosiv, Kabaki, Kolomiju, Jančin (odavde je razgovarao telefonom sa Vitovskim) do Lavova, đe je ostao sve do 21. novembra kada su Ukrajinci napuštili grad. Nakon toga automobilom odlazi u Žovkvu, odatle kroz Kamjanku-Strumilovu i Zoločeva, Ternopolja, Bučača (ovdje je živio zajedno sa adjutantom O. Luckim u manastiru Bučan, od sredine novembra do 6. maja 1919). Odlaze u Stanislavov, stanuju u blizini grada do rumunskog ultimatuma 24. maja. Ubrzo zatim, kroz Delijatin, stižu do Vorohti zajedno s Petrom Šekerik-Donikivom, boraveći u selima Tekuča, Kosmač, Iljci, Žabi, Slupeici. Strahovi Skoropadskog od Habsburga pokazali su se neutemeljenim. Odeski socijalisti su u maju 1918. godine zamislili ustanak protiv vlasti Skoropadskog i proglasili Habsburg-Višivanija novim hetmanom. Na tajnom sastanku socijalističkih partija i predstavnika USS-a (Ukrajinski sič strijelci) odlučeno je da se nadvojvoda pronađe zbog njegovog učešća u ustanku. Uz njegovu saglasnost planirano je da se započne pripremni rad za pobunu u Kijivu. Međutim, sam Habzburg nije bio spreman na to, pa je svoje odbijanje objasnio želeći podršku cijelog ukrajinskog naroda u slučaju dolaska na vlast. Konkretno, kasnije na sovjetskom ispitivanju 5. oktobra 1947. godine priznao je svoju umiješanost u događaje toga vremena: ,,Priznajem da sam 1918. godine, u Ukrajini koju su okupirale ujedinjene nemačke i austrougarske trupe u Zaporožju, kao komandant garnizona ovog grada, susreo sam generalima Bolbočanom, Gnativom i Petrivim koji su mi ponudili da ujedinim ukrajinske trupe, a potom srušim Vladu Skoropadskog i budem na čelu ukrajinske vlade. Međutim, odbio sam ovu ponudu.“

 

Pored toga, postojali su i drugi planovi da se Habzburg-Višivani dovede na vlast, u Velikoj Ukrajini, kao i u Galiciji. Međutim, kako ističu savremenici, nadvojvoda nije bio spreman da preuzme vlast oružanim sredstvima, pa je, uprkos svojoj posvećenosti počecima ukrajinske državnosti, položio svoje osnovne nade saveznoj uniji Ukrajine s Habzburškom monarhijom. Suprotno glasinama i teorijama nije imao jasan plan za izgradnju države. Sa svrgavanjem hetmanata Skoropadskog u decembru 1918. godine, Villjem Habsburg-Višivani počeo je da sarađuje s vladom Direktorata, dobio je čin pukovnika vojske UNR- a (Ukrajinske Narodne Republike). U septembru 1919. godine postavljen je za načelnika odsjeka za spoljne odnose Generalne direkcije Generalštaba UNR-a. Nakon preseljenja u Kamjanec-Podiljski, đe su se tada nalazile institucije Direktorata, Višivani je započeo formiranje mreže vojnih škola za vojsku UNR-a. Koristeći svoje znanje jezika Viljem je u tu svrhu uspostavio kontakte sa vojnim misijama zemalja Zapadne Evrope. Međutim, aktivnost nadvojvode u vojsci Direktorata trajala je kratko. Negativno je reagovao na potpisivanje Varšavskog ugovora s Poljskom od strane Petljure, u aprilu 1920. godine, po kojem je priznata pripadnost zapadnih zemalja, naročito Galicije, Poljskoj. U znak protesta, Viljem se povukao i otišao preko Rumunije u Čehoslovačku. Nakon bolesti, izazvane tifusom, u martu 1920 godine, konačno stiže u Beč, đe je 9. januara 1921. u austrijskom časopisu ,,Nove austrijske novine “ napisao oštar antipoljski članak koji opisuje savezništvo Poljske s UNR-om kao ,,neprirodno“. Članak je imao skandalozne posledice za samog Viljema jer je članak toliko rasrdio njegovog oca, da ga se otac odrekao. Otac mu je bio tvrdi polonofil i kandidat za poljsku krunu. Kao odgovor, Poljaci su čak objavili gnjevni odgovor Viljemovom ocu Karlu Habzburgu.

 Suočen sa životom u egzilu, Viljem Habsburški je u početku aktivno učestvovao u životu ukrajinske dijaspore u Austriji. U Beču, 1921. godine, prijavio se u ,,Ukrajinsko nacionalno kozačko društvo za slobodu“, koje je izabralo za predsjednika odbora Habsburg-Višivani. Društvo je objavljivalo novine ,,Soborna Ukrajina“ koje su se vrlo povoljno odnosile prema nadvojvodi. Među nekim ukrajinskim monarhističkim krugovima emigranata, još uvijek je bio popularan i smatran potencijalnim kandidatom za ukrajinski prijesto. Međutim, u izdanju ,,Soborne Ukrajine“ za 19. decembar, on je nedvosmisleno demantovao njihov zahtjev za vrhovnom vlašću u Ukrajini. Međutim, to nije spriječilo Viljema da se aktivno interesuje za događaje kako u Ukrajini, tako i među ukrajinskim krugovima imigranata. Konkretno, koristeći svoje ime, on je tražio podršku za ukrajinsku politiku među evropskim političarima. Međutim, nastojanja Viljema nisu imala mnogo uspjeha jer nije imao političku težinu i nije imao uticajnih političkih sila iza sebe. Postepeno je Habzburg polako padao u zaborav u političkom životu ukrajinske emigracije. U raznim vremenima susretao se s predstavnicima ukrajinske emigracije-Pavlom Skoropadskim, Jefgenom Konovalcem, Jefgenom Petruševičem, Vjačeslavom Lipinjskim, Viktorom Andrijevskim i drugima, ali kasnije su se i ti kontakti čak i izgubili. Iako su ime Viljema razni emigranti koristili u svoje svrhe, Habzburg se među njima smatrao idealnim sanjarom, a ne aktivnim političarom. Njegova zbirka pjesama na ukrajinskom jeziku, ,,Dani su prolazili“ (1921), snažno je naglasila glavni interes Habzburg-Višivana za memoare i književnost.

Kasnije se Viljem Habzburški bavio svojim poslom: prodajom zemlje u različitim djelovima Evrope. Izvjesno vrijeme živio je u Francuskoj i Španiji, baveći se nekretninama. Tokom Drugog svjetskog rata, on je kao i svi Habzburgovi, odlučno odbio da sarađuje sa nacistima i bio je pod nadzorom Gestapo-a, budući da su postojale sumnje u njegovu saradnju sa engleskom obavještajnom službom. Nakon rata nastavio je da se bavi svojim poslom: imao je fabriku boja u Beču, oženio se, imao dva sina, Piča i Franca. Sovjetska obavještajna služba imala je određeni stepen zabrinutosti u vezi s Habzburškim. Međutim, njen glavni fokus bio je na Viljemovoj saradnji s ukrajinskim nacionalistima, a posebno sa Jefgenom Konovalcem prije rata i s OUN-om (Organizacija ukrajinskih nacionalista) nakon rata. Iako je Konovalca ubio agent NKVD Sudoplatov u Roterdamu, sovjetske vlasti dugo nijesu imale razloga da unište ili čak uhapse bivšeg

nadvojvodu zbog njegove pasivnosti u ukrajinskoj politici. Međutim, informacije o njegovim kontaktima s predstavnicima OUN-a zadržale su ime Habzburga u Staljinovoj obavještajnoj

službi.

Poslije rata, tokom okupacije Beča 1944− 1947. Godine od strane sovjetskih trupa, Staljinova obaveštajna služba vodila je tajni nadzor nad njim. Razlog hapšenja pojavio se kada je francuski obaveštajni agent kapetan Pelissier imao sastanak u Beču s Viljemom Habzburgom. Vjerovatno su se Francuzi nadali uspostavljanju odnosa s ukrajinskim pokretom otpora u samoj Ukrajini, a posebno s predstavnikom OUN-a u egzilu, Romanom Novosadom. Sovjetsku tajnu službu SMERŠ-a (SMERŠ-kontra obavještajna služba NKVD-a nastala od skraćenice ,,Smrt špijunima“ ) uhapsila je 26. avgusta 1947. godine Viljema Habzburga, zajedno s Novosadom, odvodeći ih u zatvor u Karlsbadu, đe je vođena preliminarna istraga. Optužen je za špijunažu u ko-

rist zapadnih sila protiv SSSR- a kao i za vezu s OUN-om. Krajem novembra 1947. godine Viljem Habsburg je prebačen u zatvor Lukianov u Kijivu đe se istraga nas tavila. Svakodnevno su ga ispitivali šest mjeseci, uglavnom noću, zahtijevajući da prizna kontakte s OUN-om i zapadnim obavještajcima. Međutim, Viljem je negirao da je učestvovao u bilo kakvim političkim pokretima ili strankama tokom posljednjih dvadeset godina, rekavši da su svi sastanci i kontakti bili odvojeni događaji i da nijesu bili tajni. Odbio je da saopšti imena svojih prijatelja i kleveće emigrante. Istražitelji su preporučili da se on zatvori na dvadeset pet godina u sovjetskim logorima, ali ta preporuka i naredna kazna nijesu ispunjene. Zatvorski uslovi i nedostatak medicinske njege doveli su Habzburga do jake tuberkuloze. Viljem Habsburg je dugo bolovao od plućne bolesti, ali zatvorski ljekar u medicinskoj istoriji bolesti nije spomenuo ništa drugo osim srčane bolesti. Izvještaj o smrti, međutim, ukazuje na tuberkulozu, od koje je umro u 03 sata ujutro 18. avgusta 1948. u zatvorskoj bolnici. Informacije o mjestu njegove sahrane nijesu sačuvane. Pretpostavlja se da je pokopan neđe

kod ograde groblja Lukianovski u Kijivu, bez ikakvih naznaka o mjestu tijela. S obzirom na tajnost smrti Habsburg-Višivana, ova priča je puna legendi, sve dok istiniti dokumenti ne rasvijetle cjelokupan događaj. U vrijeme restrukturiranja i ponovnog ocjenjivanja Staljinovih tajnih službi, slučaj Habzburg-Višivani je preispitala komisija za rehabilitaciju ilegalno osuđenih zatvorenika u SSSR-u od 16. januara 1989., pa je posthumno rehabilitovan. Od tada mnoga dokumenta su deklasifikovana u slučaju Habzburg-Višivani.

Ovo je dirljiva priča o austrijskom plemiću i patrioti koji je nesebično volio Ukrajinu i zbog ljubavi prema njoj izgubio i život i presto. Istina o Habzburškom nadvojvodi je decenijama bila prećutana hrabra strana istorije ili je bio isključivo prikazivan u negativnom svijetlu. U sovjetskoj istoriografiji Viljem Habzburg je smatran zaštitnikom stranih buržoaskih snaga koji su navodno željele da porobe Ukrajinu svojim učešćem. Sličan, pojednostavljen pogled na ličnost Habzburg-Višivanija, sačuvan je u ruskoj istoriografiji, đe mu je dodijeljena uloga marionete u rukama austrijskih političara. Donedavno, u Ukrajini se niko nije bavio proučavanjem nasleđa Habzburg-Višivani, a njegov lik i opšti doprinos obavijali su mitovi i fikcija. Nedavno, sa deklasifikacijom sovjetskih arhiva, počelo je preispitivanje aktivnosti Višivanog i nepristrasno proučavanje njegovog doprinosa istoriji Ukrajine. Aktivnosti Vijema Habzburga još čekaju pažljivo proučavanje. Posebnu pažnju treba posvetiti ocjenjivanju njegovog književnog djela, koje je još manje poznato od njegovog političkog života. Habzburg-Višivani redovno je pisao u bečko-ukrajinskom časopisu ,,Soborna Ukrajina“, kao i dru gim publikacijama na ukrajinskom jeziku u dijaspori. Njegov najpoznatiji književni doprinos je zbirka pjesama, ,,Dani prolaze “ (1921). Viljem je posvetio svojim borbenim suputnicima Ukrajinskih sič strijelaca.

U znak sjećanja na one koji su svoje živote dali za Ukrajinu, napisao je mnoge lijepe stihove:

 

До зброї! До зброї, стрільці!

Товаришів рідних згадайте,

Що мріють про волю в холодній землі, —

Всі сили до бою з›єднайте!

 

,,Na oružje na oružje strijelci

drugovi, rođaci sjetite se

Vi mrijeti sanjajte o slobodi

u hladnoj zemlji

Udružite se snažno u borbi. “